“Jer pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi.” (Titu 2,11 — Varaždinska Biblija)

Isus je ponudio čašu blagoslova onima koji su mislili: “Bogat sam, nagomilao sam bogatstvo; ništa mi ne treba” (Otkrivenje 3,17), te su prezrivo odbacili milostivi dar. Onaj tko sebe smatra savršenim, tko misli da je dovoljno dobar i zadovoljava se svojim stanjem, ne želi postati sudionik u Kristovoj milosti i pravednosti. Uznositost ne osjeća da joj je bilo što potrebno pa zato zatvara srce Kristu i neizmjernim blagoslovima koje je On došao podariti. U srcu takve osobe nema mjesta za Isusa. Oni koji su u vlastitim očima bogati i dostojni poštovanja, ne traže vjerom i ne primaju

Božji blagoslov. Osjećaju da su siti, a odlaze gladni. Pomoć koju Krist može pružiti cijene oni koji znaju da se sami nikako ne mogu spasiti niti sami od sebe učiniti ijedno dobro djelo. To su siromašni duhom za koje On kaže da će biti blagoslovljeni.

Čovjeka kojemu prašta, Krist najprije vodi na pokajanje, a djelo je Duha Svetoga uvjeriti ga da je grešan. Oni čija je srca Božji duh uvjerio svojim utjecajem, spoznaju da u sebi nemaju ničega dobrog, da je sve što su ikad činili bilo prožeto samoljubljem i grijehom. Slično bijednom cariniku, oni stoje po strani ne usuđujući se čak ni pogled usmjeriti k nebu, i viču: “Bože, smiluj se meni grešniku!” (Luka 18,13) Takvi primaju blagoslov. Pokajnik dobiva oprost, jer je Krist “Jaganjac Božji koji uzima grijeh svijeta” (Ivan 1,29). …

Svi koji osjećaju veliko siromaštvo svoje duše i shvaćaju da nemaju u sebi nikakvog dobra, mogu dobiti pravednost i snagu ugledavši se na Isusa. (Misli s Gore blaženstava, str. 14,15)