Priroda i njen Stvoritelj

Kako vjernik pristupa znanosti

Svi smo mi vjernici. Kršćani, hinduisti, budisti, muslimani, ateisti, agnostici, ekolozi, teroristi – svatko vjeruje u nekoga ili nešto. Religiozna osoba vjeruje u postojanje Boga; ateist vjeruje da ne postoji ništa osim materije i energije; a obojica mogu raspravljati do besvijesti da je jedno gledište točno, a drugo netočno.


Vjerovati ne znači da je naše vjerovanje točno i vjerodostojno. Svatko prilazi proučavanju prirode s određenom dozom vjere. Bitno je proučavati otvorena uma, priznajući da možemo pogriješiti, uvijek tragajući za istinom.

Znanost se hvali svojom objektivnošću. Međutim, je li istinska objektivnost uopće moguća? Budimo jasni:”znanost” se bavi tumačenjem pojava u svijetu prirode. Čim počinjemo tumačiti, mi unosimo subjektivni element, određena vjerovanja koja svaki čovjek ima o onome što postoji u ovom svemiru. Nitko ne pristupa proučavanju zvijezda, ljudskog tijela ili molekularne genetike stanice prazna uma. Svatko, pa i znanstvenici, stvaraju zaključke i tumače podatke u svjetlu već postojećih pretpostavki. Razumijevanje ove činjenice utjecat će na naše razumijevanje znanstvenog rada i odnos prema vlastitim vjerskim opredjeljenjima.

Općenito je prihvaćeno da ono što se nalazi u našem umu snažno djeluje na našu percepciju i tumačenju pojava. Nema sumnje da nam ovaj psihološki koncept pomaže da razumijemo zašto se zbog nečega netko može rasrditi, dok to ostalima uopće ne smeta; ili zašto neki ljudi uporno ulaze u veze koje će se raspasti; ili zašto su neki nezadovoljni iako imaju dragu obitelj i žive razmjerno udobno. U svakom slučaju to je povezano s načinom na koji pojedinac vidi postojeće okolnosti, odnosno s kakvim načinom razmišljanja ili sustavom vjerovanja pristupa situaciji.

Filozofi često rabe riječ svjetonazor da opišu skup shvaćanja ili osnovnih pretpostavki kojima ljudska bića pristupaju podacima – znanstvenim, vjerskim, političkim ili kakvim drugim – tumače ih i stvaraju zaključke. Svjetonazor je mentalna karta funkcioniranja svemira. Mnoge naše odluke o tome kako tumačiti znanstvene podatke potječu od prijašnjih, vrlo važnih odluka – hoćemo li vjerovati u Višu Silu. Uzmimo dva primjera: Naturalisti vjeruju da nema “Više Sile”, već da je sve proizvod materije i energije kojima upravljaju zakoni i slučajnost. Kršćani vjeruju u postojanje Više Sile, u kozmički um izvan granica “prirodnog” svijeta. Ova dva vjerovanja dobro su sažeta u sljedeće dvije izjave:

Izjava 1: “U početku bijaše Riječ sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo.”

Izjava 2: “U početku su bili djelići, a djelići su postali čovjek i čovjek je oponašao Boga.”

Prvu je izjavu napisao apostol Ivan; ona iznosi biblijski svjetonazor. U drugoj izjavi Philip Johnson opisuje darvinizam i ona iznosi sekularni svjetonazor. Obje tvrdnje počinju s vjerovanjem koje nije podložno ispitivanju ili dokazivanju. Oni koji sumnjaju u Darwinov sustav, trebaju poslušati Richarda Lewontina, genetičara s harvardskog sveučilišta: “Mi se držimo znanosti unatoč očitoj besmislenosti nekih njezinih zaključaka, unatoč njezinoj nemoći da ispuni svoja pretjerana obećanja o zdravlju i životu, unatoč toleriranju nepotvrđenih priča od strane znanstvene zajednice, jer smo se još prije opredijelili za materijalizam Primarni problem nije kako javnosti priskrbiti znanje o tome koliko je udaljena najbliža zvijezda i od čega su načinjeni geni Problem je kako nagnati javnost da odbaci nerazumna i nadnaravna tumačenja svijeta, demone koji postoje samo u njezinoj mašti i da prihvati društveni i intelektualni aparat, Znanost kao jedinog začetnika istine.” [1]

Znanstvenike materijalističkog opredjeljenja ne treba smatrati osobama koje “ne vjeruju”. Oni su vjernici kao i obični religiozni ljudi; samo što vjeruju u nešto drugo.

Znanost nije monolitna
Kad govorimo o znanosti, često mislimo na kemiju, fiziku, računala i tako dalje, ili na znanstvene metode, činjenice, mjerenja i drugo. Mnogi od nas nisu svjesni da se riječ “znanost” koristi da opiše neke sasvim različite aktivnosti.

