“Život mi se troši u gorčini, ljeta moja u jecanju. U muci mi se iscrpila snaga, i kosti su moje klonule.” (Psalam 31,11)

Isus zna kakve su okolnosti i kakav je slučaj svake duše. Spasitelj je potrebniji grešniku što je njegova krivnja veća. Njegovo srce u kojem prebivaju božanska ljubav i sućut najviše privlači ona duša koja je najbeznadnije zapletena u zamke neprijatelja. Svojom vlastitom krvlju On je potpisao ispravu za oslobođenje ljudskog roda. (Služba liječenja, str. 45)

Kad je bježao iz očinskog doma nakon što je zgriješio prevarivši Ezava, Jakov je bio opterećen osjećajem krivnje. Bio je osamljen i prognan, odvojen od svega što mu je život činilo vrijednim, pa je njegovu dušu najviše mučila pomisao i strah da ga je njegov grijeh odvojio od Boga, da ga je Nebo odbacilo. Obuzet žalošću, legao je na golu zemlju da se odmori. Bio je okružen samotnim bregovima i zvjezdanim nebom. Dok je spavao, čudesna svjetlost prodrla je u njegov san; i gle, nejasni obrisi beskrajnih ljestava kao da su se uzdizali s poljane na kojoj je ležao sve do samih nebeskih vrata. A na ljestvama Božji anđeli koji se penju i silaze, dok iz slavnih visina odjekuje božanski glas objavljujući vijest utjehe i nade. Tako je Jakov upoznao Onoga koji može zadovoljiti potrebe i čežnje njegove duše — upoznao je Spasitelja. Ispunjen radošću i zahvalnošću, motrio je ukazani put kojim on, grešnik, može obnoviti zajedništvo s Bogom. Tajanstvene ljestve iz njegova sna predočavale su Isusa, jedinog posrednika između Boga i čovjeka. …

O, razmišljajmo o čudesnoj žrtvi prinesenoj za nas! Pokušajmo shvatiti trud i snagu koju Nebo ulaže da bi ponovno zadobilo i vratilo izgubljene u Očev dom! (Put Kristu, str. 17—19)