Studirati teologiju — osobno iskustvo
Sjedio sam u školskoj klupi u sedmom razredu osnovne škole. Pored mene bio je moj prijatelj iz crkve. Subotom smo zajedno išli u crkvu, u isti subotnjoškolski razred za djecu, dok bismo preko tjedna dijelili istu školsku klupu. Obojica smo bili djeca pastorâ i obojica smo s crkvom imali razna iskustva, pozitivna i negativna. Tog dana moj prijatelj je došao u školu sav oduševljen. Rekao mi je da će biti pastor kad odraste. Ja sam ga u svojoj djetinjoj iskrenosti počeo odgovarati i navoditi mu cijeli niz razloga zbog kojih ne bi trebao razmišljati u tom smjeru. Pa dovoljno je samo pogledati naše prezaposlene očeve koji rijetko imaju vremena za nas i zaključiti kako to nije pametan potez.
Međutim, moj prijatelj je bio uporan, a i ja sam tog dana ostao pri svom negativnom stavu prema pastorskom zanimanju. Danas sam ja pastor, dok je njega život odveo u sasvim drugom smjeru.
Što je mene zainteresiralo za teologiju i natjeralo me da promijenim svoja prvobitna djetinja razmišljanja o pastorskom pozivu?
U trećem razredu srednje škole u naš je razred došao novi učenik. Nitko se s njim nije želio družiti i nekako se dogodilo da smo se nas dvojica zbližili. U nekom trenutku dao sam mu pozivnicu za veliku evangelizaciju koja je upravo započinjala u našem gradu. Bila je to evangelizacija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, s pastorom Davidom Curriem, 1991. godine. Nisam niti slutio da će se iz tog kratkog poziva razviti duboko prijateljstvo koje neće samo njega približiti Bogu, nego i meni donijeti novo i neprocjenjivo iskustvo.
Naime, moj prijatelj nije propustio niti jedno od tridesetak predavanja, a nakon svakog predavanja imao bi mnoštvo pitanja. Ja naravno nisam imao odgovore na sva pitanja, ali bih ih potražio kod iskusnijih vjernika. Tako smo moj prijatelj i ja znali satima sjediti u restoranu studentskog centra i razgovarati o duhovnim temama. Naše razgovore prenijeli bismo i u školu, jer njegova želja za učenjem i napredovanjem na duhovnom području bila je toliko jaka da je ništa nije moglo zaustaviti. Osobno sam svjedočio korjenitim promjenama u njegovom životu. Postao je iskreni vjernik koji u svakom pogledu želi živjeti prema biblijskim uputama. Počeo je svetkovati subotu, pazio je na zdravu prehranu i donio je čvrstu odluku o biblijskom krštenju. A onda je došlo ljeto 1991. godine kad smo se razdvojili, i jesenji vihor rata koji nas je svakog odveo u drugom smjeru.
Meni je iz cijelog tog iskustva ostala urezana duboko u pamćenje radost čovjeka koji se po prvi put susreće s istinama Biblije koje donose blagoslove u njegov život. Tu radost je teško staviti u riječi, i ako je nikada niste doživjeli, preporučam vam da je potražite u nekoj osobi u čiji ćete život unijeti radost Evanđelja. Doista nema veće radosti nego kad gledate osobu koja zrači radošću i oduševljenjem jer joj je život sada ispunjen blagoslovima kakve nikada ranije nije imala. Za takvu osobu se sve iz korijena mijenja, a život odjednom počinje imati smisla.
Vihor rata koji je uslijedio nije se previše dotaknuo moje obitelji, ali mnogi obiteljski prijatelji bili su poprilično zahvaćeni ratnom stihijom. Jedan bračni par iz Vukovara tih je dana pozvonio na vrata naše crkve doslovno u kućnom ogrtaču i papučama. Iza sebe su ostavili srušenu kuću i uništen grad, i bili su sretni što su izvukli živu glavu.
