“Tada dođe Isus s njima u predio zvan Getsemani i kaže učenicima: ‘Sjednite ovdje dok ja odem onamo pomoliti se.’ I povede sa sobom Petra i oba sina Zebedejeva. Spopade ga žalost i tjeskoba. Tada im reče: ‘Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!’ I ode malo dalje, pade ničice moleći: ‘Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.’ I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: ‘Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.’ Opet, po drugi put, ode i pomoli se: ‘Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!'” (Matej 26,36-42)
Krist je njegovao svoj molitveni život čak i kad se na križu suočio s agonijom: “Oče moj! Ako je moguće da me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!” …
Triput je izustio ovu molitvu. Triput je ljudska priroda ustuknula pred posljednjom, najvećom žrtvom. Ali sada se pred Otkupiteljem svijeta pojavila povijest ljudskoga roda. Vidio je da će prekršitelji Zakona morati poginuti ako budu prepušteni sami sebi. Vidio je čovjekovu bespomoćnost. Vidio je silu grijeha. Pred Njim su se pojavljivale nesreće i žalosti osuđenog svijeta. Gledao je sudbinu koja očekuje čovjeka i donio je odluku: spasit će ga po svaku cijenu. Prihvatio je svoje krštenje krvlju, da bi kroz Njega milijuni onih koji su osuđeni na smrt mogli dobiti vječni život. [1. 1. Isusov život, str. 572]
Ako je Spasitelj ljudi, Božji Sin, osjećao potrebu za molitvom, koliko više bi slabi i grješni smrtnici morali biti svjesni potrebe za stalnom usrdnom molitvom.
Naš nebeski Otac čeka da izlije na nas obilje svojih blagoslova. Naša je prednost da možemo obilno piti s izvora beskrajne ljubavi. Nije li onda čudno što se tako malo molimo! [1. 2. Put Kristu, izdanje 2010., str. 81]
Postoji potreba za molitvom — ozbiljnom, neprestanom molitvom. Naš Spasitelj je ostavio dragocjena obećanja za molitelja koji se iskreno kaje. Takav čovjek neće uzalud tražiti Njegovo lice. Isus nas je i vlastitim primjerom poučio koliko je molitva potrebna. On sâm, Veličanstvo Neba, često je provodio čitavu noć razgovarajući sa svojim Ocem. Ako se Otkupitelj svijeta nije osjećao toliko čistim, toliko mudrim ili toliko svetim da ne mora potražiti pomoć od Boga, nama kao slabim zabludjelim smrtnicima daleko je potrebnija ta božanska pomoć. U pokajanju i vjeri svaki će istinski kršćanin često potražiti “prijestolje milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć.” (Hebrejima 4,16) [1. 3. Signs of the Times, 26. siječnja 1882.]
Ellen G. White
______________