““On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom.”“ (Filipljanima 2,6)
Isus Krist ““nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom”“. Zato što je samo božanstvo moglo biti djelotvorno u obnovi čovjeka od otrovne zmijske rane, sam Bog, u svojem jedinorođenom Sinu, uzeo je ljudsku narav i u slabosti ljudske naravi pokazao božanski karakter, potvrđujući svoj sveti Zakon u svakom djeliću i prihvaćajući kaznu gnjeva i smrti umjesto ljudskih sinova. Kakva je ovo misao! On, koji je bio jedno s Ocem prije nego što je stvoren svijet, imao je takvo suosjećanje za svijet, izgubljen i uništen prijestupom, da je dao svoj život kao otkup za njega. On koji je bio sjajnost Očeve slave, izrazita i jasna slika Njegovog lica, ponio je naše grijehe u svojem tijelu na drvo, patnju kazne za prijestup čovjeka, sve dok pravda nije bila zadovoljena i dok se ništa više nije tražilo. Koliko je veliko otkupljenje koje je učinjeno za nas! Tako veliko da je Božji Sin umro okrutnom smrću na križu da nam donese život i besmrtnost vjerom u Njega.
Ova predivna tema — kako Bog može biti pravedan a ipak opravdati grešnika — izvan je ljudskog vidokruga. Kad je pokušavamo shvatiti, ona se proširuje i produbljuje izvan našeg razumijevanja. Kada gledamo okom vjere na golgotski križ i vidimo naše grijehe položene na Žrtvu koja u slabosti i sramoti tamo visi — kad shvatimo činjenicu da je to Bog, Otac vječni, Knez mira, — moramo uskliknuti: ““Gledajte koliku nam je ljubav Otac iskazao!”“ (1. Ivanova 3,1)
Kada bi čovjek mogao izmjeriti uzvišeni karakter Jahve nad vojskama i razliku između vječnog Boga i ograničenog čovječanstva, spoznao bi kako je velika bila žrtva Neba da bi uzdigla čovjeka odakle je zbog neposlušnosti pao kako bi postao član Božje obitelji. … Kristova božanska narav naše je jamstvo vječnog života. … On, Nositelj grijeha svijeta, naš je jedini posrednik pomirenja s Bogom. (YI, 11. siječnja 1897.)