“Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe.” (Ezekiel 36,27)

U srcu koje se očistilo, sve se mijenja. Promjena karaktera svjedoči svima da se u njemu nastanio Krist. Božji Duh rasplamsava novi život u duši, dovodeći misli i želje u pokornost Kristovoj volji; i unutarnji čovjek obnavlja se po Božjem obličju. Slabi i pogrešivi ljudi pokazuju svijetu da otkupiteljska snaga milosti može učiniti da nesavršeni karakter postane skladan i da donese obilan rod.

Srce koje prima Božju riječ nije kao bara koja se isparava, niti kao ispucana čatrnja koja gubi svoje blago. Ono je kao gorski potok koji se napaja na nepresušnom izvoru, i čije hladne, iskričave vode skakuću s kamena na kamen, osvježavajući umorne, žedne i opterećene. Ono je kao rijeka koja stalno teče i tekući postaje sve dublja i šira sve dok se njezine životodavne vode ne prošire po svoj zemlji. Potok koji pjevajući teče svojim putom, ostavlja iza sebe darove zelenila i plodnosti. … A kad zemlju u ljeto počnu pržiti usijane sunčeve zrake, pojas zelenila obilježava riječni tok.

Tako je i s pravim Božjim djetetom. Kristova vjera u njemu će djelovati kao životodavno načelo koje sve prožima; kao živa, djelotvorna, duhovna energija. Kad se srce izloži djelovanju nebeskih utjecaja istine i ljubavi, ta načela se ponovno pokazuju kao potoci u pustinji pretvarajući golu i suhu zemlju plodno tlo. (Proroci i kraljevi, str. 149,150)