Danasnji krscanin

Moja pogreška

Zvoni budilica. Ne čeka me nikakav posao. Preda mnom je dan prepun mogućnosti. Trljam oči od sna i protežem se. Još jedna subota. Djeca su gladna pa odlazim u kuhinju na doručak. Dok završavam sa zdjelicom žitnih pahuljica, čujem kako se pali televizor i zvuci iz jutarnjih crtanih filmova ispunjavaju kuću bukom bijesnih napada i razaranja – popraćenu snimljenim smijehom. Sklapam oči i odmahujem glavom. što se u ovoj kući dogodilo sa subotom?

Takvi kakvi jesmo
Bilo je vrijeme kad sam jedva čekala da dođe subota; jedva čekala da se istuširam i obučem svoju najljepšu odjeću; jedva čekala da se otvore crkvena vrata da mogu ući. Sva poznata voljena lica bila su u crkvi; ljudi koji su stekli moje povjerenje, poštovanje i ljubav. Osjećala sam da pripadam nekome kao što nikad prije nisam pripadala. Bila sam član Božje obitelji.

Kakva su radost bila ova subotnja jutra! Sjećam se svih onih zajedničkih ručaka s mojom “obitelji”. Kako je posebna i draga bila veza koju sam razvila s ovom braćom i sestrama. Voljeli su me onako kao što pjesma kaže: “takvu kakva jesam”.

Pokazali su sućut kad sam im pričala o tome kako su me godinama zlostavljali moj otac, djed i braća. Držali su me za ruku dok sam pred Kristom isplakala grozote svojeg života: dva silovanja, tri pobačaja, zloporabu droga i alkohola, brojne pokušaje samoubojstva, dijete koje sam dala na posvajanje. Slavili su sa mnom Boga za moje oslobođenje od godina što sam ih provela u svijetu okultizma. Dopustila sam si da povjerujem kako sam možda, po prvi put, našla pravu “obitelj”.

Dok sam nalijevala lončić čaja, smješkala sam se prisjećajući se onoga što sam naučila u crkvi. Cijenila sam svaku priliku da služim Bogu, da Mu dam do znanja koliko sam zahvalna za Njegovu žrtvu na Golgoti i za život kojim sada živim.

Počela sam podučavati u dječjoj subotnjoj školi i tijekom sljedećih deset godina vodila ljetne biblijske radionice, samaritansku službu, evanđeoski odjel i drugo. Moje je srce bilo ispunjeno vjerom i ljubavlju za Isusa.

Uhvaćena u zamku
A onda se poda mnom otvorila zemlja. Učinila sam pogrešku. Dobila sam na poslu otkaz zbog krađe. Odjednom sam se bojala to reći svojoj “obitelji”. Nešto u meni je govorilo: Od tebe se ne očekuje da griješiš. Ti ne smiješ pogriješiti. Ako to ljudi saznaju, više te neće voljeti.

Odvjetnik mi je predložio suđenje pred porotom s obzirom na moje djetinjstvo i emocionalne probleme zbog kojih sam još uvijek odlazila na savjetovanje. Ali ja sam se bojala da bi se sve to moglo pojaviti u novinama. Kako će takav publicitet utjecati na moju crkvu? Ne, neću tražiti suđenje pred porotom. Bolje je da jednostavno prihvatim posljedice svojega grijeha.

Sjećam se telefonskog poziva kad sam nazvala broj za krizna stanja prije nego što ću si staviti pištolj u usta. Gušio me stid koji sam osjećala. Bacila sam se na pod preplavljena suzama i pritisnula lice o tepih. “Oče, možeš li mi oprostiti? Osjećam se tako izgubljenom, tako samom, tako ispunjenom krivnjom i gnušanjem na sebe. Molim Te, pomozi mi!”

Bog me je držao bliže sebi nego ikad prije. Nije me zaboravio – ni usred mojega grijeha. Ostao je pokraj mene i pomogao mi da se uspravim na noge. Podsjetio me je na užas moje prošlosti i kako je od toga načinio nešto lijepo. Kad sam shvatila da sam još uvijek Božje dijete, ponovno sam plakala.

