“On posla spasenje svom narodu, Savez svoj postavi zauvijek: sveto je i časno ime njegovo!” (Psalam 111,9)

Na javnom i na osobnom bogoslužju naša je dužnost da savijemo koljena pred Bogom kada Mu iznosimo svoje molbe. Isus, naš Primjer, “kleknuo je da se moli”. I o Njegovim učenicima ostalo je zapisano da su “kleknuli da se mole”. I Stjepan je “klečao”. Pavao izjavljuje: “Zato sagibam svoja koljena pred Ocem od koga svako očinstvo u nebesima i na zemlji ima ime.” (Efežanima 3,14) Dok je pred Gospodinom priznavao grijehe svojega naroda, Ezra je klečao. Daniel je “tri puta na dan padao na koljena blagoslivljajući, moleći hvaleći Boga, kako je uvijek činio” (Daniel 6,11).

Istinsko štovanje Boga nadahnuto je sviješću o Njegovoj beskrajnoj i stalnoj nazočnosti. Tom sviješću o Nevidljivome mora biti duboko prožeto svako srce. Vrijeme i mjesto molitve su sveti zato što je Bog nazočan. I dok se poštovanje pokazuje držanjem i ponašanjem, produbljuje se osjećaj iz kojega ono nastaje. “Sveto je i časno ime njegovo”, izjavljuje psalmist (Psalam 11,9). Kad izgovaraju to Ime, anđeli pokrivaju lice. S kakvim bismo Ga onda štovanjem mi, grešna i posrnula bića, trebali uzimati na svoja usta!

Bilo bi dobro za mlade i za stare da razmišljaju o riječima iz Biblije koje pokazuju kako treba štovati mjesto obilježeno Božjom nazočnošću. (Propovjednici Radosne vijesti, str. 144,145)

U molitvi nije prikladan kićeni rječnik, bilo da je upućena s propovjedaonice, u obiteljskom krugu ili u klijeti. Posebno oni koji se mole u javnosti trebaju upotrijebiti jednostavne riječi, tako da drugi mogu razumjeti što se govori i pridružiti se molbi. (Isto, str. 143)