Ali, ja jako volim svoje dijete!” uzviknut će mnogi od nas roditelja u obranu svojeg dobrog roditeljstva. Doista, ta je izjava uglavnom točna. Većina roditelja voli svoje dijete. No, još uvijek ostaje pitanje: zašto se neka djeca ipak ne osjećaju voljenom? Odgovor je posve jednostavan: mi, roditelji, ne znamo uvijek na izravan i primjeren način iskazati svoju ljubav.
Da bismo to naučili, krenimo od nekih osnovnih činjenica o ljubavi. Ljubav je jedini valjan temelj roditeljstva i obiteljskog odgoja. Ljubav je praktična potvrda postojanja roditelja ili barem jedne ljubeće odrasle osobe kojoj je stalo do djeteta i tu povezanost iskazuje kroz pripadanje, skrb i pažnju. Budući da su za dijete najvažniji osjećaji, u njegovom se životu sve vrti oko jednog jedinog pitanja: “Voliš li me?” Ono uvijek iznova, riječima i ponašanjem, pita: “Voliš li me i danas? Voliš li me iako si ljuta? Voliš li me unatoč tome što sam bio neposlušan?”
Dijete mora pouzdano i uvijek znati da je bezuvjetno voljeno, potpuno prihvaćeno i najbolje moguće zbrinuto. Da bi u to bilo sigurno, treba redovito svakodnevno primati jasne iskaze ljubavi. Iako se ljubav može različito iskazivati, sasvim je dostatno upamtiti i provoditi pet osnovnih načina. Voljeno dijete rado i često gledamo, slušamo i dodirujemo, razgovaramo s njim i provodimo vrijeme u druženju.
1. Kontakt očima ili gledanje oči u oči
Osim što često i pozorno promatramo djetetov izgled i ponašanje, trebamo komunicirati s njim pogledom. Potrebno je redovito gledati dijete izravno u oči. Pozitivna komunikacija očima pridonosi uspostavljanju dobrog odnosa s djetetom, zadobivanju pozornosti i ispunjavanju njegovih osjećajnih potreba.
Roditelj može izbjegavati kontakt očima ili ga koristiti pretežno za upućivanje negativnih poruka ili kažnjavanje. To za dijete nije dobro. Jedino je prihvatljiv i koristan pozitivan kontakt očima koji pogledom upućuje poruku punu ljubavi, topline, nježnosti i praštanja.
2. Pozorno slušanje
Pozorno slušanje je vještina udubljenog slušanja djeteta kao da će reći najvažniju stvar na svijetu. Trebamo slušati ne samo ušima, nego i srcem. Nastojmo istinski razumjeti i osjetiti što dijete želi priopćiti o sebi, o onom što doživljava, što mu je važno i koje potrebe ima. Da bi mogao pozorno slušati, roditelj treba biti smiren, ne činiti nijednu drugu radnju, uzeti dovoljno vremena, biti dobronamjeran, povjerljiv i suosjećajan.
3. Razgovor
Razgovor je svakodnevni susret riječima u kojem roditelj i dijete govore i slušaju te rečenom pridaju odgovarajući značaj. Dijete nije otvorena knjiga koju roditelj lako čita pa stoga nipošto nije dovoljno da roditelj govori, a dijete šuti i sluša.
Dijete valja neprekidno poticati i učiti da, osim što zna pozorno slušati, govori o sebi i svojim doživljajima. Poticaj za razgovor treba davati roditelj.
Pritom je važno paziti da razgovor bude prilagođen djetetovim sposobnostima razumijevanja i rječniku te obostrano razumljiv, pozitivan i iskren.
4. Dodir ili tjelesni kontakt
Dodir je najočitiji iskaz ljubavi. To je najdragocjeniji dar što ga svaki roditelj treba i može davati djetetu svaki dan. Koristimo ga što je više moguće u svim oblicima — kad god i koliko god je to prikladno i djetetu godi.
Potreba za dodirom nikad se ne smanjuje niti prestaje. Ona samo mijenja svoj oblik i učestalost ovisno o djetetovoj dobi i razvojnoj fazi: dok trogodišnje dijete voli da ga mazimo u krilu, petnaestogodišnjak se voli boksati u šali, gurkati ili udarati dlanom u dlan.
Naša je zadaća prepoznati dodir koji dijete voli i prihvaća na posve prirodan, ugodan i neupadljiv način. To može biti poljubac, zagrljaj, milovanje po licu, sjedenje u krilu, gurkanje, tapšanje, poseban stil rukovanja i slično.
5. Nepodijeljena pažnja
Nepodijeljena pažnja je najmoćnije sredstvo iskazivanja ljubavi koje u sebi sjedinjuje gledanje, slušanje, dodir i razgovor. To je naša dnevna nazočnost u djetetovom životu kroz aktivno druženje u kojem mu obilno iskazujemo ljubav. Pritom dijete osjeća da nas ne dijeli ni s kim drugim i da ništa nije značajnije od njega. Ono postaje najvažnija osoba na svijetu i zato se osjeća potpuno voljenim, dragocjenim i jedinstvenim.
Nepodijeljena pažnja može se ostvarivati na razne načine i u raznim aktivnostima koje dijete voli. To može biti kraće ili duže kvalitetno provedeno vrijeme: u češljanju djevojčice, partiji šaha, čitanju priče, dnevnom izlasku u park, cjelodnevnom izletu u prirodu, zajedničkom spremanju obroka za obitelj i slično.
Svako dijete, bez obzira tko je i kakvo, ima pravo i potrebu biti voljeno već zbog same činjenice što postoji. Ako mi kao roditelji želimo da naše dijete zna da ga volimo, tako se moramo i ponašati. Osim hrane, odjeće i drugih nužnih stvari, dajmo djetetu najbolju osjećajnu skrb. Svakodnevno ga gledajmo, slušajmo, dodirujmo, razgovarajmo i provodimo vrijeme s njim.
Na danu ljubav dijete će nam uzvratiti jednako — ljubavlju.
Karmela šafran