“U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!” (Rimljanima 12,12)
Čula sam priču o mladom vojniku pripadniku savezne vojske, 1863. godine, za vrijeme bitke kod Gettysburga. Bitka kod Gettysburga u Sjedinjenim Američkim Državama bila je jedna od najvećih, najznačajnijih i najkrvavijih bitaka Američkog građanskog rata. Taj je vojnik u ratu izgubio starijeg brata i oca. Odlučio je otići u Washington D.C. i razgovarati s predsjednikom Lincolnom. Nadao se izuzeću od vojne službe kako bi se mogao vratiti i pomoći sestri i majci na obiteljskom poljoprivrednom imanju. Bilo mu je dopušteno da se pođe izjasniti o svojem slučaju pred predsjednikom.
Kad je stigao pred Predsjedničku palaću, prišao je ulaznim vratima i zamolio da vidi predsjednika. Dežurni stražar mu je bez oklijevanja uskratio pristup. Štoviše, rekao je mladom vojniku da se vrati na bojno polje, predbacujući mu da mu je tamo mjesto.
Sav nesretan, mladi je vojnik otišao. Sjeo je na klupu u parku nedaleko od Predsjedničke palače. Pogođen gubitkom što ga je njegova obitelj pretrpjela i neuspjelim pokušajem da se vrati kući oslobođen vojne obveze, očajno je pognuo glavu.
Tada je jedan mali dječak, vidjevši izraz lica ovog vojnika, došao k njemu. Na radoznali način nevinog djeteta upitao ga je: “Vojniče, što nije u redu? Izgledaš tužno.” Vojnik je pogledao tog dječaka i sa suzama u očima ispričao mu svoju tužnu priču: da su mu otac i brat poginuli u ratu te da se on očajnički želi vratiti kući. Objasnio je da njegova majka i sestra nemaju nikoga da im pomogne na seoskom imanju.
Mali dječak je slušao, a zatim rekao: “Mogu ti pomoći. Slijedi me!” Uhvatio je vojnika za ruku i poveo ga na prednja ulazna vrata Predsjedničk palače. Prošli su ravno pored stražara do ulaza u zgradu. Nitko ih niti jednom nije zaustavio ili nešto pitao. Ulaskom u prostorije palače prošli su pored skupine generala i visokih dužnosnika. Nitko nije rekao niti riječ. Mladi vojnik nije mogao vjerovati da ih nitko ne zaustavlja.
Napokon su stigli do Ovalnog ureda u kojemu je bio predsjednik. Mali je dječak ušao u ured bez kucanja, a za njim i mladi vojnik. Tamo je iza stola stajao Abraham Lincoln pregledavajući s državnim tajnikom borbene planove.
Predsjednik je pogledao dječaka, a potom i vojnika. Tada je dječak progovorio: “Tata, ovaj vojnik mora razgovarati s tobom.” Taj je dječak bio Todd Lincoln, predsjednikov sin. Vojnik je predsjedniku ispričao svoju tužnu životnu priču i dobio dopuštenje za otpust iz vojske koji je tako očajnički želio. O, kakva ga je neočekivana radost obuzela tog trenutka!
Jesmo li se ikada osjećali očajno poput ovog vojnika — bez odgovora koji nam je tako silno trebao? Možda smo se hrvali sa životnim problemima, padali i ustajali, ponovno padali i borili se pronaći dobro u onome što očito izgleda loše, do te mjere da smo poželjeli odustati i možda čak prestati pokušavati pronaći rješenje i pomoć. Ali znajmo ovo: vi i ja smo dobili poziv! “Pristupajmo dakle smjelo Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas!” (Hebrejima 4,16)
Baš kao što je Todd imao izravan pristup svojemu ocu, predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država, i mi imamo pristup svojemu nebeskom Ocu po Njegovom Sinu Isusu Kristu.
Jesmo li nezadovoljni, nesretni, uplašeni, očajni, bez nade? Započnimo s molitvom! Imamo izravan pristup Ocu!
Elizabeta Brechelmacher Abramović