Prvi kršćani se nisu protivili pripisivanju ljudske i božanske naravi Isusu iz Nazareta. No premda ih je zanimalo tko je Isus (Mt 16,13-17), oni su još veće zanimanje pokazali za Njegovu zadaću i djelo. Sve jasnije shvaćanje o tome tko je On bio, pomoglo im je da bolje razumiju što Mu je Njegova jedinstvena osoba omogućila da učini za njih.
Pažljivo čitanje Novog zavjeta pokazuje da su pisci bili osvjedočeni u postojanje svrhe Isusova dolaska. On se nije jednostavno “pojavio”, niti je bio samo nadareni Galilejac s posebnim uvidom u Božje putove. Njega je “poslao” Otac; to je tvrdnja koja se samo u Evanđelju po Ivanu pojavljuje oko četrdeset puta. Sam je Gospodin često pokazivao da je svjestan kako ima od Boga povjerenu zadaću.
Za opis ovog poslanja rabljene su dvije riječi: opća riječ pempo i određenijaapostello, koju ukazuju na prisnu vezu između onoga koji šalje i poslanog. Kao Božji pomazani Sluga, Isus je smatrao da je postojala odluka koju je trebao ostvariti. Luka to prilično snažno ističe uporabom grčkog glagolskog oblika dei(“mora” ili “treba”) oko osamnaest puta (Lk 2,49; 4,43; 9,22; 24,44 i drugi). Umjesto da sebe smatra samo jednim od mnogih božanskih vjesnika, Isus je za sebe znao da je Vjesnik-Sin (Mk 12,6.7). Budući da Ga je Otac izdvojio, poslao u svijet (Iv 10,36) i dao mu vlast (Iv 8,42; Mt 9,6), nije bilo u redu da vrši svoju volju (Iv 4,34; 5,30; 6,38). U Svetom pismu je posebno naglašeno više ciljeva Njegovog rada i misije.
1. Da potvrdi Božja obećanja
Riječ je tijelom postala da potvrdi obećanja koja je Bog dao ocima, počevši s protoevanđeljem u Postanku 3,15 i nastavljajući kroz cijeli Stari zavjet (Iz 7,14; 9,6; Mih 5,1). O dolasku Sina postojale su dvije linije proročanstava: On je trebao doći kao Spasitelj od grijeha, unaprijed prikazan u starozavjetnim žrtvama (Post 4,3.4; Lev 1,3-9; 17,11) i naviješten po prorocima (Iz 52.13-14: 53;3-6; Dn 9,26; Zah 13,1.7), i kao Kralj svog kraljevstva (Post 49,9.10; Ps 2; Jr 23,5.6).
2. Da uspostavi Božje kraljevstvo
Isusu je bilo jako stalo da osigura priznanje Božje suverenosti i uspostavu Njegovog kraljevstva na zemlji (Mt 4,27; Lk 19,11-27). U sinoptičkim Evanđeljima središnja tema Isusova propovijedanja, Božje kraljevstvo, bila je najavljena kao nešto što će se pojaviti u budućnosti, ali je već bilo prisutno, očitovano u Njegovoj osobi i službi (Mt 12,28). Kraljevstvo je bilo tamo gdje je On bio. Tajna da čovjek bude njegovim dijelom, sada ili u budućnosti, bila je u pripadanju Njemu (Mt 7,23; 25,41).
3. Da prenese spoznaju o Bogu
Budući da je spoznaja Boga bitna za vječni život, dio Kristove zadaće bio je prenijeti je ljudima (Iv 17,3). U Starom zavjetu Bog se otkrio kao Stvoritelj i Vladar (na primjer, Ps 33,6; Iz 40,12-17; 45,18; Jr 10,12), a nerijetko i kao Otac izabranog naroda (kao u Pnz 32,6; Iz 22,21; 63, 16; Mal 1,6). Isus je pomagao grešnicima da o Bogu misle s pouzdanjem i štovanjem, s ljubavlju kao i sa strahom, kao o Ocu koji zna što nam je potrebno prije nego što Ga zamolimo i koji svojoj djeci ne uskraćuje ni jednoga dobra. Ovo otkrivenje mogao je učiniti samo Sin (Mt 11,27; Lk 10,22), više svojim djelima nego naučavanjem, jer je bilo u Njemu (Iv 14,7-10), utjelovljeno otkrivenje koje računa na ljubav srca i poziva na pokoravanje volje.
