“Idi i objavi ljudima na sjeveru da im ovo poručuje Bog: ‘Vrati mi se, nevjerni narode Izraela. Vratite se i više se neću na vas mrštiti. Jer, ja sam vjeran’, rekao je Bog. ‘Neću se na vas zauvijek ljutiti. Ali morate priznati svoju krivnju: pobunili ste se protiv svog Boga. Štovali ste idole drugih naroda, klanjali im se pod svakom krošnjom. Niste se meni pokorili.’ Tako mi je rekao Bog.” (Jeremija 3,12.13 — Suvremeni hrvatski prijevod)
Često žalimo zato što nam naša zla djela donose neugodne posljedice; ali to nije pokajanje. Prava žalost zbog grijeha rezultat je djelovanja Duha Svetoga. Duh otkriva nezahvalnost srca koje je omalovažavalo i žalostilo Spasitelja, i u skrušenosti nas dovodi podnožju križa. Svakim grijehom iznova ranjavamo Isusa, i kad pogledamo na Onoga koga smo proboli, plačemo zbog grijeha koji su Mu nanijeli patnje. Takvo plakanje povest će nas k odbacivanju grijeha.
Svjetovni ljudi mogu proglasiti ovu žalost slabošću, ali to je snaga koja pokajnika vezuje za Beskonačnoga sponama koje se ne mogu prekinuti. Ona pokazuje da Božji anđeli vraćaju duši vrline koje su izgubljene uslijed tvrdoće srca i prijestupa. Suze onoga tko se kaje samo su kišne kapi koje prethode sunčevom sjaju svetosti. Ova žalost oglašava radost koja će postati živi izvor u duši. … Kad na nas dođe kušnja, ne trebamo se gnjeviti i žaliti. Ne trebamo se buniti ili ulagati trud da se izvučemo iz Kristove ruke. Trebamo poniziti dušu pred Bogom. Gospodnji su putovi nejasni onome tko želi sagledati pojedinosti u svjetlosti koja mu godi. Našoj ljudskoj naravi oni izgledaju mračni i tužni. Međutim, Božji su putovi putovi milosti i kraj im je spasenje. (Isusov život, str. 237,238)