Pogledajmo sljedeći citat iz časopisa Popular Science: “Posljedice obrazovne praznine u znanosti i matematici katastrofalno su očite. Samo 45 posto odraslih Amerikanaca zna da Zemlja za godinu dana obiđe oko Sunca. Trećina vjeruje da nakon kuhanja slobodno pijemo radioaktivno mlijeko. Oko 40 posto čvrsto vjeruje da su došljaci iz svemira posjetili Zemlju, a zapanjujućih 54 posto odbacuje ideju da su ljudi nastali evolucijom iz nižih vrsta.” [2]

Ovdje se izraz “znanost” rabi da opiše dvije vrlo različite kategorije znanja. Prepoznavanje ovih kategorija jest ključ za temeljito obrazovanje u prirodnim znanostima, kao i za razumijevanje dobrog dijela sukoba između znanosti i religije u današnjem svijetu. Kako se to radi?

Različite vrste znanosti
Gornji citat ne prepoznaje razliku između empirijske i povijesne znanosti. Empirijska znanost je ono na što mnogi od nas pomisle kad čuju riječ “znanost”. To je ono što su nas u školi učili na fizici i kemiji, gdje se primjenjuje znanstvena metoda. Ta metoda učenja obuhvaća (1) promatranje i postavljanje pitanja; (2) formuliranje hipoteze ili “pokusnog odgovora” koji pokušava objasniti promatranje te (3) smišljanje i provođenje pokusa kojima ćemo ispitati hipotezu da bismo ustvrdili je li ona točna – dokazi se nalaze samo u nekim granama matematike.

Primijenimo ovaj test na predmete spomenute u gornjem navodu iz časopisaPopular Science. Na pitanje radioaktivnog mlijeka, primjerice. Hoće li mlijeko kuhanjem izgubiti radioaktivnost? To možemo istražiti u laboratoriju. Ovo pitanje, kao i tisuće sličnih, nisu predmet rasprave u znanstvenim krugovima, jer su pitanja empirijska, a odgovore dobivamo od podataka koje nam pružaju laboratorijski pokusi koji se mogu ponavljati.

Druga vrsta znanosti – povijesna znanost – bitno se i značajno razlikuje od prve. Nasuprot fizici, kemiji i dobrom dijelu biologije, povjesničar ne može otići u laboratorij da ispita svoje hipoteze. On skuplja podatke na terenu i pomoću njih rekonstruira prošlost na što je moguće istinitiji način s obzirom na dostupne podatke. Rečeno svakidašnjim jezikom, znanstvenici na području povijesti promatraju podatke i onda “pričaju priču” koja odgovara tim podacima. Nijedna priča ne može objasniti svaki pojedini podatak pa, što je vrlo važno, može postojati mnogo priča koje na zadovoljavajući način objašnjavaju činjenice. Budući da nema načina na koji bi se u laboratoriju ispitala ova priča, često je teško znati koja je priča točna, a koja netočna. što je još važnije, zaključak o tome koja je priča ispravna pod snažnim je utjecajem osobnog svjetonazora.

Neki mogu prigovoriti da povijesna znanost nije uopće znanost budući da ne daje odgovore koji se mogu pokusom potvrditi. Međutim, arheologija je priznata kao znanost unatoč činjenici da čak i kad se rabe mnoge ponovljive laboratorijske metode, ona nema empirijsku metodu za provjeravanje arheoloških hipoteza. Je li Davidovo i Salomonovo kraljevstvo postojalo kako je opisano u Bibliji? Mnogi arheolozi to ne vjeruju, dok se drugi slažu s Biblijom. Vode se žestoke rasprave oko tog predmeta, i to samo zbog nemogućnosti konačne provjere povijesne hipoteze.

Isto vrijedi za paleoantropologiju, za proučavanje drevnih ljudi i njihovih navodnih fosilnih predaka. Zbog brojnih hipoteza na tom području stalno se vode rasprave o tome koji je fosil
“karika koja nedostaje”, je li ovaj ili onaj fosil dio ljudske grane predaka ili je jednostavno
izumrla slijepa ulica i tako dalje.

Povijesna znanost ne javlja se samo u arheologiji i paleoantropologiji, već i u laboratorijskim znanostima; primjerice kad astrofizičari raspravljaju o tome što se dogodilo tijekom prvih nekoliko sekundi nakon Velikog praska. Nitko taj događaj nije snimio na video pa znanstvenici moraju ispitati “vrlo ograničene” dostupne podatke, a onda uporabiti matematičke jednadžbe da objasne priču o tome što se moglo dogoditi kad se rodio svemir. Zatim svoje stajalište uspoređuju s provedenim opažanjima i na kraju raspravljaju s onima koji to vide drukčije.

Na isti se način u kemiji pokušava rekonstruirati model atmosfere kakva je nekad postojala na Zemlji da bi se strogo fizikalnim procesima moglo odrediti kako je nastao život. Ispitivanjem najstarijih stijena, skupljanjem različitih indicija o uvjetima koji su vladali u praatmosferi i kombiniranjem ovih nalaza s današnjim znanjem o kemijskim reakcijama, znanstvenici su pokušali rekonstruirati Zemljinu praatmosferu. Očito ne postoji način da se potvrdi točnost ovih zaključaka. Pri istraživanju podrijetla života rabe se mnoge znanstvene tehnike koje se provode u laboratorijima, ali one pripadaju kategoriji povijesne znanosti jer se zaključci do kojih istraživači dolaze ne mogu ni potvrditi ni pobiti.