4. Da bude Božji sluga
Ideja sluge ima važnu ulogu u novozavjetnom razumijevanju Isusovog djela i zadaće. On sam je tvrdio da “nije došao da mu služe, nego da on služi” (Mt 20,28). Ideja Božjeg sluge potječe izravno iz četiri Izaijeve pjesme poznate Pjesme o Sluzi Jahvinu (Iz 42,1-4; 49,1-6; 50,4-9; 52,13–53,12). Premda se raspravljalo o tome je li sluga u ovim pjesmama pojedinac ili se odnosi na cijeli Izrael, zadaća sluge u ovim ulomcima je mnogo razumljivija ako se na umu ima pojedinac. On je pomazan (Iz 42,1), pozvan da na zemlji uspostavi pravo (rr. 1.3.4), da proširi službu na neznabošce (rr.1.4; Iz 50,4) kao i na Izraela (Iz 49,5.6a), da bude Božje oruđe u spasenju po cijelome svijetu (rr. 1-6), ali da svoju zadaću ostvari dragovoljnim pokoravanjem sve do zamjeničke smrti (Iz 53,4-6.8.10-12).
U rječitom ispunjenju ovog proročanstva Isus je izravno citirao Izaiju 53,12., potvrdivši kako je svjestan da se u Njemu ispunila starozavjetna slika sluge (Lk 22,37). Tako i Matej u opisu Isusove službe liječenja citira Izaiju 53,4 kao ispunjenje u Isusu (Mt 8,17). To čini i Luka kad izvještava o Filipovom susretu s etiopskim dvoraninom, posebno kad na Isusa primjenjuje izravan citat iz Izaije 53,7.8 (Dj 8,32.33). U Petrovoj Prvoj poslanici, nekoliko izravnih aluzija na Slugu patnika pokazuje da je apostol morao imati na umu Izaijin ulomak (1 Pt 2,22 = Iz 53,9; 1 Pt 2,24a = Iz 53,12; 1 Pt 2,24b = Iz 53,5; 1 Pt 2,25 = Iz 53,6). Kao dio svoje zadaće Riječ, koja je po naravi bila sam Bog (Fil 2,6), uzela je na sebe narav sluge (r. 7) da bi se božanski život mogao prikazati ljudima u liku sluge (rr. 5-7). On je postao poslušan do smrti da bi otkrio istinsku ljudsku narav i Ocu prinio savršenu poslušnost koju Njemu duguje čovječanstvo.
5. Da ostavi primjer
Isus je svoju zadaću smatrao zadaćom poslušnosti Očevoj volji. Slikovitim jezikom ustvrdio je da se Njegova hrana sastoji u tome da čini Božju volju (Iv 4,34), i jasno potvrdio da nije sišao s neba da vrši svoju volju “nego volju onoga koji me posla” (Iv 6,39; usp. 5,30). Suprotno prvom Adamu, Drugi je Adam ostao u ljubavi svoga Oca (Iv 15,10; usp. 14,31), voljan da čini što je Njemu ugodno (Iv 8,29) i dovrši djelo Onoga koji Ga je poslao (Iv 4,34). To je zahtijevalo stalan sukob sa zlom, pa se naučio “poslušnosti od onoga što je pretrpio” i patnjama (Heb 2,10; usp. Mt 26,39-45; Lk 22,42-46) postigao “savršenstvo” (Heb 5,8.9).
