“Iznesite Bogu svoje potrebe, svoje radosti, svoje tuge, svoje brige i svoja strahovanja. Vi Ga ne možete preopteretiti, ne možete Ga zamoriti. Onaj tko je izbrojio vlasi na vašoj glavi, nije ravnodušan prema potrebama svoje djece.” — Ellen G. White
Ne znam je li vam se ikad dogodilo da ste u žurbi i trebate brzo ući u kuću ili stan? Stojite pred vratima i želite uzeti ključ. Stavite ruku u prvi džep, nema ga; tražite u drugom džepu, ključa nema; i tako u treći, četvrti — a od ključa ni traga. Već se polako ljutite jer vam se žuri, i od svih džepova koje imate na odjeći ostao je još samo jedan. A ključ se uvijek nalazi baš u tom zadnjem džepu! Kako to da odmah ne stavimo ruku u džep gdje se nalazi ključ?
Prije određenog vremena pročitao sam statistiku koja je na tragu traženja ključeva u žurbi. Proveo ju je neki vjeroučitelj za odrasle vjernike. Na satu biblijske pouke postavio je ovo pitanje: “Kad se nađete u nevolji, što najčešće prvo učinite?” Mogli su odabrati jednu od tri mogućnosti: 1. Pobrinem se za samog sebe. 2. Pozovem prijatelja i s njime razgovaram. 3. Zatražim pomoć od Boga.
Što biste vi izabrali kad se nađete u nevolji ili potrebi? Koji biste odgovor dali — jedan, dva ili tri? Rezultati ove ankete kažu da je samo dvoje od njih trideset i petero odgovorilo da im je molitva Bogu na prvom mjestu. Većina ih je odabrala odgovor pod brojem jedan. Nekolicina su odabrala drugi odgovor.
Kako to da se kršćani oslanjaju prvo na sebe ili na prijatelje, a tek nekolicina na Boga? Pokazuje li ova statistika tipične odgovore današnjih vjernika?
Apostol Jakov je napisao: “Trpi li tko među vama nevolje?” Poslušajmo sad pozorno što kaže: “Neka moli!” (Jakov 5,13) Kad se nađemo u nevolji, molitva je vrlo rijetko na prvome mjestu. Možda smatramo kako ne bismo trebali opterećivati Boga našim problemom te ga želimo sami riješiti. Često tražimo pomoć prijatelja, koji traže pomoć svojih prijatelja, i slično.
Pogledajmo dobro poznati biblijski događaj iz Ivanovog Evanđelja jedanaestog poglavlja. Ovog događaja se sjećam još iz svojega djetinjstva.
Postojao je jedan dom u koji je Isus često dolazio. Bio je to dom u selu Betaniji, kod Lazara, Marte i Marije. Kako kaže Božja riječ, Lazar je bio bolestan. Marta i Marija su poslale Isusu glasnika s viješću o Lazarovoj bolesti. Sve njihove nade bile su usmjerene u Isusa. Očekivale su da će Isus doći i ozdraviti Lazara. No, nešto se čudno događalo; Isus nije došao kako su željeli! Isus je kasnio! Čitamo kako je Lazar, kad je Isus konačno došao, već četiri dana ležao u grobu.
Marta je izašla pred Isusa. Nije mogla više držati u sebi bol zbog gubitka brata. Njezine prve riječi upućene Isusu bile su: “Gospodine, da si bio ovdje, ne bi bio umro moj brat.”
Marta je očito zaboravila na formalnosti; nije pozdravila Isusa, nije Ga pitala je li umoran od puta ili možda gladan. Odmah je započela s nekakvim prebacivanjem krivnje, s kritikom: “Da si bio ovdje, ne bi umro moj brat!” Nastavila je s izjavom: “Ali i sada znam da će ti Bog dati sve što god zatražiš od njega.” Zapazimo Martine riječi: ona zna da će Bog dati sve, da će sve učiniti! Marta poznaje Bibliju, ona zna što Bog može učiniti.
Isus joj upućuje ohrabrujuće riječi: “Uskrsnut će tvoj brat.” On joj pokušava proširiti vidike, ali Marta riječju: “Znam” — ponovno započinje istu priču. “Znam, uskrsnut će u posljednji dan.” Marta ima potpuno ispravnu teologiju. Ona je u potpunosti ispravno razumijevala istinu Božje riječi. Ali, nažalost, njezine riječi koje su izgovorene u prisutnosti Isusa — Boga Sina — pokazuju nam da je ona gledala Isusa samo kao povijesnu osobu, a ne Isusa koji je “apsolutna Veličina”, kako kaže njemački teolog Bultmann.
Isus se još jednom otkriva riječima: “Ja sam uskrsnuće i život.” JA SAM — EGO EIMI su riječi kojima se Bog objavio Mojsiju kod gorućeg grma. Isus Martine misli usmjerava na Izlazak 3,14: On je taj moćni Bog koji je učinio velika čuda u Egiptu kako bi izveo Izraelce! Kao da je Isus pitao Martu: “Vjeruješ li da, kao što sam to učinio onda s Izraelcima, to mogu učiniti i sada?”