Darvinizam: povijesna znanost?
Možda najkontroverzniji primjer povijesne znanosti nalazimo u biologiji. Danas prihvaćeno znanstveno objašnjenje podrijetla života i njegove fenomenalne raznolikosti poznato je kao darvinizam. On nam kaže da je život nastao kao posljedica kemijske evolucije i da je prva živa stanica omogućila pojavu različitih oblika života na Zemlji. Prema ovom gledištu podrijetlo života i razvitak svih njegovih oblika koji su slijedili, ostvaren je nasumičnim međusobnim djelovanjem kemijskih elemenata. Prvo su bile oblikovane molekule za izgradnju žive stanice (DNK) i tisuće proteina, uključujući i mnoge enzime bitne za stanične procese. Kad je stanica jednom nastala, ona je postupno evoluirala u druge vrste stanica, zatim u organizme s mnoštvom stanica i na kraju u milijune različitih vrsta koje danas postoje, uključujući i one koji čitaju ovaj članak. Ova čudesna preobrazba navodno se dogodila isključivo mutacijama u molekulama DNK stvarajući genetski kod – nasumičnim promjenama u spajanju četiriju “slova” od kojih su oblikovane riječi našeg DNK koda. Na njih je onda djelovao okoliš u procesu koji je Darwin nazvao “prirodnom selekcijom”.

Premda se veliki dio podataka može tako uporabiti da podupire Darwinovo gledište (uglavnom na području prilagodbe postojećih organizama u okolišu), priča o podrijetlu života i o genetskom kodu spada u područje povijesne znanosti. To je zato što kojem god objašnjenju dali prednost, nijedno od njih ne može se ispitati u laboratoriju da pruži definitivni dokaz ili da ga pobije. Unatoč sadašnjem statusu “znanstvene činjenice”, darvinizam zapravo nije ništa drugo do priča o tome kako smo se pojavili na Zemlji oslanjajući se na što je moguće više podataka. U nekim područjima je vrlo uspješna, dok u drugima ima značajnih nedostataka. Ne postoji način da se pokusom ispita Darwinova hipoteza, a moguće je ispričati druge priče koje mogu objasniti mnoge od tih istih podataka. A neke alternativne priče mnogo snažnije potkrepljuju najnoviji dostupni podaci.

Premda se darvinistička priča o podrijetlu ne nalazi u kategoriji empirijskih znanosti koje se rovjeravaju u laboratorijima, udžbenici i popularni mediji (kao onaj prije citirani) iznose je kao činjenicu na isti način kao kad govore o djelovanju sile teže. Osim toga, energično se opire svakoj rivalskoj priči ako joj se dade prednost. Oni koji zastupaju darvinističko gledište često ignoriraju znanstvena razmatranja i pribjegavaju nadijevanju raznih imena, pozivaju se na autoritet i/ili konstruiraju čovjeka od slame, kojeg zatim najčešće rastave.

Poznati darvinisti u Engleskoj nedavno su napali određene kršćanske škole (uključujući jednu koju vodi Adventistička crkva) zato što u svojem nastavnom programu imaju Darwinovu evoluciju i biblijsko stvaranje. Oni tvrde da škole trebaju naučavati samo darvinizam i da ne bi smjele iznositi nijedan empirijski podatak koji ide u prilog drugim hipotezama o podrijetlu. Darvinistički svjetonazor polazi od pretpostavke da nije bilo plana niti stvoritelja, i ovo je viđenje naturalističkog podrijetla života prihvatio veći dio znanstvene zajednice, bez obzira na podatke prikupljene na terenu i u laboratorijima. Upravo ova činjenica čini znanstvenike naturaliste “vjernicima” u istom smislu kao što su to i kreacionisti, premda predmet njihovog vjerovanja nije isti.

Zaključak
Svatko vjeruje u nekoga ili nešto. I znanstvenici imaju sustav vjerovanja. Stoga se kršćani ne trebaju ispričavati zbog svojeg sustava vjerovanja. Umjesto toga, kad pristupaju znanosti, oni to trebaju činiti (1) poštujući znanstvena dostignuća kad im se pristupa strogo empirijski i (2) sa skromnošću i tolerancijom prema gledištima drugih, uz jasnu potporu povijesne znanosti u različitim područjima. U međuvremenu kršćani trebaju razviti temeljito razumijevanje gledišta planskog stvaranja, kako ih ne bi zastrašivali ili ušutkali oni koji tvrde da je vjerovati u nadnaravno neznanstveno. Kad tako učinimo, ustanovit ćemo da mnogo toga u sadašnjim istraživanjima na području molekularne biologije i genetike potkopava darvinističko stajalište, a snažno potkrepljuje ideju o postojanju stvoritelja. [3] Mnoštvo podataka ide nama u prilog.

Dr. sc. Earl Aagaard

(preuzeto iz časopisa Znaci vremena, 3/2005, Zagreb)

    • [1] The New York Times Review of Books (9. siječnja 1992.).

    • [2] Popular Science, kolovoz 1992., str. 62.

Podijeli