“A Isus mu, odgovorivši, reče: ‘Dopusti sada, jer nam dolikuje ispuniti ovako svu pravednost!’ Tada mu dopusti.” (Matej 3,15 — Varaždinska Biblija)

Isus nije primio krštenje kao priznanje svoje vlastite krivnje. On se poistovjetio s grešnicima, učinivši korak koji mi trebamo učiniti i izvršivši posao koji mi moramo izvršiti. Njegov život patnje i strpljive ustrajnosti nakon krštenja također je uzor nama.

Kad je izišao iz vode, Isus je priklonio glavu u molitvi na obali rijeke. Pred Njim se otvara novo i značajno razdoblje. On je sada na širokoj pozornici ulazio u svoj životni sukob. Iako je bio Knez mira, Njegov dolazak mora biti kao isukivanje mača. … Nitko na Zemlji nije Ga razumijevao, i tijekom službe On je i dalje morao hoditi sâm. Tijekom cijelog Njegovog života majka i braća nisu shvaćali Njegovo poslanje. Čak Ga ni Njegovi učenici nisu razumijevali. On je prebivao u vječnoj svjetlosti, kao jedan s Bogom, ali svoj život na Zemlji morao je provesti u osamljenosti. … Sâm je morao utrti stazu, sâm je morao nositi teret. Na Onomu koji je ostavio svoju slavu i prihvatio slabosti ljudskog roda, mora počivati otkupljenje svijeta. On je sve to vidio i osjećao, ali je Njegov cilj ostao nepoljuljan. O Njegovoj mišici ovisilo je spasenje palog roda i On je ispružio svoju ruku da bi uhvatio ruku Svemoćne ljubavi. (Isusov život, str. 74,75)

Isus je mogao ostati kraj svojega Oca. On je mogao zadržati slavu Neba i poštovanje anđela. Ali odlučio je vratiti žezlo u Očeve ruke i sići s prijestolja svemira kako bi mogao donijeti svjetlost onima koji su u mraku i život onima koji ginu. (Isto, str. 10)