Silaženje
Čim sam izgubila posao, dala sam otkaz na sve službe u crkvi. Pastor se molio sa mnom i hrabrio me da se ne prestanem oslanjati na Gospodina. Novinar koji je trebao pisati o mojem uhićenju tog tjedna nije bio u gradu pa događaj nije nikad stigao u novine (hvala Bogu).

Dan suđenja je došao i prošao. Bog je milosrdno predvidio rješenje za počinjeni prekršaj: godinu dana uvjetno, 40 sati društveno korisnog rada i nadoknada. Nema zatvora. Nema evidencije o kaznenom djelu. Mogla sam opet početi živjeti.

Moj suprug i ja svakog smo tjedna proučavali Bibliju sa skupinom prijatelja. Njegovali smo zajedništvo i planirali kako svjedočiti bližnjima. Bilo je uspješno. Od mojeg uhićenja prošli su mjeseci i sve to vrijeme provela sam u crkvi. Ali svoj doživljaj nisam nikad iznijela pred svojom crkvenom obitelji.

A onda je crkva za to saznala. Informacija je bila iznesena na jednoj sjednici crkvenog odbora. Očito je članovima odbora epizoda rečena u povjerenju, ali je jedan od članova odbora bio “toliko uznemiren” otkrićem da je moj zločin prenio supruzi. Bila sam izdana. Bol koju sam osjećala bila je neopisiva.

Jedan bračni par došao mi je u posjet nakon što nekoliko tjedana nisam dolazila u crkvu, ali ja nisam bila dovoljno emocionalno jaka da prihvatim njihov izraz brige; nisam im mogla pogledati u lice. Umjesto toga sjedila sam na rubu kreveta u spavaćoj sobi i plakala. Napisala sam im pismo i molila ih da mi daju vremena. Dali su mi ga.

Ostali članovi moje crkve držali su se po strani, nikad nitko nije nazvao, nikad poslao neku kartu. Njihova ravnodušnost me jednostavno uvjerila da je stara vrpca koju sam čula osam mjeseci prije nego što je počelo ovo strašno mučenje bila istinita. Činilo se da sam izraz “kršćanin” odviše lako, odviše brzo primijenila na nekoga tko ne zna njegovo pravo značenje. Ali neću dvaput učiniti istu pogrešku. Odlučila sam da svoje srce nikad više neću dati nekoj crkvi.


što dalje?

Prestala sam odlaziti u crkvu. To se dogodilo nekako samo po sebi. Nije bilo razloga da se vratim. Osjećala sam da ionako nikome u crkvi ne nedostajem. Ili ipak?

Mjesec dana pretvorilo se u tri mjeseca. U našoj skupini nastavili smo s biblijskim proučavanjima i druženjem svakog petka navečer. Kad sam im ispričala o svojem zločinu, oni su me hrabrili. “I mi smo grešnici”, rekli su. Zabrinuo ih je način na koji je crkva postupila sa mnom (bila sam vjernik više od dvanaest godina). Kako će s njima postupati ako pogriješe? pitali su se. To što su me poduprli kao da je i njih pretvorilo u izopćenike. Nitko iz crkve nije ih nazvao, pisao im niti ih posjetio. Neki su nastavili odlaziti u crkvu. Drugi nisu. Svi smo se držali Gospodina i jedan drugoga. Naša djeca su prestala tražiti da idu u subotnju školu i ubrzo su stvorila naviku da subotom gledaju crtane filmove. Moj suprug je počeo duže spavati, a ja jednostavno nisam mogla naći razloga (ili snage) da se vratim u crkvu.

Boljelo me kad sam vidjela kako posljedice mojega grijeha utječu na tolike ljude oko mene. Prije sam pjevala crkvene pjesme, slušala propovijedi, klečala i molila se u Božjem svetištu. Bila sam dio tijela. Sada sam bila amputirani ud. Koliko puta sam se provezla pokraj crkve kad sam znala da u njoj nema
nikoga! S čežnjom bih gledala u zgradu koja je bila bolnica kad sam se nanovo rodila, škola u kojoj me je Sveti Duh poučavao, mjesto na kojem sam se zaljubila u Isusa. Sada je to bila hladna zgrada koja mi nije pružala ni utjehu ni toplinu.