Najbolji prijatelj mojega oca, stalno zaposlen u Münchenu, krajem osamdesetih izgradio je kuću za svoje roditelje na prekrasnom brdašcu u Bosni. Vojske su se tih godina smjenjivale, i teško je znati koja mu je od njih spalila kuću, pobila roditelje i brata koji je zbog bolesti trebao stalnu liječničku skrb. Užasni događaji u kojima su ljudi ostajali bez svega u što su ulagali tijekom života nizali su se kroz osobna iskustva ljudi i kroz izvještaje u medijima.
Iz cijelog tog ratnog vihora za mene je postala važna jedna životna pouka. Riječ je o nečemu što dotad nisam poznavao, jer sam u svojem mladenačkom oduševljenju vjerovao da je svrha života imati dobar posao, lijepu kuću, vikendicu na moru, luksuzni automobil i po mogućnosti jahtu. Gledajući kako ljudi preko noći ostaju bez svega u što su tijekom života ulagali, počeo sam shvaćati da materijalna dobra nisu dovoljno vrijedna da bih njima posvetio svoj život. Zasigurno mora postojati nešto dublje, nešto trajnije, nešto što ljudi i vojske ne mogu uništiti.
S devetnaest godina našao sam se u Njemačkoj, zaklonjen od vihora rata. Preda mnom su se otvarale mogućnosti i mogao sam birati koji posao želim raditi ili koji studij upisati. Isprva sam radio u struci kao zubni tehničar, i život je odlično krenuo. Otvorila mi se mogućnost nastaviti u istom smjeru i upisati studij stomatologije, ali takav profesionalni napredak me nije zanimao. Radost iskustva obraćenja mojeg prijatelja, depresivnost ratne stihije i cijeli niz drugih manjih događaja doslovno su me natjerali da počnem ozbiljno razmišljati o studiju teologije.
Naime, zaključio sam da se isplati ulagati jedino u ljude, jedino u širenje vječnih vrijednosti nebeskog kraljevstva i jedino u ono što ima vrijednost za vječnost i što ne može biti uništeno ratom i drugim zlim ljudskim djelovanjem. Tko ulaže u nebesko kraljevstvo, ulaže u sigurnu banku koja ne propada! Najzad, i sâm Isus Krist je rekao: “Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati!” (Matej 6,33)
Gledajući unatrag na sve što sam prošao, danas bih možda mogao požaliti što nisam završio studij stomatologije, što nemam uspješnu ordinaciju s puno pacijenata, što nisam upisao neki drugi perspektivni studij, ili što nisam otvorio tvrtku koja bi imala mnoštvo zaposlenika i obrtala veliki kapital. Međutim, gledajući na svoj život iz današnje perspektive, ne bih u njemu ništa mijenjao.
S dvadesetak godina upisao sam studij teologije, i bilo je to pet najboljih godina mojega života. Nikad nisam više naučio i više napredovao nego u tom razdoblju. Zatim je Bog otvorio vrata za poslijediplomski studij. Bilo je to još jedno novo iskustvo koje mi je dodatno proširilo vidike na području teologije i pastorske službe. U međuvremenu su mi povjeravane razne mjesne crkve na brigu. Bilo je lijepo gledati ljude koji napreduju u spoznaji Boga i s kojima i ja osobno duhovno rastem dok zajedno proučavamo Božju riječ i primjenjujemo je u život. Lijepa iskustva u radu s ljudima se nastavljaju nizati, i bio bih stvarno osiromašen za mnoge velike životne radosti kad ih ne bih imao.
Pastorski poziv je za one koji vole ljude i koji imaju želju donijeti Božje blagoslove u živote napaćenih i izgubljenih duša. Ako osobno voliš ljude, ako se raduješ njihovom napredovanju kad se mijenjaju, kad postaju bolji ljudi i kad se njihovi životi ispunjavaju blagoslovima, onda je to posao u kojem bi i ti uživao ili uživala. Nema veće radosti nego povezati ljude s Izvorom svih blagoslova, sa Stvoriteljem cijelog svemira, Isusom Kristom koji uskoro dolazi povesti nas u vječnost sa sobom. Biti Božji suradnik u povezivanju ljudi s Bogom najveća je zadaća u koju ljudska bića mogu biti uključena na ovoj Zemlji.
Dr. sc. Igor Lorencin