Ova istina podržava neumorni poziv na oponašanje naravi Kristova života i službe. Kršćani su pozvani da “budu jednaki slici njegova Sina” (Rim 8,39), poticani da se zaodjenu “Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama” (Rim 13,14 – DF; usp. Kol 3,10), da slijede Kristov primjer (1 Sol 1,6), da ostanu u Kristu i žive kako je On živio (1 Iv 2,6) te da žive “u ljubavi” po uzoru na primjer koji im je Krist dao (Ef 5,2; usp. 1 Pt 3,8.9). U klasičnom slučaju po ovo pitanju, kad se obraća robovima i poziva ih da, čak i ako nepravedno trpe, budu pokorni svojim gospodarima, Petar objašnjava: “Ta na to ste i pozvani, jer je Krist trpio za vas i ostavio vam primjer da idete njegovim stopama.” (1 Pt 2,21)
6. Da ozdravlja slabe i bolesne
Isus je došao da ozdravlja. Daleko od toga da pokaže prezir prema slabima i bolesnima, On je pokazao da su Njegova zadaća i djelo tijesno povezani s krhkim i slabim tijelom i duhom. On je mnoge izliječio (Mt 4,23). I gdje god bi ušao u sela, u gradove, u zaseoke, postavljali bi bolesnike na trgove.” (Mk 6,56; usp. Lk 4,40) “Veliko se mnoštvo naroda slijegalo da ga [Isusa] čuje i da se liječi od svojih bolesti.” (Lk 5,15), “a sila ga je Gospodnja nukala da liječi” (r. 17, DF). Nema sumnje da je ovo bio dio Njegove zadaće. Dvanaestorici koje je poslao Isus je naložio: “Liječite bolesnike, uskrisujte mrtvace, čistite gubavce, izgonite zle duhove!” (Mt 10,5-8; usp. Lk 10,8.9)
Isus je bolest smatrao posljedicom pada u grijeh. Pošto je Njegova zadaća bila da uništi đavolska djela, On je činio sve da ozdravi bolesne i oboljele. No Njegova čudesna ozdravljenja bila su više od spektakularnih čuda. Govoreći o Njegovom radu ozdravljanja u Kafarnaumu, Matej jasno kaže da je Isusova služba liječenja bila ispunjenje Izaijinog proročanstva o zadaći i radu božanski imenovanog Sluge: “On slabosti naše uze i ponese naše bolesti.” (Mt 8,17; Iz 53,4) Premda Matej ne spominje element pomirenja, on u Isusovoj službi ozdravljivanja vidi jasnu vezu između djelovanja Sluge i ljudskih bolesti. Njegove aktivnosti liječenja bile su dio Božjeg plana i Kristovo djelo. One su pokazivale da je Onaj koji je trebao doći u naznačeno vrijeme, sada među njima. One su postavile natprirodnu osnovu za jedinstveno božansko samootkrivenje koje ih je pratilo.
7. Da grijeh učini izuzetno grešnim
U Kristovu zadaću milosrđa bilo je uključeno i otkrivanje stvarnog moralnog stanja čovječanstva. U Njegovom radu bilo je neophodno da u ljudskim bićima izazove svijest o krivnji, pokajanju, vjeri, nadi i ljubavi. Njegovo ponašanje i poučavanje učinili su grijeh neizmjerno grešnim. Njegova prisutnost i služba ustvari su izazivali osjećaj grijeha (Lk 5,8; 7,36-50). On je bio pravo utjelovljenje Radosne vijesti. Dok je osuđivalo grijeh, pozivalo je grešnika da primi oprost i uspostavi zajednicu s Pobjednikom koji je od samog početka nadvladao svijet (Mt 4,1-11; Iv 16,33). Pokvareni grešnici su Ga odbacili i ubili; time su samo pokazali dubinu čovjekove krivnje i veličinu potrebe.
8. Da bude vjeran veliki svećenik
Krist je došao da se osposobi za djelo vjernog velikog svećenika. Postao je tijelom da iskusi sve što čovjek doživljuje, osim grijeha, da bi mogao postati veliki svećenik (Heb 2,17.18). Krist je svojim djelom usvojio trostruku službu velikog svećenika iz starozavjetnih vremena: da prinese godišnju žrtvu pomirenja za Svetište i cijelu zajednicu, da posreduje za vjerne i da blagoslovi narod (Lev 4,16-21; 16,1-28).
9. Da svojom smrću spasi grešnike
U Kristovu zadaću bila je uključena i Njegova smrt. On je došao zato “da uništi đavolska djela” (1 Iv 3,8), “uzme grijehe” (r. 5) i tako oslobodi sve koji su cijelog života živjeli kao robovi đavla (Heb 2,14.15). Kako je to Pavao izrazio u pismu Timoteju: “Sigurna je riječ i zaslužuje punu vjeru: Krist Isus dođe na svijet da spasi grešnike.” (1 Tim 1,15). Međutim, to se nije moglo postići samo “smrću”, kako to kazuje tvrdnja u Hebrejima (Heb 2,14). On je mogao doći da sudi svijetu, ali je radosna vijest što je posebno došao spasiti grešnike. Nužnost utjelovljenja i cilj Kristove zadaće jest Božji odgovor na grijeh. Davanje sebe u smrt kao žrtvu za grijeh bio je glavni dio Njegova djela.
Raoul Dederen