Kršćanski život je nešto više nego što se obično misli. On se ne sastoji samo iz pitomosti i strpljivosti, krotkosti i ljubaznosti. Kršćanin je uvijek spreman na gnjevno pitanje odgovoriti blago, ali je isto tako spreman junački se oduprijeti zlu. On mora imati nadljudsku hrabrost da bi se mogao suprotstaviti protivniku koji ide “kao ričući lav, tražeći koga da proždere” (1. Petrova 5,8). “Oduprite se đavlu, pa će pobjeći od vas!” (Jakov 4,7) — božansko je ohrabrenje kršćanske hrabrosti, čvrstine, snage i ustrajnosti.
Kršćanin zna da “sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme” (Propovjednik 3,1). Ima vrijeme kad treba sjediti i čekati Gospodina, a ima vrijeme kad treba ustati i boriti se za ono što je ispravno. Uravnotežen karakter je ne samo krotak i strpljiv, nego hrabar i nepokolebljiv. Nijedna crta karaktera se ne smije razvijati na štetu druge. Uravnoteženost karaktera ne dopušta da oduševljenje postane fanatizam, a revnost netrpeljivost.
Krotkost i hrabrost mijenjaju povijest, ali one nisu samo povijesne vrline! One i danas gospodare u svim životnim okolnostima jednog kršćanina, kao nekada u doživljajima Mojsija i Izraela. Krotkost je bila zlatna žica Mojsijevog karaktera, isprepletena s čeličnom hrabrošću. Da ponovimo ukratko njegov životopis. Rođen je kao rob u bogatom Egiptu i bio osuđen na smrt prije nego što je počeo živjeti. Ostao je u životu jer ga je skrivala neustrašiva i dobra majka. Svoju hrabrost i povjerenje u Boga pokazala je i onda kad je načinila nepromočiv kovčežić i skrila ga među trstikom na obali Nila. Mojsija je, po Božjoj providnosti, pronašla egipatska princeza i posinila ga. Kao nasljednik faraonovog prijestolja Mojsije je dobio najviše obrazovanje na egipatskom dvoru. Ali, četrdeset godina kasnije, umjesto na prijestolje otišao je u izgnanstvo. Njegova hrabrost nije išla ukorak s njegovom krotkošću. Zato je sve izgubio i pobjegao u Sinajsku pustinju. Tamo je postao pastir sljedećih četrdeset godina, dok je njegov narod i dalje podnosio teško ropstvo u Egiptu.
Za to vrijeme Mojsijev karakter je pretrpio znatne ispravke. A onda, u godinama kad obično prestaje svaka aktivnost, Bog je pozvao Mojsija u novih četrdeset godina službe. Kad je Mojsije navršio osamdeset godina, njegovo stvarno životno djelo je tek započinjalo. Ali, prije nego što je Mojsije promijenio tijek povijesti, Bog je našao način da ispita njegovu krotkost i hrabrost. Evo nas na samom ispitu. On počinje prvim retkom četvrtog poglavlja Knjige Izlaska. Mojsije je sreo Boga kod grma koji je stalno gorio, ali nije sagorijevao. Tu je Mojsije dobio upute o svojoj zadaći. Trebao se vratiti u Egipat i od samog faraona zatražiti slobodu za svoj narod. Mojsijevo ustezanje bilo je izraz njegove poniznosti, ali je uskoro pokazao hrabrost koja ga je uvrstila u red najhrabrijih ljudi svih vremena.
“Mojsije uzvrati: ‘Ali ako mi ne povjeruju i ne poslušaju me, nego mi reknu: Jahve ti se nije objavio?’” (Izlazak 4,1) Bio je to dubokouman odgovor, ali Bog se ne ravna prema ljudskom mudrovanju i znanju, baš kao ni kršćanska hrabrost. Mojsijeva hrabrost trebala se oslanjati na vjeru u Boga, a ne na snagu njegovog uma. Trebao je gledati u lice opasnosti poslušnošću, a ne iskustvom; hrabrošću, a ne razboritošću.
