Razlozi za razborito uključivanje u društveno-politička pitanja bez kompromitiranja kršćanskih prioriteta
Od rođenja kršćanske crkve uvijek se iznova postavljaju sljedeća pitanja: Kakva je uloga kršćanina u politici? Može li član crkve, ili sama crkva, biti uključen u politiku? Kako da se oni odnose prema državi i političkom autoritetu koji je na vlasti?
Neki adventisti misle da crkva ne treba igrati političku ulogu, a pojedinačni kršćani vrlo malu. Ovakav stav se temelji na zamisli da Kristovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Drugi adventisti pak tvrde da i pojedinci i crkva imaju neospornu društveno-političku odgovornost da unaprijede životne uvjete. Neki kršćani idu nekoliko koraka dalje i tvrde da je ključni zadatak kršćanstva raditi na stvaranju kršćanskog političkog Božjeg kraljevstva na Zemlji. U sredini se nalazi cijela lepeza pogleda.
Kristov primjer
Isus je rijetko govorio o vrsti političkog društva ka kojem bi Njegovi učenici trebali težiti. On nije tvrdio da je društveno-politički reformator ili križar. On nije zagovarao neku političku platformu. Kušnje u pustinji su očito imale političku dimenziju — i On im se odupro. Premda je imao više prilika da preuzme ulogu u društvu nekom vrstom coup d’ etat (primjerice hranjenjem mnoštva i pobjedničkim ulaskom u Jeruzalem), On nije izabrao tu mogućnost.
Kristova su učenja istodobno morala podići značajnu društveno-političku prašinu kad je kršćanska zajednica živjela prema njima. On je nudio dobre vijesti siromašnima, slobodu potlačenima i život “u izobilju” (Ivan 10,10). Stoga suvremeni adventisti, slijedeći primjer kršćanâ tijekom stoljeća, moraju priznati društvenu odgovornost koja počiva na njihovim ramenima. Adventistički pioniri nisu samo propovijedali Evanđelje o osobnom spasenju, već su se bavili borbom protiv alkoholizma, ropstva, tlačenja žena i obrazovno-odgojnim potrebama djece i mladeži.
Biblijska osnova za društveno-političku odgovornost
Kršćanska društveno-politička odgovornost se zasniva na dvjema biblijskim temeljima. Prvi je nauk o stvaranju. Bog je stvarao svemir ex nihilo i nas postavio nadzornicima, upraviteljima ovog svijeta. Upraviteljska služba obuhvaća odgovornost za područje nad kojim imamo ovlast.
Drugi je nauk o čovjeku. Ljudska su bića stvorena na Božju sliku. Parametri ljudske odgovornosti za službu leže unutar ovog biblijskog koncepta ljudske naravi. Kršćanski pogled je da čovjek i žena nisu ostaci brodoloma na moru života, već osobe s odgovornim ulogama koje trebaju odigrati u zajedničkom okružju.
Tako kršćanstvo nije religija izoliranih pojedinaca ili izdvojenog okretanja prema sebi, to je religija zajednice. Kršćanski darovi i vrline imaju društvene implikacije. Predanje Isusu Kristu znači predanje svoj Božjoj djeci, a to predanje povlači za sobom odgovornost za dobrobit drugih.
Dvojba dvojnog državljanstva
Iskreni kršćani se suočavaju s “dvojbom dvojnog državljanstva”. S jedne strane, oni pripadaju Božjem kraljevstvu, a s druge strane državi čiji su građani. Oni su dio “novog čovječanstva” i oni žive usred “starog čovječanstva”. Postoji li neki unutarnji sukob? Moraju li adventisti sedmog dana izabrati jedno državljanstvo i odreći se drugog? Nema sumnje da postoje prilike kad postoji sukob, kad se zahtjevi ili dužnosti jednog državljanstva sukobljuju s onima iz drugog. U takvim slučajevima Pismo je jasno: “Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima.” (Djela 5,29)
Međutim, Božje kraljevstvo nije izolirano od sadašnjeg svijeta, ono je “među vama” (Luka 17,21). Drugim riječima, Božje kraljevstvo je sredina, predanje, stav, način života i razmišljanja koji prožima cijelo naše postojanje i daje poseban smisao nacionalnom državljanstvu. Božja suverenost obuhvaća ljudsko življenje.
Nesudjelovanje je političko djelovanje
Političko uređenje društva je Božja mjera providnosti za palo čovječanstvo. Bog ne traži od “dobrih ljudi” u društvu da ostanu izvan procesa političkog upravljanja i prepuste društveno-politički i ekonomski nadzor rukama “zlih”. Kršćani trebaju biti sol i svjetlost svijetu, i stoga jednostavno ne mogu istupiti iz političkog procesa. Zapravo, takva ostavka je sama po sebi politički čin kojim se otvara put za politički nadzor onih koji podržavaju nekrščanske vrijednosti. Nedjelovanje je siguran recept da grijeh postane gospodar. Adventisti imaju i pravo i dužnost koristiti zemaljsko državljanstvo da bi održali svoju crkvu slobodnom za ispunjavanje njezinih božanskih naloga i tako pomogli pojedincima da se suoče s vapijućim društvenim potrebama.
