Bog planira beskrajno nadmašiti naše najmaštovitije i najsmjelije snove.
Nadati se nečemu ili sanjati o nečemu — u čemu je razlika? Možda u tome što sanjati o nečemu ipak može podrazumijevati nešto puno veće, nešto što je teško, a ponekad i nemoguće ostvariti. Dok, s druge strane, nadati se nečemu zvuči ipak izvjesnije kad je riječ o mogućnosti konačnog ostvarenja.
Bilo bi zanimljivo promatrati iz božanske i sveznajuće perspektive o čemu sanjaju ljudi nekog naroda. Naroda u kojem, primjerice, televizijske emisije tipa reallity showu udarnim večernjim terminima imaju začuđujuće veliku gledanost. I još k tome, usporedno s emitiranjem takvog izrazito provokativnog i nećudorednog programa, životne priče njihovih glavnih aktera postaju munjevitom brzinom zanimljive javnosti i uzbudljive teme o kojima se piše i čita. Što su te instant “zvijezde” nemoralnije i bahatije pred kamerama, to su zanimljivije i popularnije.
Bilo bi zanimljivo ući u snove i nadanja ljudi naroda u kojem su najčitanije dnevne novine prepune žutila, jeftinog senzacionalizma i medijskih linčeva. Pod “najčitanije dnevne novine” se svakako podrazumijeva intelektualni i moralni kruh naš svagdašnji, odnosno ono čime se narod svakodnevno hrani te nesvjesno odgaja i “prosvjetljuje”. U državi u kojoj se knjige gotovo i ne čitaju, jeftine i lako dostupne dnevne novine preuzimaju prosvjetiteljsku ulogu te značajno utječu na kreiranje sustava vrijednosti, javnog mnijenja i svjetonazora.
Bilo bi zanimljivo, bez loših namjera, barem na koju minutu ući u najtajnija životna nadanja naroda pred čijim se ponosnim ali zamagljenim očima već godinama svakodnevno odvija ista skupa predstava pod nazivom: “Vlast i oporba se svađaju pred kamerama”. Takav dijalog svojim učestalim optužbama i sve prljavijim jezikom prebacivanja krivnje i vrijeđanja tako dobro ilustrira biblijski izraz “tužitelj braće” koji se, istini za volju, pripisuje knezu tame.
O čemu sanjaju i čemu se nadaju ljudi koji svoje neuspjehe i životne frustracije nadomještaju i liječe ispijajući pivo pred velikim ekranima postavljenim na javnim mjestima, kako bi što bolje mogli pratiti i uživati u uspjesima sportaša, nacionalnih junaka koje mediji tako brižljivo uzdižu do razine božanstava. Ti isti mediji usput, u poluvremenu, revno i obilno reklamiraju već spomenuto pivo, taj “osvježavajući” napitak koji se tako dobro uklapa u svijet zdravog i sportskog načina života. “Pa naravno, samo treba biti umjeren!” — reći će nam oni. Ako pak ti isti narodni junaci i reprezentativci razočaraju lošom utakmicom, ljudi će se svejedno napiti i na putu do stana možda razbiti pokoji tramvaj ili izlog. Ili ženu koja kod kuće stalno nešto kvoca i prigovara.
O čemu sanja jedan takav narod? Čemu se nada pojedinac u takvom društvenom ozračju? Kakva se moguća budućnost pruža pred njegovim zamišljenim očima? Ima li se uopće vremena i volje zamisliti? Sanja li uopće i imaju li njegovi snovi ikakve stvarne osnove da se ispune i donesu sreću? Koliko je onih kojima su mladenački snovi o ispunjenom i uspješnom životu odavno zamijenjeni sve učestalijim noćnim morama u kojima prevladavaju strah, nasilje i beznađe. Umjesto snova o svijetloj budućnosti, sve češće se bude usred noći, preznojeni, ponekad uz krik ili plač, ili neku duboku jezu koju ne znaju i ne mogu objasniti.
