Kultura i drustvo

Osam odlika zdrave crkve koja raste

Velika većina kršćana želi da njihove crkve rastu. Za ostvarenje te želje mnogi traže gotova i iskušana tehnokratska rješenja, umjesto da primjenjuju sredstva i načela koja je Bog ugradio u svoju crkvu.

Pouke iz prirode

Jeste li se ikada pitali zašto drvo raste? Možda zbog toga što ima brojčani cilj rasta: “Do srpnja ove godine moram narasti za 20 centimetara”? Ili pak drvo raste zbog toga što posjeduje urođenu sposobnost da se razmnožava i preživljava? Svatko razuman odgovorit će da drvo, kao i sva druga živa bića, raste zbog toga što u sebi ima urođenu sposobnost rasta, razmnožavanja i preživljavanja. A kakve to veze ima s rastom crkve? Velike!

Prema biblijskom gledištu, crkva je živi organizam. Načela koja vrijede za Božje stvorenje vrijede i za Njegovu crkvu. Ako drvo raste zbog svoje urođene sposobnosti da se razmnožava i preživljava, onda bi to isto trebalo vrijediti i za crkvu. Iz toga onda proizlazi i zaključak da na rast crkve ne možemo utjecati mi, već se on zbiva sam od sebe (vidi Marko 4,26-29). Naš zadatak je, dakle, umanjiti prepreke rastu i omogućiti rast koji je Bog ugradio u crkvu.

Osam odlika kvalitete

Međunarodni istraživački projekt, koji su u tisuću crkava iz 32 zemlje sa svih pet kontinenata zemaljske kugle proveli Christian Schwarz i Christoph Schalk, pokazuje da postoje načela rasta koja nisu ovisna o kulturi, teološkoj osposobljenosti ni pobožnosti, i da sve žive crkve posjeduju određene značajke — takozvane odlike kvalitete. I baš te odlike kvalitete čine razliku između živih crkava i crkava na umoru. Koje su to odlike?

1. Osposobljavanje suradnika. Spomenuto je istraživanje pokazalo da pastori živih crkava veliku pozornost posvećuju osposobljavanju vjernika za službu. Umjesto da većinu crkvenih poslova obavljaju sami, veći dio svojega vremena ulažu u osposobljavanje suradnika, što je i biblijski opravdano (vidi Efežanima 4,11-13). Ovi vođe ne trebaju vjernike kao pomoćnike za promicanje svojih ideja i ciljeva, već ih podupiru, motiviraju i ohrabruju da prepoznaju svoje darove i način na koji mogu pridonijeti radu crkve.

2. Služenje u skladu s duhovnim darovima. Ova odlika kvalitete polazi od pretpostavke da je Bog sam (a ne odbor za imenovanje) odredio koji će kršćani prema Njegovu planu biti najbolji za pojedinu službu (vidi 1. Korinćanima 12,11; 1. Petrova 4,10). Zadatak vodstva crkve stoga nije odrediti tko će što raditi, već pomoći vjernicima da prepoznaju od Boga dane darove i pronađu službu koja odgovara tim darovima. Koristeći duhovne darove, kršćani ne djeluju svojom snagom, već u njima djeluje Božji Duh. Prepoznavanje i uporaba duhovnih darova jedini je put k ostvarenju biblijske zamisli o općem svećenstvu svih svetih (vidi 1. Petrova 2,9).

3. Gorljiva duhovnost. Gorljiva duhovnost je suprotna široko rasprostranjenom shvaćanju vjere kao ispunjenja obveze. Osobna pobožnost vjernika (proučavanje Biblije, molitva…) mora biti stvarni doživljaj susreta s Isusom Kristom koji uključuje osjećaje i razum. Crkva, bez obzira na to koliko je ortodoksno njezino vjerovanje i razumijevanje Biblije, teško može očekivati da će doživjeti rast, sve dok ne nauči doživljavati vjeru sa zaraznim oduševljenjem i širiti je dalje.

4. Namjenske strukture. Ako želimo da crkva raste i da se razvija, sve crkvene strukture (vrijeme bogoslužja, crkveni programi i službe, strukture vodstva, financijske postavke i slično) moraju služiti učinkovitijem djelovanju crkve i njezinom rastu. Zdrava crkva neprestano ispituje svoje strukture i mijenja, odnosno uklanja one koje ne pridonose ostvarivanju njezinog poslanja i vizije. Na taj se način izbjegavaju okorjele tradicionalističke pojave koje se opravdavaju riječima: “Tako smo uvijek radili!” Koliko god ove riječi zvuče “pobožno”, to su zapravo četiri posljednje riječi umiruće crkve!

