““Blago čovjeku koji je stekao mudrost, i čovjeku koji je zadobio razboritost.”“ (Izreke 3,13)
Strah Gospodnji početak je mudrosti, a čovjek koji se trajno suobličava prema božanskom uzoru najplemenitiji je primjer Božjeg djelovanja. …
Istinska pobožnost u svakidašnjem posvećenju i službi Bogu, donosi najvišu kulturu uma, duše i tijela. … Dodjeljivanje božanske sile ukazuje čast našoj iskrenoj težnji za mudrošću primijenjenoj u savjesnom korištenju naših najviših sposobnosti na čast Bogu i blagoslov našim bližnjima. Budući da su ove sposobnosti potekle od Boga, a ne nastale same od sebe, one bi trebale biti cijenjene kao talenti od Boga koji će biti korišteni u Njegovoj službi.
Prema sposobnostima uma povjerenim od Neba trebamo se ponašati kao prema višim silama koje će vladati nad kraljevstvom tijela. Urođeni apetiti i strasti podvedeni su pod kontrolu savjesti i duhovnih sklonosti. …
Vjera Isusa Krista nikada ne ponižava svojeg primatelja, nikada ga ne čini sirovim ili grubim, neučtivim ili oholim, strastvenim i tvrdog srca. Naprotiv, ona oplemenjuje ukus, posvećuje prosuđivanje, čisti i oplemenjuje misli dovodeći ih u pokornost Isusu Kristu.
Božji ideal za Njegovu djecu uzvišeniji je nego što mogu dostići najviše ljudske misli. Živi Bog dao je u svojem svetom Zakonu prijepis vlastitog karaktera. Najveći Učitelj kojeg je svijet ikada upoznao jest Isus Krist. A koje mjerilo svi koji vjeruju u Njega trebaju postići? ““Budite vi dakle savršeni, kao što je savršen otac vaš nebeski.”“ (Matej 5,48) Kao što je Bog savršen u svojoj visokoj sferi djelovanja, tako i čovjek može biti savršen u svojoj sferi ljudskog djelovanja. Ideal kršćanskog karaktera je sličnost Kristu. Tu se otvara pred nama put stalnog napredovanja. Imamo cilj koji treba dostići, zadobivanje svega onoga što podrazumijeva dobro, čisto, plemenito i uzvišeno. Trebala bi postojati stalna težnja i neprekidni napredak što dalje i što više prema savršenstvu karaktera. (MS 16, 1896.)