Ipak, suzimo malo svoju znatiželju i postavimo pitanje o čemu sanjaju i čemu se nadaju vjernici kršćani u ovom vremenu? Ljudi koji su izabrali Boga koji je Svemoguć; Boga koji je ljubav i koji je definitivno na strani čovjeka. Boga koji živi da bi tražio i spasio ono što je izgubljeno. O čemu sanja i čemu se nada jedno Božje dijete u ovom i ovakvom svijetu, i koliko su ostvarivi njegovi snovi?
Jesmo li možda kao vjernici zaboravili sanjati? Jesu li nas životni izazovi, patnje i brige toliko preplavili da smo ograničili svoja uzvišena nadanja — sumnjama i nevjericom? Usuđujemo li se, unatoč svemu, unatoč nama samima, još uvijek vjerovati i još uvijek u bojama sanjati o velikim ostvarenjima? Ili smo možda do te mjere zbunjeni i ošamućeni svojim slabostima, padovima i grijesima, kojima nas ovaj svijet tako neumorno mami, opsjeda i zapljuskuje, da više nismo niti sigurni smijemo li uopće sanjati, i ako smijemo, što bi trebao biti sadržaj naših snova?
Ili smo čak, ne daj Bože, počeli sanjati one iste jeftine i sebične snove koje sanja većina ovog svijeta koji ljubi grijeh i ne mari za Boga i Njegovu presvetu žrtvu. Sanjamo li i mi možda snove o uzvišenim položajima i titulama koje donose moć i hvalospjeve? Ili pak snove o obilju tjelesnog zadovoljstva u hramu glamura i hedonizma; snove o ponosnom zadovoljstvu nad gomilom materijalnog blagostanja. Sve ovo na jednoj blaženoj hrpi svakako bi trebalo nahraniti naš nezasitni ego, a susjede i svijet ohrabriti da nas izvana ogovaraju i ismijavaju, dok nam se u srcima tiho i potajno klanjaju, zavideći našoj ljepoti i uspjehu. Predivno!
Dragi moji, prije svega valja jasno i glasno reći da smo kao vjernici kršćani, i učenici Isusa Krista, pozvani sanjati velike snove — hrabro, često, i u najljepšim bojama. Naši snovi i nadanja zapravo su naše najdublje, najuzvišenije i najsmjelije molitve. I nemojmo se ni na trenutak bojati da nismo dovoljno dobri da bismo imali pravo nadati se i vjerovati u budućnost koja je beskrajno svijetla i rasterećena od zla i grijeha. Naše jedino i sigurno jamstvo da će naši snovi i nadanja u pravo vrijeme biti ispunjeni nalazi se jedino u raspetom i uskrslom Isusu Kristu, Božjem Jaganjcu koji je uzeo na sebe sav grijeh svijeta i odnio ga. Stoga, ponavljam, nemojmo se ustručavati i kolebati gledajući vlastite slabosti i nesavršenstvo svojih tako često sebičnih srca.
Iako je sudbonosno važno osvijestiti i priznati svoju krajnju bespomoćnost i trulež, još je daleko važnije znati i vjerovati da je sva naša nada potpuno izvan nas u pravednosti Sina Davidova, čiji bezgrešan život i strašna tajanstvena smrt ostaju savršena i dostatna zamjena za sav naš grijehom obilježen životni put. On je jedino i savršeno božansko-ljudsko mjerilo karaktera; jedini primjer i uzor svetosti, koji prihvaćamo vjerom čitavim srcem i prema kojem se krećemo Božjom milošću, iz vjere u vjeru. Jedino u Njemu su pobjeda i sila promjene čiji su konačni plod nesebična ljubav, praštanje i poslušnost. “Jer bez mene ne možete učiniti ništa.” — poručuje Isus.
Naši snovi i nadanja, zapečaćeni krvlju Beskrajne Ljubavi, mogu bez zadrške i oklijevanja biti preplavljeni najmaštovitijim i najsjajnijim prizorima slave i ljubavi, sreće i obilja, mira i blagostanja nebeskog kraljevstva. Unatoč i u inat tvojim najtežim padovima i preteškim teretima koji te svakodnevno pritišću i progone, uvijek se nadaj, vjeruj i sanjaj. Tvoji snovi su tvoje najodvažnije i najuzvišenije molitve.
