Mojsije je bio primjer istinske poniznosti

“Ipak im taj grijeh oprosti. … Ako nećeš, onda i mene izbriši iz svoje knjige koju si napisao.” (Postanak 32,32)
Dok su slušali izricanje Deset zapovijedi na Sinaju, sinovi Izraelovi su pali u idolopoklonstvo i Gospodin se razgnjevio na njih. Rekao je Mojsiju: “Pusti … da ih istrijebim. Onda ću od tebe razviti velik narod.” (Izlazak 32,10) Ali ne, čovjek koji je naučio tražiti izgubljenu ovcu u pustinji, koji je trpio hladnoću i oluju radije nego da ostavi jednu od njih da pogine, nije mogao odustati od naroda koji mu je povjeren na brigu. Preklinjao je Boga da ih ne odbaci, već da im oprosti grijeh. … Mojsije je izjavio: “Ako ti ne pođeš — nadoda Mojsije — odavde nas i ne izvodi.” (Izlazak 33,15) On se više uopće nije uzdao u sebe. Njegova lozinka je bila: Bog Izraelov je moja Snaga i moj Vođa. On nije prihvaćao obožavanje kao kraljevi drugih naroda. Uvijek iznova je ponavljao sinovima Izraelovim da je on samo ono što je Bog načinio od njega. Nakon svih bitaka u kojima su pobjeđivali, govorio im je da ne traže nikakve počasti, jer je Bog Izraelov taj koji pobjeđuje u njihovo ime. Kad mu je Gospodin rekao: “Ja ću osobno s tobom poći” (Izlazak 33,14), očekivali bismo da će taj silni Božji čovjek biti zadovoljan. Ali nije. Nastavio se usrdno moliti. “‘Pokaži mi svoju slavu’, zamoli Mojsije.” (Izlazak 33,18) Je li Mojsije bio ukoren zbog te svoje smjelosti? … On (Bog) je uzeo ovog velikana vjere, stavio ga u rasjelinu u stijeni i tu mu je otkrio svoju slavu. … Kada se Mojsije vratio narodu, oni nisu mogli gledati u njegovo lice jer je ono nakon razgovora s Bogom odražavalo Božju slavu koja mu se otkrila. “Nije ni znao da iz njegova lica, zbog razgovora s Jahvom, izbija svjetlost.” (Izlazak 34,29) Kada se obraćao narodu, morao je pokriti lice velom. U Božjim očima nisu moćni oholi, hvalisavi i nevjerni, već ponizni i vjerni ljudi. Da bi mogao odgovoriti na njegove molitve, Gospodin želi da Njegov narod stekne osobno iskustvo s Njim. Što bliže priđu Isusu Kristu, što bolje upoznaju Njegov život i dobrotu, to će imati skromnije mišljenje o sebi. Što manje budu cijenili sebe, to će jasnije sagledati Božju slavu i veličanstvo. Kad pojedinci tvrde za sebe da su sveti i bez mane, to je najjasniji dokaz da nisu takvi. (Manuscript 36, 1885.)