“Gospodaru Bože! Ti si svojom silom i snagom načinio nebesa i zemlju. Za tebe ništa nije nemoguće.” (Jeremija 32,17 — Suvremeni hrvatski prijevod)

Kad je Zemlja izišla iz ruku svojega Stvoritelja, bila je osobito lijepa. Površina joj je bila prekrivena planinama, brdima i ravnicama, protkana mirnim rijekama i prekrasnim jezerima, a planine i brda nisu bili vrletni i krševiti, prepuni strmina i ponora kao danas; oštri, krševiti rubovi stijena bili su zakopani ispod plodne zemlje po kojoj je posvuda raslo bogato zeleno raslinje. Nije bilo odvratnih močvara i neplodnih pustinja. Oči su na svakom mjestu gledale dražesno grmlje i nježno cvijeće. Visoravni su bile okrunjene stablima veličanstvenijim od onih koja danas postoje. Zrak je bio čist i zdrav. …

Nakon što je stvorena zemlja sa životinjskim i biljnim svijetom, na pozornicu je doveden čovjek, krunsko djelo Stvoritelja, onaj za koga je ova prekrasna Zemlja bila namijenjena. … Ovdje je jasno izneseno podrijetlo ljudskog roda, a božanski je zapis jasno napisan tako da nema razloga za pogrešne zaključke. … Kad je Onaj koji je stvorio zvjezdane svjetove i umjetnički obojio poljsko cvijeće, koji je nebo i zemlju ispunio čudesima svoje sile, došao okruniti svoje slavno djelo i u njegovo središte postaviti nekoga tko će biti gospodar ove divne Zemlje, nije propustio stvoriti biće dostojno ruke koja mu je dala život. … Premda načinjen od praha, Adam je bio “sin Božji”. (Patrijarsi i proroci, str. 25,26)