Bog nas poziva da sanjajući napregnemo svoju maštu do krajnjih granica i očekujemo uistinu mnogo, jer dolazi dan kad ćemo oduševljeno shvatiti da je ono čemu smo se tako dugo nadali i o čemu smo toliko dugo sanjali, samo jedna krajnje sićušna mrvica u odnosu na ono što nam On priprema. Bog planira beskrajno nadmašiti naše najmaštovitije i najsmjelije snove.
I zato, kad ti sve pokazuje i govori da su tvoja trula volja i neizlječiva sebičnost ipak sada prevršili svaku mjeru, i kad si duboko uvjeren da se oko tebe nadmoćno i bezizlazno stežu nevidljivi okovi sigurne propasti, a u tebi nema niti trunke snage da im se na bilo koji način učinkovito suprotstaviš — ne zaboravi da se u međuvremenu Božje raspeto srce nije promijenilo, i da ono jednakom silinom čezne za najvećim grešnikom ljubavlju koja je jača od najstrašnije moguće smrti. Kad misliš da si pao toliko duboko da dublje ne može, a tama oko tebe podrugljivo i slavodobitno pjeva himnu tvojoj vječnoj propasti; i kad Sotona i njegovi zli pomoćnici razjareni plešu gazeći po tvojoj slomljenoj i zgužvanoj duši, ipak vjeruj i dobro znaj da je Božja ljubav beskrajno veća i jača od sveg tvojeg života i od svih okolnosti koje su te dovele dovde gdje jesi. Sve paklene sile u potpunosti su poražene na križu. Božja ljubav je daleko šira i moćnija i ona čezne i poziva te da svu svoju nadu, pravednost, pokajanje, opravdanje, vjeru i poslušnost pronađeš jedino i potpuno u Njemu, Čovjeku i Bogu krvavog znoja i probodenog srca. Kako je to psalmist David u trenucima krajnjeg očajanja i tame prekrasno izrazio: “A sada, čemu da se nadam, Gospode? Sva je moja nada u tebi!” Na drugom mjestu ovaj isti David pohođen predivnom i nadmoćnom Božjom milošću pobjedonosno kaže: “Odstupite od mene, svi opaki, jer je Jahve plač moj čuo. Čuo je Jahve molbu moju.” (Psalam 39,8; 6,9)
Jednako određenim i ohrabrujućim riječima opisala je to i Ellen G. White: “Sile tame se okupljaju oko duše i onemogućuju pogled na Isusa i katkad mi možemo samo čekati u tuzi i iznenađenju dok oblak ne prođe. Takva su razdoblja strašna. Nada kao da propada, a obuhvaća nas očaj. U tim strašnim trenucima moramo se uzdati, oslanjati se isključivo na zasluge pomirenja i u svoj svojoj bespomoćnoj nedostojnosti pozivati se na zasluge razapetog i uskrslog Spasitelja. Nikad nećemo propasti dokle god to činimo — nikad!” (Ellen G. White, Svjedočanstva za Crkvu,sv. 1, 272)
“Ništa nije naoko bespomoćnije, pa ipak toliko nesavladivo, od duše koja je svjesna svoje skromnosti i koja se u cijelosti oslanja na zasluge Spasitelja.” (Ellen G. White, Služba liječenja,106)
Govoreći o vjernima koji uzdišu u porođajnim mukama, ustrajno iščekujući konačno otkupljenje koje će se dogoditi objavom Božje slave, apostol Pavao je zapisao: “Nadom smo naime spašeni. A nada koja se vidi nije nada.” (Rimljanima 8,23.24) Drugim riječima, kad gledajući svoje osobne slabosti i nesavršenstvo još uvijek ne vidimo ono što bismo htjeli, odnosno mjerilo koje je Isus objavio i jednom zauvijek utvrdio, i dalje moramo vjerovati i nadati se. Nadom smo spašeni, nadom smo promijenjeni. Čak i Isusove riječi: “Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli”, svakako možemo i trebamo razumjeti i u kontekstu konačnog završetka djela koje je Duh započeo u onima koji vjeruju.
