“Promislio sam putove svoje i k tvojem sam svjedočanstvu upravio noge.” (Psalam 119,59)

Starost nas nikako ne može osloboditi od poslušnosti Bogu. Naša vjera treba obilovati dobrim djelima jer je vjera bez djela mrtva. Svaka obavljena dužnost, svaka žrtva učinjena u Isusovo ime donijet će neiskazano veliku nagradu. U samom činu obavljanja dužnosti Bog govori i daje svoj blagoslov, ali od nas traži da Mu predamo sve svoje sposobnosti. Njemu moramo predati srce i um, cijelo biće; u protivnom nećemo biti vjerni kršćani.

Bog čovjeku nije uskratio ništa što mu može osigurati vječno blago. Odjenuo je zemlju ljepotom i pripremio je da na njoj živi i uživa tijekom svojeg ovozemaljskog života. Dao je svojega Sina da umre za otkup svijeta koji je pao zbog grijeha i ludosti. … Bog zahtijeva neodložnu i neupitnu poslušnost svojem Zakonu, ali ljudi spavaju ili su paralizirani prijevarama Sotone koji izmišlja izgovore i okolišanja i svladava njihovu neodlučnost, govoreći ono što je rekao Evi u Vrtu: “Nećete vi umrijeti.” Neposlušnost ne samo što otvrdnjuje srce i savjest krivca, već kvari i vjeru drugih. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 4, str. 133,134)

Možemo li sebi dopustiti da postupamo kako nam se sviđa, da se izvučemo iz Božjih ruku jer to više odgovara tjelesnom srcu? Bog zahtijeva savršenu pokornost i poslušnost. (Isto, sv. 4, str. 199)

Kao što se cvijet okreće suncu da bi mu sjajne zrake pomogle u usavršavanju ljepote i sklada, tako se mladi trebaju okrenuti Suncu Pravednosti kako bi ih moglo obasjati nebesko svjetlo. (Isto, sv. 4, str. 406)