“‘Što ti je to u ruci?’ zapita ga Jahve. ‘Štap’, odgovori.” (Izlazak 4,2) Naravno, Bog je znao što Mojsije ima u ruci. Svojim pitanjem samo je obratio Mojsijevu pozornost na njegov štap. Bio je to običan pastirski štap iz onog vremena, dugačak i malo savinut na vrhu, kojim je Mojsije mogao zaustaviti ovcu kad bježi ili zađe s puta. To je bilo oruđe njegovog zanimanja, jedno od najstarijih od svih oruđa na svijetu, i jedno od najskromnijih. Ali sada će taj štap postati oruđe mnogih čuda. Na kraju će biti nazvan “Božjim štapom”.
“Baci ga na zemlju!” zadao je Bog Mojsiju zadaću iz hrabrosti. Mojsije je to učinio, i što se dogodilo? “I štap se pretvori u zmiju. Mojsije pred njom uzmače.” (Izlazak 4,3) Prema ljudskom razumijevanju Mojsije je učinio ono što je bilo najmudrije. On je živio u pustinji četrdeset godina i poznavao je zmije. Budući da je pobjegao od ove, ona je bez sumnje bila neka poznata otrovnica, ili pak nepoznata zmija zastrašujućeg izgleda.
A onda je došlo neobična naredba. Bog je naredio Mojsiju da se vrati: “Pruži ruku i uhvati je za rep.” Bila je to odlučujuća provjera Mojsijeve vjere i hrabrosti, a ne šala. Bog se nije igrao s Mojsijem. Trebalo je vidjeti ima li Mojsije hrabrosti izvršiti ono što će Bog tražiti od njega kao vođe izraelskog naroda. Uhvatiti živu otrovnicu za rep — to je mnogo lakše reći nego učiniti. Zmije otrovnice se ne hvataju za rep, niti se to čini golim rukama. Takav pokušaj bio bi samoubojstvo. Zmija se može okrenuti brzinom munje i ugristi prije nego što je itko dotakne.
Mojsije je znao da je opasno uhvatiti zmiju za rep. Bilo je to u supronosti s njegovim iskustvom i mudrošću. Ali u Božjoj prisutnosti morao je odbaciti svoje razloge i postupiti jedino po vjeri u Božju riječ. Samo je tako mogao proći kroz ovaj ispit vjere i hrabrosti. Morao je više vjerovati u Božju riječ — nego u svoj zdravi razum i veliko iskustvo. Tek kad je naučio neustrašivo poslušati, mogao je postati izabrani vođa Božjeg naroda.
To je i učinio. Kad se okrenuo prema zmiji, u njegovim očima ogledala se hrabrost, vjera i poslušnost. Vratio se gledajući čvrsto neprijatelju u lice. Nije skretao pogled suočavajući se s neizbježnom smrću. Poslušnost je mogla značiti sigurnu smrt, ali Mojsije je poslušao. Pružio je ruku. “I on seže rukom i uhvati je za rep, a ona opet postade štap u njegovoj ruci.” (Izlazak 4,4)
Usprkos svojim poodmaklim godinama, Mojsije je bio čovjek poduzetnosti i snage, inače se nikada ne bi usudio uhvatiti zmiju za rep. On je pokazao vjeru, poslušnost i hrabrost — tri osobine koje su nam uvijek potrebne.
Jednim čudom zmija je opet postala štap. Bog je bio Gospodar okolnosti. Sada je Mojsije znao da može imati povjerenja u Božje naredbe. Drugim riječima, znao je da svaki izazov može riješiti vjerom, hrabrošću i poslušnošću. Njegova hrabrost bila je nagrađena. Tako je pastir postao jedan od najvećih osloboditelja u povijesti svijeta i Božji besmrtni prorok.
Dr. Dragutin Slankamenac
