“Uzdaj se, Izraele, u Gospoda; jer je u Gospoda milosrđe, i obilno je u njega otkupljenje.” (Psalam 130,8)
Sve do trenutka čovjekove pobune protiv Božje vladavine čovjek je nesmetano održavao vezu s Bogom. Adamov i Evin grijeh rastavio je Nebo od Zemlje, tako da čovjek ne može održavati zajednicu sa svojim Stvoriteljem. Ipak, svijet nije prepušten samome sebi i bespomoćnosti. … Da On nije svojim vlastitim zaslugama premostio ponor što ga je prouzročio grijeh, službujući anđeli ne bi mogli održavati zajednicu s palim čovjekom. Krist povezuje čovjeka u njegovoj slabosti i bespomoćnosti s izvorom beskonačne sile. (Patrijarsi i proroci, str. 148)
U doba patrijarha žrtve koje su prinošene tijekom bogoslužja trajno su podsjećale na dolazak Spasitelja, a tako je bilo i sa svim obredima u Svetištu tijekom cijele povijesti Izraela. Službe u Šatoru sastanka, a kasnije i u Hramu, koji je zauzeo njegovo mjesto, svakog su dana, uz pomoć slika i simbola, učile narod velikim istinama o dolasku Krista kao Otkupitelja, Svećenika i Kralja; a jednom godišnje one su njihove misli upravljale prema završnim događajima u velikoj borbi između Krista i Sotone, prema čišćenju svemira od grijeha i grešnika. (Proroci i kraljevi, str. 437)
Mesija je trebao biti skriven u Bogu, a Bog otkriven u karakteru svojega Sina. Bez znanja o Bogu, čovječanstvo bi bilo izgubljeno za svu vječnost. Bez božanske pomoći ljudi bi tonuli sve dublje i dublje. Život i snaga moraju se dobivati od Onoga koji je stvorio svijet. Čovjekove potrebe ne mogu se zadovoljiti ni na koji drugi način. (Isto, str. 443)