““Zazovi me, i odazvat ću ti se i objavit ću ti velike i nedokučive tajne o kojima ništa ne znaš.”“ (Jeremija 33,3)
Ne uzimamo uvijek u obzir da posvećenje, koje tako žarko želimo i za koje se tako ozbiljno molimo, dolazi posredovanjem istine i Božjom providnošću, na način na koji to najmanje očekujemo. Dok tražimo radost, snalazi nas tuga. Dok očekujemo mir, često se javljaju nepovjerenje i sumnja, jer se zatječemo opkoljeni nevoljama koje ne možemo izbjeći. Upravo u tim nevoljama koje imamo, primamo odgovore na svoje molitve. Da bismo bili očišćeni, vatra nevolje mora gorjeti nad nama i naša volja mora biti dovedena u sklad s Božjom voljom. Da bismo postali slični našem Spasitelju, prolazimo kroz najbolniji proces prerade. Upravo oni koje smatramo najdražima na Zemlji mogu nam izazvati najveće tuge i nevolje. Mogu nas sagledavati u potpuno pogrešnom svjetlu. Mogu smatrati da smo u zabludi i da varamo i ponižavamo sebe zato što slušamo prosvijećenu savjest u potrazi za istinom kao za sakrivenim blagom. …
Molitve za usklađivanje s Kristovim likom ne moraju nam biti uslišane upravo onako kako želimo. Možemo biti ispitani i iskušani, jer Bog vidi da je za nas najbolje da nas stavi pod disciplinski postupak koji je za nas bitan da bismo mogli biti pogodni primatelji blagoslova za kojima žudimo. Ne bismo se smjeli obeshrabriti i dati mjesta sumnji misleći da nam molitve nisu uslišane. Moramo se još potpunije osloniti na Krista i prepustiti svoj slučaj Bogu da odgovori na naše molitve na svoj način. Bog nije obećao da će darovati svoje blagoslove preko kanala koje smo mi odabrali. Bog je odviše mudar da bi pogriješio i odviše pažljiv prema našem dobru da bi nam omogućio da biramo sami.
Božji planovi su uvijek najbolji iako ih uvijek ne možemo prepoznati. Savršenstvo kršćanskog karaktera može se postići samo u nastojanjima, sukobima i samoodricanju. …
Kako su neprocjenjivo dragocjeni Božji darovi — vrline Njegovog Duha — a mi ne bismo smjeli ustuknuti pred mučnim procesom kušnje, koliko god on bio bolan i ponižavajući za nas. Kako bi lak bio put u Nebo kad ne bi bilo samoodricanja ili križa! Kako bi samo svjetovni ljudi žurili tim putem i bezbrojni licemjeri putovali njime! Zahvalite Bogu za križ, za samoodricanje. Sramota i stid koje je naš Spasitelj pretrpio zbog nas nisu ponižavajući za one koji su spašeni otkupljenjem Njegove krvi. Nebo će doista biti jeftino. (Letter 9, 5. travnja 1873.)