Opravdanje jest vjerom, a ne djelima. Apostol Pavao potvrđuje ovu istinu tako često da nije potrebno nabrajati sve tekstove. Samo Galaćanima 2, 16 naglašava ovu tvrdnju nekoliko puta. Međutim, dva teksta moramo izdvojiti jer sadrže razlog i stajalište na kojem su osnovane mnoge Pavlove tvrdnje. Razmotrimo Galaćanima 2, 21 i Rimljanima 3, 27.
“Ne dokidam milosti Božje! Doista, ako je opravdanje po Zakonu, onda je Krist uzalud umro.” (Galaćanima 2,21)
“Gdje je dakle hvastanje? Isključeno je. Po kojem zakonu? Po zakonu djela? Ne, nego po zakonu vjere.” (Rimljanima 3,27)
Ako bismo na temelju ovih redaka upitali Pavla na osnovu čega tvrdi da opravdanje ne može biti djelima, njegov prvi odgovor ne bi bio “zato jer su ljudska djela zla”, iako je Pavao kadar naslikati vrlo mračnu sliku sveopće grešnosti ljudskih čina, kao na primjer u Rimljanima 1, 18-3, 20. Radije, njegov glavni odgovor bio bi dan u smislu Galaćanima 2, 21.
Pavlov način zaključivanja u ovom retku je kristološki: “Ako opravdanje dolazi po Zakonu, onda je Krist uzalud umro.” Iz ovoga proizlazi: “Nepojmljivo je da je Isus uzalud umro. On je umro da bi spasio. Dakle, opravdanje ne može biti po Zakonu.” Drugim riječima, opravdanje ne dolazi kroz djela Zakona jer otkrivenje pokazuje i vjera svjedoči da opravdanje dolazi kroz Krista.
Ista osnovna misao zapisana je u Rimljanima 3, 27. Nakon opisa zlih djela ljudskog roda u Rimljanima 1, 18-3, 20, ne bismo očekivali argument u kojem Pavao poriče da djela isključuju hvalisanje. Međutim, odlomak u Rimljanima 3, 21-24, koji ističe pokazivanje Božje milosti i pravde na križu, nalazimo ispred postavljenog pitanja u 27. retku. Pavao odgovara da ono što konačno isključuje hvalisanje nije prisutnost zlih djela, nego vjera u Kristovo djelo pomirenja. Učenje da opravdanje nije kroz djela je dakle kristološki zaključak. …
Vjernik može uvijek biti siguran u svoje spasenje ako je njegov odgovor Kristu “Da”. Nema sigurnosti u odgovaranju “Ne” Onome koji je prvi nama rekao “Da”.
Ivan T. Blažen