Noa je imao istinsku vjeru, a možemo je imati i mi

18. 02. 2016.

“Onda Jahve reče Noi: ‘Uđi ti i sva tvoja obitelj u korablju, jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom vremenu.’” (Postanak 7,1)
Noa je dobio zapovijed da napravi korablju kako bi spasio sebe i svoj dom. Pisano je: “Noa je bio čovjek pravedan i neporočan u svom vremenu.” A pisano je i sljedeće: “S Bogom je Noa hodio.” (Postanak 6,9) Noa nije oklijevao pitajući se: “Što će ljudi misliti o meni ako počnem praviti brod na suhom?” On je jednostavno povjerovao u Božje riječi i počeo raditi na osnovi svjetla i plana koji mu je Bog dao. Zaposlio je mnoge drvodjelje koji su mu pomagali u tom velikom graditeljskom poslu, a među njima je bilo i vjernika. Međutim, najveći dio Noinog svijeta činili su nevjernici, i oni su se zabavljali zbijajući šale na Noin račun. Podsmjehivali su se ideji o gradnji tako velikog broda na kopnu. Bez obzira na određene promjene do kojih je došlo, površina Zemlje bila je u velikoj mjeri ista kao u trenutku stvaranja. Gledajući na rodno drveće i svu ljepotu stvorenog svijeta, ljudi su govorili: “Bog nipošto neće uništiti sve ovo.” Ono što su vidjeli i osjećali svojim osjetilima ostavljalo je na stanovnike Noinog svijeta snažniji dojam nego poruka s Neba. A Noa je, sa svojom odanošću i poštenjem, stajao kao svjedok tom naraštaju. Abel, Henok i Noa bili su ljudi za primjer u svoje vrijeme među stanovnicima starog svijeta. Svaki od njih je iskušan na osnovi Božjeg zakona. Hoće li poslušati Boga? Hoće li raditi upravo ono što im On kaže, ili će biti neposlušni i snositi posljedice? Da je Noa bio kao mnogi među nama koji govore: “Samo ti vjeruj. Sve što se od tebe očekuje jest da vjeruješ”, on ne bi ustao i osudio svijet. Međutim, Noa je imao onu istinsku, djelotvornu vjeru. On je stanovnicima svojeg vremena i riječima i djelima svjedočio da vjeruje Bogu. Da je ustuknuo kazavši: “Ne mogu napraviti taj brod. Smatrat će me ludim ako ga budem gradio na kopnu”, on ne bi vršio nikakav pozitivan utjecaj na njih. Ali on je vjerovao Božjim riječima, a svojim djelima je to i potvrdio. Smatrali su ga ludim, smijali mu se i rugali, ali on je ipak gradio korablju prema Božjim uputama. Dok je objavljivao posljednju poruku tom pokvarenom rodu stojeći pred njim i iznoseći opomene i upozorenja, ljudi su se okretali od njega da bi mu se rugali. Pa ipak, mogli su čuti kako se njegove molitve za njih iz dana u dan uzdižu k Bogu. A onda im je, tužnog srca, prenio posljednju poruku koju je imao za njih. (Manuscript 86, 1886.)