“Nato Pavao odvrati: ‘Što činite? Zašto plačete i mekšate mi srce? Ja sam spreman ne samo biti svezan nego i umrijeti u Jeruzalemu za ime Gospodina Isusa.’” (Djela 21,13)

Za Pavlovog posljednjeg suđenja pred Neronom, vladara se tako snažno dojmila snaga apostolovih riječi da je odgađao donošenje presude pa optuženog Božjeg slugu niti je oslobodio niti osudio. Ali vladarova zloba prema Pavlu uskoro se vratila. … Nedugo zatim Neron je proglasio odluku kojom je Pavao osuđen na mučeničku smrt. Budući da se rimskog građanina nije smjelo podvrgnuti mučenju, bio je osuđen na odsijecanje glave. Pavao je potajno odveden do stratišta. Samo je nekolicini promatrača bilo dopušteno da budu prisutni jer su se njegovi progonitelji, uznemireni snagom njegova utjecaja, bojali da bi se prisustvovanjem njegovom pogubljenju neki mogli obratiti na kršćanstvo. …

Više njih prihvatilo je Spasitelja kojeg je Pavao propovijedao i nedugo zatim svoju vjeru neustrašivo zapečatilo vlastitom krvlju. … Pavao je bio okružen ozračjem Neba. Svi koji su se družili s njim osjećali su utjecaj njegovog zajedništva s Kristom. Njegov vlastiti život bio je primjer istine koju je naviještao i to je davalo osvjedočavajuću snagu njegovom propovijedanju. U tome leži snaga istine. …

Apostol je gledao u slavnu budućnost, ne s nesigurnošću ili strahom, već s radosnom nadom i velikom čežnjom. Dok stoji na stratištu, on ne vidi krvnikov mač ni zemlju koja će ubrzo primiti njegovu krv; toga ljetnog dana gleda u mirno plavo nebo prema prijestolju Vječnoga. … Pavao je u sebi osvjedočen da je njegova duša dragocjena u očima Otkupitelja. (Djela apostolska, str. 321—323)