Dužnosti političkog državljanstva
Adventisti sedmog dana se suočavaju s najmanje četiri dužnosti političkog građanstva.
Prvo, dužnost moljenja za one u državnoj vlasti. Mi se trebamo moliti za božansku pomoć u rješavanju društveno-političkih problema koji negativno utječu na ljudske živote i navješćivanje Evanđelja. Molitve i skrušene molbe vjernih podižu se daleko više od izjava i političkih odluka na gomilama recikliranog papira.
Drugo, dužnost glasovanja i slanja peticija državnim vlastima. Adventisti trebaju glasovati, čak i kad je izbor ponekad između manjeg od dvaju ili više zala. U vezi s tim registracija za glasovanje je prijeko potreban prvi korak.
Treće, dužnost da se obrazuju i informiraju. Adventisti, ništa manje od ostalih građana, trebaju biti uključeni u neprekidno osobno obrazovanje u vezi s pitanjima koja utječu na sadašnji i budući život. Političko neznanje ne uvećava duhovno blaženstvo.
Četvrto, dužnost kandidiranja i sudjelovanja u javnoj upravi. Adventisti imaju ovo ustavno pravo. Postoje imenovanja za državne urede koja ne zahtijevaju vođenje kampanja. Ellen G. White izjavljuje da nema ništa loše u težnji da “se sjedi na savjetodavnim i zakonodavnim tijelima i pomaže u donošenju zakona za naciju”.
Međutim, ona savjetuje propovjednike i predavače zaposlene u crkvi da se suzdrže od političkih aktivnosti. Drugi razlog koji ona daje prilično je jasan: stranačka politika teži k podjeli. Pastor može lako podijeliti crkvu po stranačkoj pripadnosti i uvelike oslabiti svoju sposobnost da služi kao pastor cijeloj crkvi.
Opasnost od politiziranja
Ističući odgovornosti i prednosti državljanstva, nužno je upozoriti protiv opasnosti politiziranja pojedinca i crkve. Vladar može prevariti adventiste kao i ostale kršćane. Uspjeh u politici često uključuje kompromise, samouzvisivanje, prikrivanje slabosti i obavljanje uloga s kojima se ne slažemo. Ponekad je nužno prihvatiti nepošten način postupanja koji se ne može uskladiti s nečijim najboljim moralnim uvjerenjima. Politika je nemilostiv gospodar i može zahtijevati sve naše snage. Kršćanski političari hodaju po žici. Oni moraju izbjeći trovanje ironičnim osobinama političkog djelovanja koje ih mogu potpuno zaokupiti i uniziti njihove napore do razine na kojoj se čini da Bog ne sudjeluje u ljudskim događajima.
Sve je veća opasnost politiziranja crkava. To nije dovelo samo do crkvenog uplitanja u političku djelatnost, već i do tumačenje kršćanske vjere i Evanđelja uz pomoć političkih vrijednosti. U mnogim se crkvama zanimanje za osobnu moralnost pretvorilo u zanimanje za društvenu moralnost. Rezultat je doveo do toga da u nekim segmentima crkve svjetovne ideje oblikuju kršćanske vrijednosti tako da gotovo nema razlike između svetog i svjetovnog. Žalosno je vidjeti kako su kršćanski stavovi često isti kao i oni u društvu općenito.
Oprezno djelovanje crkve
Ono što sam upravo iznio upućuje na potrebu za razboritim političkim uključivanjem. Adventistička crkva koja djeluje u više od dvjesto zemalja svijeta, s tisućama institucija, višemilijunskim članstvom i daleko većim brojem sljedbenika, ne može izbjeći kontakte s državom i sudjelovanje u politici, toj umjetnosti vladanja. Ne samo ljudi, već i crkvene organizacije imaju prava i odgovornosti. Crkva ima pravo da djeluje u vezi sa zakonodavstvom i pravilima koja pozitivno ili negativno utječu na njezino poslanje.
Crkva se nikada ne smije (nikada je snažna riječ!) poistovjećivati s političkim strankama ili političkim sustavom. Takvo poistovjećivanje može donijeti brze privremene prednosti, ali će neizbježno gurnuti crkvu na klizavu političku padinu, prema evanđeoskoj i proročkoj paralizi.
Ukratko, “crkva mora biti crkva”, a ne još jedna društvena udruga. Čineći to, adventisti sedmog dana obavljaju dvostruku dužnost, Božje poslanje u svijetu: evangeliziranje i službu.
Dr. Bert B. Beach bivši direktor Odjela za međucrkvene odnose pri Generalnoj konferenciji adventista sedmog dana