Jutarnji stih

Kuća bez vrata

“Da, nekoć ste bili tama, ali ste sada svjetlo u Gospodinu. Živite kao djeca svjetla.” (Efežanima 5,8)

Nakon završenog tečaja za literarnog evanđelista, bio sam uvjeren da ću moći ostvariti postavljene ciljeve kolportaže već tijekom prvog mjeseca rada. Dok sam radio u Paragvaju, pronalazio sam mnogo različitih ljudi i drugačije uvjete života od onih u mojoj zemlji. Dok sam išao ulicama na teritoriju koji sam obrađivao, jedan mi je izraz stalno dolazio u um: “Od kuće do kuće, sve do posljednje.” Kad počnete raditi, naiđete na veliku kušnju da poželite preskočiti neke kuće.
Nakon tri tjedna uspješnog rada, zastao sam pred kućom koja nije imala ni ulazna vrata, a bila je smještena između dvije velike prelijepe kuće. Bilo je kasno poslijepodne i znao sam da uskoro moram završiti s posjetima za taj dan. Pitao sam se hoću li koga naći u toj kućici. A ako tu i bude ljudi, hoće li kupiti knjige?
Zbog sumnje u srcu žarko sam želio preskočiti tu kuću. Ali sjetio sam se što sam naučio — ne preskači nijednu kuću. Bez vrata na koja bih pokucao, glasno sam na ulici izrekao pozdrav. Nakon nekoliko minuta pomislio sam u sebi: Eto, nema nikoga. Pokušao sam. Zvao sam. Učinio sam svoj dio. Želio sam što prije odnijeti poruku nade u velike i lijepe kuće, ali toga dana me Gospodin naučio nečemu vrlo važnom.
Dok sam se spremao da odem, iz kućice je izišla neka žena. Izgledala je neuredno, a iza nje me gledalo osmero djece i očekivalo da čuje što ću im reći. Odmah sam znao da ova obitelj neće moći ništa kupiti, ali to i nije jedini razlog zbog kojeg kolportiramo. Naš posao je da dijelimo svjetlo nade ljudima koji žive u tami.
Nakon što sam ženi i njezinoj djeci pokazao knjige koje sam ponio, ona je rekla: “Mladiću, čekala sam vas. Već duže vrijeme mi je potreban netko tko će mi uputiti riječi ohrabrenja i reći mi da me netko — Isus — voli.” Napustio sam tu kuću osjećajući se istinski sretnim. Radio sam Božje djelo. Kao dodatnu nagradu prodao sam dvije zbirke Passport for Life (Putovnica za život) ženi i djeci koji su živjeli u kućici bez vrata.
Obitelji u mnogim kućama nemaju svjetlo koje nudi naš Stvoritelj. Ellen G. White je napisala: “Bog je odredio da kolportaža bude sredstvo putem kojeg će se ljudima prenijeti svjetlo koje sadrže ove knjige.” (The Colporteur Evangelist, str. 5)
Mario Pinto Salvatierra, Bolivija (za vrijeme rada u Paragvaju)


Komentiraj