“Kad su tamošnja braća primila vijest o nama, iziđoše nam u susret na Forum Appii i do Tres Tabernae. Kad ih Pavao vidje, zahvali Bogu i ohrabri se.” (Djela 28,15)

Pavao je teška srca krenuo u dugo očekivani posjet svjetskoj prijestolnici. Kako su različite bile okolnosti od onih koje je očekivao! Kako će ovdje, okovan i žigosan, naviještati Evanđelje? …

Konačno su putnici stigli do Apijeva Trga, oko šezdeset pet kilometara udaljenog od Rima. Dok su prolazili između mnoštva koje se kretalo širokom cestom, sjedokosom starcu, okovanom sa skupinom otvrdnulih zločinaca, upućivani su mnogi prezrivi pogledi i mnoge grube, podrugljive šale.

Odjednom se začuje usklik radosti i jedan čovjek iskače iz rijeke prolaznika i pada oko vrata zatvoreniku grleći ga sa suzama i radošću, kao što bi sin pozdravio dugo odsutnog oca. Ovaj se prizor ponavlja uvijek iznova. … Budući da se dragi učenici željno okupljaju oko svojeg oca po Evanđelju, cijela se povorka zaustavila. Vojnici su nestrpljivi zbog zastoja, ali nemaju srca prekinuti ovaj radosni sastanak jer su i oni naučili poštovati i cijeniti svojeg sužnja. …

Malo njih shvaća značenje Lukinih riječi kad izvješćuje kako Pavao, kad je vidio svoju braću, “zahvali Bogu i ohrabri se”. Usred plača i sućutnog društva vjernika koji se nisu postidjeli njegovih okova, apostol je glasno hvalio Boga. Nestalo je oblaka tuge koji je počivao na njegovom duhu. … Čvršćim korakom i radosnim srcem nastavio je put. (Djela apostolska, str. 281,282)