““Blago čovjeku koji odolijeva kušnji, jer će, kad se pokaže prokušanim, primiti vijenac — život koji je Bog obećao onima koji ga ljube!”“ (Jakov 1,12)
Vidjela sam kako vrlo velik broj anđela donosi iz grada slavne krune — po jednu krunu za svakog svetog, s njegovim napisanim imenom. Kad ih je pozvao, anđeli su krune predavali predivnom Isusu, a On ih je svojom desnom rukom stavljao na glave svetih. Na isti način anđeli su donosili i harfe, a Isus ih je poklanjao svetima. Anđeo predvodnik prvo je odsvirao ton, a zatim se svaki glas pridružio u zahvalnoj, sretnoj hvali i svaka ruka je vješto prelazila preko žica harfe, stvarajući melodične zvukove glazbe u bogatim i savršenim tonovima. …
U gradu je sve bilo pravi blagdan za oči. Bogata slava vidjela se svuda. Tada je Isus pogledao svoje otkupljene svete; njihov izgled blistao je slavom i, dok ih je promatrao, rekao je svojim bogatim milozvučnim glasom: ““Vidim trud svoje duše i zadovoljan sam. Ova bogata slava je vaša da vječno uživate u njoj. Vaše žalosti su sada prošlost. Neće više biti smrti, ni tuge, ni plača, ni boli neće više biti.”“ …
Tada sam vidjela Isusa kako vodi svoj narod k drvetu života. … Na drvetu života bio je najljepši plod, od kojeg su sveti mogli slobodno uzimati. U gradu se nalazilo najveličanstvenije prijestolje, od kojeg je tekla čista rijeka vode života, bistra kao kristal. Na svakoj strani ove rijeke bilo je drvo života, a na obalama rijeke nalazilo se drugo lijepo drveće s različitim voćem. …
Jezik je previše slabašan da bi se njime pokušalo opisati Nebo. I dok se prizor širi preda mnom, izgubljena sam u čuđenju. Zanesena blistavošću raskošne divote i krasotom slave, odlažem pero i uzvikujem: ““O, kakve li ljubavi! Kakve li čudesne ljubavi!”“ Najuzvišeniji jezik nije u stanju opisati slavu Neba ili nenadmašne dubine Spasiteljeve ljubavi. (SR 413,414)