Povratak
Lončić s čajem opet je bio prazan. Kao moje subote, pomislila sam.

Pogledala sam na sat: 9.30.
Subotnja škola upravo počinje. Za jedan sat počet će ogoslužje s propovijedi.O kako mi ono nedostaje! Kako mi nedostaje crkva! Ali ja nikome ne nedostajem, rekla sam sama sebi.

Pošla sam u spavaću sobu da obučem traperice i majicu. Povukla sam košulju preko glave i odjednom me pogodila misao tako zapanjujuća, tako zaprepašćujuće jednostavna: Nekomu nedostajem. Nekomu sam nedostajala svake subote. Nekomu tko me voli više od mojeg muža, više od moje djece, više od moje skupine, više od ikoga drugoga.

“Nedostajem Bogu”, rekla sam sama sebi. “Njemu nedostajem!”

Moj muž se probudio. “Je li ti dobro?” upitao me. “Nedostajem Bogu”, rekla sam. “Sve ove subote koje sam izostala, Bog me je subotom tražio u svojoj crkvi. To je Njegova, a ne njihova crkva. On je još uvijek tamo – zato idem. On čeka da bude moja snaga kako bih se mogla vratiti i pokloniti se u Njegovom svetištu.” Suze su mi tekle niz lice.

“Kako sam ludo postupila što sam dopustila ljudima da me odvoje od Boga”, rekla sam. “želim se vratiti u Božji dom. želim Ga štovati u Njegovom svetištu. želim vratiti ono što mi je Sotona oteo: moju subotnju radost. Trojstvo će biti moja obitelj. Bog me nikad neće izdati. Isus može izliječiti moje srce, a Sveti Duh me može naučiti da opet izgradim povjerenje.”

Moj suprug se nasmiješio i stisnuo mi ruku. “Reci djeci da se spreme”, rekao je. “I ja ću biti brzo gotov!” Srce mi je lupalo kad sam dotrčala u dnevnu sobu i ugasila televizor. “Hej, što to radiš?” prosvjedovala su djeca. “Idemo u crkvu”, izjavila sam. “Obucite se.” Djeca su se razvedrila, skočila i potrčala u svoju sobu. “Ne komplicirajte s odjećom”, povikala sam kroz zatvorena vrata. “Obucite nešto pristojno i idemo! Već kasnimo!” Počela sam ponovno plakati; ovaj put su to bile suze radosti, ljubavi i zahvalnosti. “želim biti s Tobom, Gospodine, u crkvi, što je moguće prije. Još uvijek sam
član Tvoje obitelji.”

što sam naučila?
Općenito govoreći, Adventistička crkva ljubi Božju riječ, ali ponekad propustimo voljeti Božji narod. Imamo istinu, ali ponekad nam nedostaje milosrđa. Kad sam počinila zlo, očekivala sam da budem kažnjena, ali nisam očekivala da ću biti odbačena. U ovom od grijeha umornom svijetu ima puno povrijeđenih ljudi koji su na samrti. Njihova životna iskustva ispunjena su, kao i moja, traumama, ožiljcima i ponašanjem za koje su potrebne godine da ih svladamo. Njima je potrebno zaštićeno mjesto gdje mogu ozdraviti, gdje će ih Božja obitelj ljubiti bez obzira na njihove ponovljene promašaje, a ne samo slaviti njihove pobjede. Njima je potreban pravi prikaz Spasitelja da bi mogli razviti svoj karakter. Potrebno je da im ljudske ruke, usnice i oči stave ljekovitu pomast Svetog Duha.

Molim se da moja priča pomogne onima koji su napustili crkvu – i onima koji ostaju ravnodušni. Nije važno gdje se sve ovo dogodilo, već samo da je Bog nakon toga obnovio moju subotnju radost i vjeru u Njegovu crkvu.

Stephanie Matthews (pseudonim)

(Znaci vremena 2/2004, Zagreb)

Podijeli