5. Bogoslužje koje nadahnjuje. Nadahnjuje ono bogoslužje na kojemu svaka pojedinost — od rasporeda sjedenja do glazbe i poruke — služi kao sredstvo doživljavanja Božjega Duha i Božje ljubavi u zajednici kršćana. Obraćanjem pozornosti na čimbenike kao što su ukusan izgled prostorije, dobro organiziran tim za dočekivanje posjetitelja, skladno vođenje službe i osmislen tijek službe — bogoslužja se iz zamornog ispunjavanja dužnosti pretvaraju u radosno iskustvo koje nadahnjuje. Pritom nije bitno je li bogoslužje namijenjeno kršćanima ili nekršćanima, slavimo li Boga “kanaanskim” ili sekularnim jezicima i činimo li to u liturgijskom obredu ili na slobodan način.

6. Sveobuhvatne male skupine. Sveobuhvatne male skupine prirodno su mjesto na kojem kršćani uče služiti jedni drugima. To znači da se u takvoj skupini ne govori samo o biblijskim temama, već dolazi do praktičnog prijenosa tih pojmova u svakidašnji život. Članovi malih skupina mogu podijeliti svoje probleme i nedoumice s drugima. Tako riječ učeništvo postaje praksa — izmjena iskustava i doživljaja, umjesto učenja na temelju apstraktnih pojmova.

7. Evangelizacija kao odgovor na potrebe. Ključ izgradnje crkve jest da ona svoju evangelizacijsku ponudu potpuno usmjeri na pitanja i potrebe nekršćana. Tako usmjerena evangelizacija ne odgovara na pitanja koja nitko ne postavlja, niti češka tamo gdje nikoga ne svrbi. Dok Biblija određuje našu poruku, vrijeme, mjesto i način prenošenja te poruke našim prijateljima nekršćanima određuju njihove potrebe (vidi 1. Korinćanima 9,20-22).

8. Srdačni odnosi. Iskrena ljubav na djelu božanska je pokretačka snaga, mnogo djelotvornija od evangelizacijskih programa koji gotovo potpuno ovise o riječima. Ljudi ne žele slušati predavanja o ljubavi; oni je žele doživjeti u svakidašnjem životu. Stoga crkva u kojoj se puno smije, gdje vjernici provode vrijeme zajedno i izvan bogoslužja, gdje su svi darežljivi pohvalama i dijele jedni s drugima svoje probleme i radosti, kao magnet privlači nekršćane (vidi Ivan 13,34.35; Djela 2,42-47). S druge pak strane, u crkvi gdje nema praktičnog izražavanja ljubavi, njezin daljnji razvoj bitno je onemogućen.

Što dalje?

Kad jednom postanemo svjesni odlika koje omogućuju rast i razvoj crkve, što je potrebno učiniti da bismo do željenog rasta stvarno došli? Odakle početi?

Scwarz predlaže sljedećih deset koraka akcije:

1. Jačati duhovnu motivaciju. Sam rast crkve nikad ne bi smio biti motivacija za naše aktivnosti kojima želimo potaknuti njezin napredak i razvoj. Cilj nije rast, već proslavljanje Boga širenjem Njegovog kraljevstva (1. Korinćanima 10,31). Često se događa da se ljudi prilikom svojeg prvog susreta s prirodnim načelima za rast crkve oduševe. I u tome nije nište loše. Ali ne bismo nikad trebali pobrkati oduševljenje zbog načela s oduševljenjem za Boga. Ljude se ne može održati trajno motiviranima za razvoj crkve ako je njihova motivacija nešto drugo od odanosti Isusu Kristu i Njegovu Djelu! Ako crkva nema ovaj temelj — ako, dakle, u njoj ne postoji oduševljenje za Isusa Krista — drugih devet koraka neće imati velikog učinka. Najvažnije je da se vjernici stalno posvećuju Kristu.

