“Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom.” (2. Korinćanima 5,21)

Bog je svome ljubljenom Sinu punom milosti i istine dopustio da iz svijeta neopisive slave siđe na grijehom uprljani i uništeni planet, na svijet zamračen sjenkom smrti i prokletstva. Dopustio Mu je da napusti naručje Njegove ljubavi i odrekne se obožavanja anđela — da bi trpio sramotu, pogrde, poniženja, mržnju i smrt. … Gledajte Ga u pustinji, u Getsemaniju, na križu. Neokaljani Božji Sin preuzeo je na sebe teret grijeha. On, koji je bio jedno s Bogom, osjetio je u svojoj duši strašnu razdvojenost između Boga i čovjeka, izazvanu grijehom. To je prouzročilo očajnički krik s Njegovih usana: “Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?” (Matej 27,46) Teret grijeha i svijest o njegovoj strahovitoj veličini koja dušu odvaja od Boga slomili su srce Božjeg Sina.

Ali ta velika žrtva nije prinesena zato da bi se u Očevom srcu probudila ljubav prema čovjeku, ili želja da ga spasi. Ne, nipošto! “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina…” (Ivan 3,16)

Otac nas voli, ali ne zbog te velike Žrtve pomirnice, već se On za Žrtvu pomirnicu i pobrinuo zato što nas voli. Krist je bio Posrednik po kojemu se Božja beskonačna ljubav izlila na grešni svijet. … Nije nas mogao otkupiti nitko osim Božjeg Sina; Oca je mogao objaviti samo Onaj koji se nalazio u Njegovu naručju. Božju ljubav mogao je ostvariti jedino Onaj koji je upoznao njezinu dubinu i visinu. Očevu ljubav prema izgubljenom čovječanstvu mogla je izraziti jedino Kristova beskrajna Žrtva. (Put Kristu, str. 9—11)