“Nagomilah srebro i zlato i blago kraljeva i pokrajina, nabavih pjevače i pjevačice i svakoga raskošja ljudskog, sve škrinju na škrinji.” (Propovjednik 2,8)
Plemenit u mladosti i u zreloj dobi, miljenik svojega Boga, Salomon je otpočeo vladavinu koja je pružala sjajne izglede za uspjeh i čast. Narodi su se divili znanju i pronicavosti čovjeka kojemu je Bog dao mudrost. Ali uznositost zbog uspjeha odvojila ga je od Boga. Odbacio je radost koju pruža zajednica s Bogom da bi našao užitak u zadovoljavanju taštine. O tome iskustvu on sâm govori:
“Učinih velika djela: sazidah sebi palače, zasadih vinograde; uredih perivoje i voćnjake. … Nakupovah robova i robinja. … Nagomilah srebro i zlato i blago kraljeva i pokrajina, nabavih pjevače i pjevačice i svakoga raskošja ljudskog, sve škrinju na škrinji. I postadoh tako velik, veći no bilo tko prije mene u Jeruzalemu. …
I što god su mi oči poželjele, nisam im uskratio, niti branih srcu svojemu kakva veselja, već se srce moje veselilo svakom trudu mojemu. … A onda razmotrih sva svoja djela, sve napore što uložih da do njih dođem — i gle, sve je to opet ispraznost i pusta tlapnja! I ništa nema valjano pod suncem. Okrenuh zatim misao svoju mudrosti, gluposti i ludosti. Što, na priliku, čini kraljev nasljednik? Ono što je već učinjeno.”
“Omrznuh život. … Zamrzih sve za što sam se pod suncem trudio.”
Na vlastitom gorkom iskustvu Salomon je shvatio prazninu života koji traži najviše dobro u onome što je na Zemlji. (Odgoj, str. 120,130)