2. Utvrditi minimalni čimbenik. Minimalni čimbenik je najslabije razvijena odlika kvalitete koja u danom trenutku ozbiljno priječi rast crkve. Nema crkve bez minimalnog čimbenika, što ne znači da je crkva u nečemu loša. To jednostavno znači da je drugih sedam područja bolje razvijeno od ovog jednog. Kako utvrditi svoj minimalni čimbenik? Najčešće se pritom služimo intuicijom i zbog toga najčešće i griješimo. Siguran način po kojem možemo utvrditi minimalni čimbenik jest izrada profila crkve pomoću znanstvenog upitnika koji ispunjava tridesetak članova crkve i pastor. Računalo uz pomoć posebnog programa zatim uspoređuje odgovore s nekoliko milijuna prije prikupljenih odgovora i stvara profil crkve.

3. Odrediti kvalitativne ciljeve. Kvalitativni ciljevi su određeni, vremenski ograničeni, provjerljivi i mjerljivi ciljevi, koji se odnose na poboljšanje kvalitete u crkvi. Nije kvalitativni cilj kad pastor kaže: “Želim biti bolji vođa”, ili kad crkva kaže: “Želimo da naši odnosi ubuduće budu srdačniji”. To su lijepe izjave, ali nisu ciljevi. Kvalitativni cilj bi, primjerice, bio: “Do kraja godine naš će pastor biti oslobođen 20% svojih redovnih obveza, kako bi to vrijeme mogao posvetiti poučavanju vjernika.” (Da ne bude zabune: to ne znači da će tih 20% obveza ostati neobavljenih, već da će ih obaviti vjernici koje je Bog za to osposobio tako što im je dao odgovarajuće duhovne darove.)

4. Prepoznati prepreke. Svi kvalitativni ciljevi mogu se postići poduzimanjem praktičnih koraka, pod uvjetom da članovi crkve to uistinu žele. To je, međutim, srž problema. Problem neostvarivanja ciljeva je u tome da neki kršćani jednostavno ne žele činiti ono što se može učiniti. Naš je zadatak najprije utvrditi razloge koji se kriju iza iznesenih primjedbi. Primjerice, iza pastorove primjedbe kako određivanje minimalnog čimbenika ne može pridonijeti rastu crkve, vjerojatno se krije strah da će to raskrinkati njega i njegovu službu. Kad smo, dakle, utvrdili razloge za određene primjedbe, moramo poduzeti praktične korake za otklanjanje tih razloga i prepreka koje proizlaze iz njih. (U navedenom primjeru to bi moglo biti objašnjenje što minimalni čimbenik zapravo pokazuje i znači.)

5. Primijeniti biotička načela. Postoji šest biotičkih načela koja trebamo smatrati popisom za provjeru koji se može primijeniti na svaku odluku. Pogledajmo ukratko tih šest načela:

a) Povezanost: Crkva je složen organizam čiji su dijelovi prema Božjem planu međusobno povezani. Stoga u našim odlukama moramo obratiti pozornost na to kako će određena odluka s jednog područja crkvenog života utjecati na sva ostala područja.

b) Multiplikacija: Ništa živo ne može rasti neograničeno. Jednako kao što rod stabla jabuke nije jabuka, već novo stablo jabuke, tako i stvarni rod jedne male skupine nije novi kršćanin, nego nova mala skupina; stvarni rod crkve nisu nove skupine, nego nove crkve; stvarni rod vođe nisu novi sljedbenici, nego novi vođe i tako redom.

c) Preusmjeravanje energije: Ovo je načelo od velike vrijednosti osobito u trenucima krize. Umjesto pasivnog prihvaćanja sudbine (“To je od Boga dano”) ili optuživanja protivnika (“Sotona je to učinio”), moramo se pitati: Kako možemo ovu situaciju iskoristiti za napredak crkve?

d) Višestruka iskoristivost: Bît ovog načela jest pretvaranje rezultata rada u energiju koja istodobno može koristiti održanju tog rada. Primjerice: vođa ne ulaže energiju jednostrano, samo u vodstvo, dok s druge strane postoje programi u kojima se pripremaju novi vođe. Sudjelovanje u vodstvu istodobno je i najvažnije obučavanje bodućeg vođe.

e) Simbioza: Najbolji primjer simbiotičke suradnje jesu suradnici usmjereni u skladu s njihovim darovima. Umjesto da crkva proizvodi istovjetne kopije kršćanskih radnika koji sve rade na isti način, u njoj djeluju različiti darovi i osobnosti te se tako međusobno obogaćuju.

