Koliko se možemo osloniti na Sveto pismo?

12. 07. 2011.

BiblijaPo čemu znamo da se možemo pouzdati u Bibliju? Koliko je ona vjerodostojna?

Danas ne postoji nijedan od izvornih dokumenata koje su napisali pisci bilo Starog bilo Novog zavjeta, čak ni fragmenti tih dokumenata. Kako David Marshall kaže u članku, imamo fragment ili dva rukopisa Novog zavjeta koji su napisani u razmaku deset ili dvadeset godina poslije nastanka izvornih dokumenata. No, isto to ne možemo reći za Stari zavjet.

Zapravo, do pronalaska rukopisa kod Mrtvoga mora sredinom dvadesetog stoljeća, najstariji raspoloživi hebrejski rukopisi potjecali su iz 1000. godine, dakle bili su više od tisuću petsto godina ‘mlađi’ od izvornika. Nalaz rukopisa kod Mrtvog mora zapravo je vratio datum najranijih hebrejskih rukopisa doslovce za tisuću godina.

No, koliko se promjena uvuklo u Sveto pismo tijekom tih stotinu godina u kojima je svaka nova Biblija nastala prepisivanjem starije rukom, riječ po riječ, slovo po slovo? Ni blizu onoliko koliko bismo očekivali. Većina promjena bila je manje važna, kao što su varijacije u izgovoru riječi. Nijedna od inačica novijih rukopisa prema starijima nije mijenjala gledište o Bogu, a ni kršćanske doktrine. Prepisivači Biblije su vjerovali kako je Sveto pismo Božja Riječ, pa su je s najvećom pomnjivošću nastojali ispravno reproducirati. Tijekom većeg dijela prvoga tisućljeća nakon Krista za prepisivanje hebrejskog Starog zavjeta bili su odgovorni masoreti. Njihov je rad bio reguliran pravilima da bi se sačuvala točnost prijepisa. Primjerice, nisu smjeli zapisati nijednu riječ, čak ni slovo, prema pamćenju. Morali su pažljivo pogledati svaku riječ i izgovoriti je prije nego što bi je zapisali. Znali su koliko riječi i slova sadrži svaka knjiga Starog zavjeta. Ako broj riječi i slova u prijepisu koji su načinili nije odgovarao izvorniku, uništili bi ga i počeli iznova. Stoga briga kojom je Biblija prenošena kroz vjekove svjedoči o autentičnosti Božje Riječi.

No, postoje drugi, mnogo važniji dokazi. Jedan od njih su ispunjena biblijska proročanstva. Nahum je, primjerice, prorekao uništenje Ninive, prijestolnice Asirije, i rekao da će se čak i ime tog grada zaboraviti. Njegovo se proročanstvo ispunilo tako doslovno, da su kritičari ukazivali na nepostojanje Ninive u svim drugim povijesnim izvještajima kao dokaz da Biblija sadrži mit — sve dok suvremeni arheolozi nisu pronašli ruševine toga drevnog grada. [1]

Daniel je prorekao nacrt povijesti svijeta od svojih do naših dana: četiri velika carstva, kojima slijedi mješavina jakih i slabih naroda — ali više bez univerzalnoga carstva. [2] Odredio je i točno vrijeme Kristove službe na Zemlji, pa i Njegove smrti. Njegova su se proročanstva savršeno ispunila. [3]

No, vrhunski dokaz da je Sveto pismo Božja Riječ ne nalazi se u arheološkim otkrićima artifakata i rukopisa. Ne nalazi se ni u točnosti proročanstava ni u intelektualnoj logičnosti njegovih učenja. Da je Biblija božanskoga podrijetla, vrhunski dokaz je kad nas, zahvaljujući Svetom Duhu, osvjedoči o našoj duhovnoj potrebi i zatim tu potrebu zadovolji uz pomoć koju je Krist osigurao. Znamo da je Biblija Božja Riječ, jer se Bog još služi njome da progovori našemu srcu.

Marvin Moore i David C. Jarnes

(preuzeto iz časopisa Znaci vremena, 2/2000, Zagreb)

__________________________

    • [1]Nahum 3,7; 1,14

    • [2]Daniel 2. i 7. poglavlje

  • [3]Daniel 9,25-27