Zato smo kao vjernici pozvani sanjati, prije svega onaj najuzvišeniji “san nad snovima”, a to je: susret s milostivim Kraljem nad kraljevima, velikim i vječnim Izvorom svega licem u lice. Potpuno neposredan osobni susret i zagrljaj s Bogom nad bogovima, jedinim Stvoriteljem koji, kao Onaj koji je oduvijek, koji nema početka ni kraja i koji je beskonačna trojedna Ljubav. U drugom poglavlju Otkrivenja Božji Sin obećava da će nam dati zvijezdu Danicu, da bi u posljednjem poglavlju ove iste proročke knjige otvoreno rekao da je On sam ta “sjajna zvijezda Danica”.
To je prvi i najveći san koji je jedno palo i otuđeno ljudsko biće ikad imalo prednost sanjati na planetu Zemlji. Nema i ne može biti većeg ili boljeg. To je san koji ima svoje duboko, božansko, onostrano podrijetlo, a njegovo ostvarenje je za onoga koji vjeruje sigurnije od ičega upravo zbog cijene koja je plaćena da bi postao stvarnošću, te zbog moćnog djelovanja “Duha koji svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja.” (Rimljanima 8,16) To je san koji i sâm Bog sanja i koji će uskoro postati zbilja. Nikada više Stvoritelj i stvorenje neće biti odvojeni.
Hajdemo o tome zajedno sanjati još jednu minutu. Što nam donosi budućnost? Kako će to izgledati? Zamislite:
Bog nam napokon neposredno daje sebe, preplavljujući nas svojom vječnom prisutnošću, bezgraničnom ljepotom i mirom. Izmučena ljudska duša je konačno i nepovratno uronjena u svjetlo presvete mudrosti i slave.
Ovo podrazumijeva i našu konačnu, potpunu i vječnu slobodu od nas samih. Slobodu od naše naslijeđene u grijeh uronjene sebeljubive krvi i naravi. Gotovo je s onom unutarnjom krvavom bitkom između dvaju zakona, o kojoj piše Pavao u sedmom i osmom poglavlju Poslanice Rimljanima. “Sad, dakle nema više nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu. Jer zakon duha života u Kristu Isusu oslobodio me od zakona grijeha i smrti.” (Rimljanima 8,1.2)
Samo zamislite! Svaki trag i miris grijeha zauvijek su nestali iz čitavog svemira. Požuda i sebičnost ne postoje. Um je napokon savršeno slobodan i čist, preplavljen dubokom spoznajom ljubavi koju je dotad bilo teško spoznati. Um je napokon uravnotežen, jasan i britak. Kušača nema i nikada ga više neće biti. Slobodu ne može opjevati čak niti vječnost. Mir se prostire i odmotava u beskraj. Korak je siguran, uvijek radostan i svjež. Sa svakog horizonta šire se samo zagrljaji, osmijesi i život. Vječna prijateljstva prelijevaju se u pjesme, a sjećanja na bezbrojna topla i bezbrižna putovanja ostaju uvijek svježi podsjetnici na neizrecivo čudo postojanja. Svima je hvala na usnama i Božja slava je u svemu. “Potom mi anđeo pokaza rijeku života, bistru kao kristal, koja istječe iz Božjeg i Janjetova prijestolja.” (Otkrivenje 22,1) “On je, naime, naš jedini mir.” (Efežanima 2,14)
Stoga prijatelju i prijateljice, oče i majko, sine i kćeri, sve dok dišete u ovoj dolini suza, nipošto ne zaboravite: daleko, daleko iznad zvijezda i snova vječnost je Ljubav, a Ljubav je vječnost. I sve počinje sada i ovdje, jer pored tebe diše Onaj koji ima doći.
Josip Salajster