“Jahve mi je svagda pred očima; jer mi je zdesna, neću posrnuti. Stog mi se raduje srce i kliče duša, i tijelo mi spokojno počiva.” (Psalam 16,8.9)

Ako Gospodina imamo stalno pred sobom, ako dopuštamo svojem srcu da Mu se obraća s hvalom i zahvaljivanjem, naš vjerski život stalno će se osvježavati. Naše molitve će dobiti oblik razgovora s Bogom kao što se razgovara s prijateljem. On će nam sâm objavljivati svoje tajne. Vrlo često ćemo imati radosnu svijest o Isusovoj prisutnosti. Često će naše srce gorjeti u nama kad se On bude približavao da razgovara s nama kao što je to činio s Henokom. Kad se to ostvari u iskustvu kršćanina, u njegovom će se životu zapaziti jednostavnost, skromnost, krotkost i poniznost srca, osobine koje će svima s kojima dolazi u dodir pokazati da je bio s Isusom i da je naučio od Njega.

U onima koji imaju Kristovu vjeru, ona će se otkrivati kao okrepljujuće, prožimajuće načelo, kao živa, djelatna duhovna energija. Pokazat će svježinu, snagu i radost stalne mladosti. Srce koje prima Božju riječ nije močvara koja se isparava, nije napukli zdenac koji gubi svoje blago. Ono je slično planinskom potoku koji izvire iz nepresušivog izvora čija hladna, šumeća voda skače sa stijene na stijenu osvježavajući umorne, žedne i teško opterećene. (Isusove usporedbe, str. 84)