Martin odgovor čitamo u 27. retku: “Da, Gospodine, ja tvrdo vjerujem da si ti Mesija, Sin Božji koji je došao na ovaj svijet.” Marta “tvrdo vjeruje”, no čudno je što ne traži Isusovu, Božju pomoć. Dok čitam razgovor između Isusa i Marte, obuzima me tuga i sjeta. Jer nakon svega što joj je Isus rekao, a ona potvrdila da zna i da tvrdo vjeruje, Marta se okreće i odlazi ne tražeći od Isusa da joj pomogne riješiti njezinu nevolju. Tu je pored nje Onaj tko može učiniti sve, no Marta samo odlazi. Ona bi zasigurno izabrala prvi odgovor iz spomenute ankete: “Pobrinem se za samog sebe”.
Isus kod groba progovara najljepše riječi, riječi nade — da će bol koja nas tišti biti riješena. Isus želi pozvati u život Lazara i riješiti problem koji ima Marta. Zanimljivo, na Isusove riječi: “Dignite kamen!” — prva osoba koja želi zaustaviti Isusa je Marta: “Gospodine, već zaudara!” — kaže ona.
Na radost svih prisutnih, događa se veliko čudo koje i nas ohrabruje; Isus je uskrisio Lazara! Isus Bog riješio je Martinu nevolju. No ne u posljednji dan, kako je Marta očekivala. Ono što je bilo nemoguće razumjeti, ono što je bilo nemoguće učiniti, Bog je učinio!
Martin Bog je i naš Bog, i učinit će ako tražimo Njegovu pomoć.
Dok smo se supruga i ja školovali u Njemačkoj, počeo sam raditi s izviđačima. Bilo je to izviđačko društvo osnovano unutar doma za azilante. Došao je dan kad sam trebao odvesti svoju skupinu na kampiranje. Meni je to bilo prvo kampiranje kao vođe i odgovorne osobe za cijelu skupinu. Sve je bilo isplanirano, svaka pojedinost, prema njemačkom sustavu, i sve prema pravilniku. Sve se znalo, tko što radi i kada. Budući da smo se tek organizirali, nismo imali vlastite šatore. Trebali smo dobiti šatore na posudbu od jednog drugog izviđačkog društva. No, kako to obično biva, šatori nisu došli na vrijeme. Dok sam čekao s djecom i stvarima na prostranoj livadi, odjednom je počela polako, a zatim sve jače i jače — padati kiša.
A ja? Tada ste me trebali snimiti! Trčao sam s jednog kraja na drugi da se pobrinem za djecu i stvari. Pokušavao sam riješiti problem, ali nisam uspijevao. Tada je došao jedan dječak iz moje izviđačke skupine, koji nije bio kršćanin, stao je pored mene i rekao mi: “Bobo, zašto se ne pomoliš Bogu o kojemu nam govoriš?” Na njegovu riječ mi smo se pomolili, a na našu radost — kiša je nakon molitve prestala. Koje iskustvo, ne samo za djecu, nego i za mene, jer oni su vjerovali u Boga o kojem sam im govorio, kojega sam dobro poznavao i u kojega sam tvrdo vjerovao!
Iz jednog malog sela u Africi, prilično udaljenog od grada i civilizacije, mještani su nosili svoje proizvode u grad na tržnicu gdje su ih prodavali kako bi preživjeli. Nosili su svoje proizvode u rukama, na leđima i na glavi. Svaki tjedan bi žene pješačile kilometrima noseći terete do tržnice. Jednoga dana uveli su im autobusnu liniju kako bi im pomogli. Žene su ulazile u autobus, no nisu odlagale svoj teret, nego su ga tijekom vožnje i dalje držale na leđima i glavi.
Vozač autobusa ih je čudno pogledao i upitao: “Zašto nosite sve te stvari kad se vozite u autobusu?” Žene su odgovorile: “Da ne bude autobusu teško!” Želimo li mi to Bogu pomoći, kao što su ove žene htjele pomoći autobusu?
“Nemoj nositi niti jednu brigu sâm, i jedna je previše za tebe; posao je moj i samo moj. Tvoj posao je da se odmaraš u meni.” — podsjeća nas James Taylor.
Možda se i mi kao skupine i pojedinci brinemo o uspjehu naših internetskih misijskih programa koji se i dalje nastavljaju. Kako i na koji način ćemo pozvati ljude u svoj dom, kako ćemo im dati pozivnicu? Uputimo tu svoju brigu Bogu. Posvetimo se molitvi i neka nas Bog vodi i pokaže što nam je činiti. “Iznesite Bogu svoje potrebe, svoje radosti, svoje tuge, svoje brige i svoja strahovanja. Vi Ga ne možete preopteretiti, ne možete Ga zamoriti. Onaj tko je izbrojio vlasi na vašoj glavi, nije ravnodušan prema potrebama svoje djece.” — piše Ellen G. White u svojoj najprevođenijoj knjizi Put Kristu, Zagreb 2017., 105.
Oslonimo se na Boga! Čitajmo Njegovu nadahnutu Riječ, Bibliju. Stvoritelj neba i Zemlje, i naš Stvoritelj i Spasitelj, poziva nas i moli da se oslonimo na Njega. On ima pravi odgovor za svakoga od nas.
Molitva nam mora biti prvi, a ne zadnji mogući odabir!
Bobo S. Marčeta