“Jer David za nj veli: ‘Ja postojano imam Gospodina pred očima. On mi stoji s desne strane da se ne pokolebam. Zato mi se srce raduje, a jezik kliče od veselja. Čak će mi i tijelo počivati u sigurnosti.’” (Djela 2,25.26)

Krist je u razgovoru sa svojim Ocem nalazio utjehu i radost. Pred Njim je mogao rasteretiti svoje srce od jada koji Ga je satirao. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 2, str. 170,171)

Pošto je na se uzeo ljudsku narav, osjećao je potrebu za snagom od svojega Oca. Birao je mjesta za molitvu. Volio je u samoći brda održavati zajednicu sa svojim Ocem. Time je Njegova sveta ljudska duša bila osnažena za dnevne dužnosti i kušnje. Naš se Spasitelj poistovjetio s našim potrebama i slabostima time što je postao silni molitelj, koji je noću molio svojeg Oca za svježu zalihu snage, da bude okrijepljen i osvježen, ojačan za dužnost i kušnju. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 2, str. 170)

On je proučavao Božju riječ; ali su trenuci Njegove najveće sreće bili kad je imao priliku otići iz područja svojeg rada i uputiti se u polja, da u tihim dolinama razmišlja i da na padini brda ili među šumskim drvećem održava zajednicu s Bogom. Radno jutro često Ga je zateklo na nekom osamljenome mjestu gdje je razmišljao, istraživao Pismo ili se molio. Pjesmom je dočekivao prve zrake zore. Pjesmama zahvalnosti unosio je vedrinu u svoj rad, donosio nebesku radost iscrpljenima i razočaranima. (Služba liječenja, str. 24,25)