“Ako budete vjerovali, sve što zatražite u molitvi, primit ćete.” (Matej 21,22 — Suvremeni hrvatski prijevod)
Onaj koji je blagoslovio plemića u Kafarnaumu, isto toliko želi blagosloviti i nas. Međutim, kao i ucviljeni otac, mi često tražimo Isusa u želji za nekim zemaljskim dobrom, i tek nakon uslišenja našeg zahtjeva polažemo povjerenje u Njegovu ljubav. Spasitelj nam želi dati veći blagoslov nego što tražimo odgađajući odgovor na naše traženje, da bi nam pokazao zlo naših srca i našu duboku potrebu za Njegovom milošću. On želi da odbacimo sebičnost, što će nas navesti da Ga potražimo. Priznavanjem svoje bespomoćnosti i velike potrebe, trebamo se potpuno povjeriti Njegovoj ljubavi. Plemić je želio vidjeti ispunjenje svoje molitve prije nego što bi povjerovao, ali morao je prihvatiti Isusovu riječ da je njegova molba uslišana i da mu je poklonjen blagoslov. Mi također trebamo naučiti ovu pouku. Ne trebamo vjerovati zato što vidimo ili osjećamo da nas Bog čuje. Mi se moramo uzdati u Njegova obećanja. Kad Mu pristupimo u vjeri, svaka molba ulazi u Božje srce. Kad tražimo Njegov blagoslov, trebamo vjerovati da ga primamo i zahvaliti što smo ga primili. Tada trebamo prihvatiti svoje dužnosti, uvjereni da ćemo blagoslov primiti kad nam bude najpotrebniji. Kad naučimo tako činiti, znat ćemo da su naše molitve uslišane. (Isusov život, str. 149)
Ne miješajte vjeru i osjećaje. Oni se razlikuju. Mi trebamo pokazati vjeru. Ovu vjeru moramo stalno vježbati. Vjerujte, vjerujte. Vjerom se uhvatite blagoslova i oni će vam pripasti. Vaši osjećaji nemaju nikakve veze s tom vjerom. Kada vjera donese blagoslov u vaše srce i vi mu se radujete, onda to više nije vjera, već osjećaj. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 1, str. 151)