f) Funkcionalnost: Živa bića odlikuju se sposobnošću da donose rod. Značenje roda jest održanje vrste. Tamo gdje nema roda, život je osuđen na smrt. To ne znači da se pri svakoj pojedinoj odluci trebamo pitati: “Je li ovo korisno ili nije (za bolju posjećenost bogoslužja)?” Umjesto toga pitajmo: “Podudara li se ova odluka s temeljnim načelima izgradnje crkve?” Jesmo li postupili u skladu s tim načelima, dobro je provjeriti tako da povremeno provjerimo vidljivi “rod”.

6. Upotrijebiti svoje jake strane. Geslo prirodnog razvoja crkve jest: “Otkrijte svoje jake strane, razvijajte ih, uživajte u njima i upotrebljavajte ih da biste napredovali na području svojeg minimalnog čimbenika. Jake strane neke crkve mogu biti njezine najjače odlike kvalitete (primjerice, osposobljavanje suradnika, srdačni odnosi…), njezina duhovna kultura (jedinstveni način kako crkva izražava svoju odanost Kristu), kontekstualni okviri (gradska ili seoska sredina, društveni sloj…) i duhovni darovi (najveća je snaga crkve u bogatstvu duhovnih darova koje je Bog dao njezinim članovima).

7. Iskoristiti biotičke priručnike. Sva razmišljanja o prirodnom razvoju crkve ostat će samo umna gimnastika, sve dok se većina vjernika crkve ne uključi u proces razvoja. Pritom se moramo koristiti građom koja je utemeljena na prirodnim načelima rasta crkve. Nažalost, dostupnost takve građe na hrvatskom jeziku je ograničena.

8. Nadzirati napredak. Svaki je profil crkve poput fotografije. Stoga nam izrada profila crkve barem dvaput godišnje može koristiti kao sredstvo za provjeru napretka na područjima kvalitete, a posebno napretka na području minimalnog čimbenika.

9. Pronalaziti nove minimalne čimbenike. Rad na minimalnim čimbenicima crkve neprekidan je proces, a ne jednokratni događaj. Barem jedna od osam odlika kvalitete uvijek zahtijeva posebnu pozornost, i s pouzdanjem se može očekivati da će energija uložena u to područje biti na korist za sveukupan razvoj crkve. Međutim, usredotočivanje na jednu od osam odlika kvalitete neće uvijek prouzročiti brojčani rast. Katkad crkva mora naporno raditi na dva ili tri minimalna čimbenika prije nego što dočeka prvi brojčani rod.

10. Umnažanje crkve. Već smo spomenuli da rast nikad nije neograničen. Zdrav organizam ne raste beskonačno, već rađa nove organizme koji se zatim i sami razmnožavaju. To načelo može se primijeniti i na crkvu kao cjelinu. Ako je crkva zdrava, na kraju će se udvostručiti. U nastajanju nove crkve postoje tri faze: začeće (planiranje nove crkve), pretporođajna faza (prakticiranje odlika kvalitete unutar tima koji je osnovao novu crkvu) i rođenje (prvo javno bogoslužje nove crkve).

Bog daje rast

Načela prirodnog rasta crkve nalazimo u Božjem stvaranju, i najgori je neprijatelj pokušaj da se Kristova crkva gradi vlastitom snagom. Kad to kažemo, ne mislimo na tvrdnje poput: “Što će nam Sveti Duh! Naše divne metode same djeluju!” već na nešto posve drugo. Kad govorimo o pokušaju izgradnje crkve vlastitom snagom, mislimo na kršćane koji vrlo savjesno žele raditi u sili Svetoga Duha, ali u praksi Božje djelovanje zamijene ljudskim naporima. Svaki put kad ne poštujemo načela razvoja crkve kojima nas uči Biblija i koja su provjerena u praksi; svaki put kad zanemarimo načela rasta koja je sam Bog ugradio u svoju crkvu; svaki put kad zbog neznanja ili duhovne oholosti pokušamo upotrijebiti nedjelotvorne metode — djelujemo vlastitom snagom, čak i ako smo iskreni. I pritom previđamo osnovno načelo crkvenog rasta: daje ga Bog (1. Korinćanima 3,6).

Mr. Zmago Godina

Podijeli