Biblija

Osnovna načela biblijskog vladanja

Ne trebamo težiti za pohvalama i odobravanjem ljudi

 

Najčešći pridjev kojim ljudi opisuju sebe ili svoja i tuđa djela jest “veliki”. Tako je svima poznata Velika Britanija, Aleksandar Veliki, Karlo Veliki, Sulejman Veličanstveni, pa onda veliki državnici, veliki pape, veliki mislioci, veliki znanstvenici, veliki liječnici, veliki vojskovođe i tako dalje. U ovom ukrasu uz ime ogleda se prastari čovjekov pokušaj da uzdigne sebe na najviši stupanj veličine i božanstvenosti.

U dubini svakog razumnog bića nalazi se, u manjoj ili većoj mjeri, želja da na neki način bude nešto veliko. Ta težnja može biti plemenita i dostojna poštovanja, ali, na nesreću, može biti i nešto sasvim drugo, sasvim suprotno pravoj veličini. Ljudi imaju svoja mjerila i po njima razvrstavaju nešto kao veliko, a nešto kao malo. Ali Biblija, nadahnuta Božja riječ, ne procjenjuje veličine prema našim shvaćanjima. Štoviše, često se događa baš suprotno: ono što je veliko u našim očima, pred Bogom je malo; a ono što mi smatramo malim, pred Bogom stoji kao veliko.

Jednom su prigodom Kristovi učenici pitali svojega Gospodina: “Tko je najveći u kraljevstvu nebeskom?” (Matej 18,1) Odgovarajući na ovo važno pitanje, Isus je pozvao neko dijete, postavio ga među njih i odgovorio: “Zaista, kažem vam, ako ponovo ne postanete kao mala djeca, sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko. Dakle: najveći je u kraljevstvu nebeskom onaj koji se ponizi kao ovo malo dijete.” (Matej 18,1-4)

Luciferovo shvaćanje veličine pripremilo je put za njegovu pobunu na Nebu, zbog zadovoljavanja njegove sebične želje za uzvišenjem. Na taj način on je postao prvo biće u svemiru koje je počelo misliti na sebičan način. Njegova objava bila je grešna i sebična: “Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnom sjeveru.” (Izaija 14,13) Lucifer i njegovi istomišljenici smatrali su da se veličina sastoji u neobuzdanoj slobodi i moći te u vanjskom sjaju i slavi. Za njih je definicija veličine kao unutarnjeg načela samoodricanja, ljubavi i poniznosti bila strana i ponižavajuća. Ali njihova želja za veličinom, samim tim što je bila potaknuta sebičnošću, izrodila se u samouzvišenje. Ova sebična ambicija nalazi se u srži svake pobune i anđela i ljudi.

Kristovi učenici nisu znali da je jedina veličina — veličina poniznosti. Oni također nisu bili svjesni da je njihova borba za prvo mjesto bila izraz istog duha koji je u gornjim svjetovima prouzročio veliku borbu između Krista i Lucifera. Zapravo, sâm Lucifer ili Sotona se svojim sebičnim težnjama za veličinom, umjesto da se približi Božjoj veličini, toliko odvojio od sličnosti s Božjim karakterom da se i sam potpuno odvojio od Boga. Jedan od razloga zašto danas ima tako malo ljudi prave veličine među onima koji se nazivaju kršćanima jest upravo to što oni pokušavaju postati veliki vlastitom snagom i neovisno o Bogu.

Sotonine lažne optužbe i težnja da nadvisi Boga dovele su do izvrtanja i pogrešnog prikazivanja načela prave veličine u umovima nebeskih bića. Bilo je nužno da Bog sa svoje strane dâ objašnjenje. U Kristu je pitanje prave veličine jednom zauvijek objašnjeno svim bićima u cijelom svemiru, anđelima i ljudima.

Riječi koje je arkanđeo Gabriel uputio Mariji, budućoj Kristovoj majci, bile su značajne: “Evo, ti ćeš začeti i roditi Sina komu ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega.” (Luka 1,31.32) U rođenju, životu i smrti Isusa Krista nepogrešivo su otkrivena načela prave veličine. Svojim nesebičnim životom i iskupljujućom smrću Isus je pred budnim očima cijelog svemira otkrio pravu Božju veličinu i pokazao da sva stvorena bića mogu postići veličinu u omjeru s njihovim jedinstvom s Bogom.

Ako ikad dođemo u kušnju da o nekome govorimo s podcjenjivanjem ili omalovažavanjem, sjetimo se da taj čovjek može biti velik u Božjim očima, dok istodobno oni koje uzdižemo i hvalimo mogu biti, zbog izopačenosti njihovog srca, sasvim mali pred Bogom. Naša jedina sigurnost jest da se postavimo što je moguće niže pod križem na Golgoti i da u vlastitim očima budemo mali. Samo tada Bog ima moć da nas učini velikima.

Nema sumnje da je Marija, Kristova majka, razmišljajući o riječima anđela da će Isus biti velik, zamišljala prizore zemaljske slave i veličanstva svojega Sina. Ali suprotno ljudskim zemaljskim nadama, i shvaćanjima veličine prema ljudskim mjerilima, nije bilo nikakvog sjaja, slave i veličine u trenutku kad je “Riječ tijelom postala i nastanila se među nama”. (Ivan 1,14)

Od rođenja u betlehemskoj štalici do smrti na križu na Golgoti, Isus Krist je iznio svijetu jedan sasvim drugi pojam veličine očitovanjem svoje milosti, sažaljenja i ljubavi. On je i ljudima i anđelima dao sasvim novo tumačenje Božjeg karaktera. Kako je to bilo drukčije od razmetanja slavom i sjajem, od uzvisivanja samog sebe, za čim je Lucifer sebično težio izjavljujući: “Bit ću jednak Višnjemu.” (Izaija 14,14)

Postoji veličina koja je veća od one čiju nam je predodžbu dao Sotona. To je veličina prave poniznosti, veličina službe drugima. Istinska slava nalazi se u očitovanju načela ljubavi, a ne u zauzimanju nekog višeg stupnja ili položaja. Veličina koja se nalazi u poniznosti srca i zaboravljanju samoga sebe donosi radost srcu i zadovoljstvo duši kao ništa drugo na svijetu, jer je ta veličina daleko veća od one koja se traži u sebi i za sebe.

Isus je znao bezvrijednost pljeskanja svjetine, i nije poklanjao pozornost pohvalama i laskanjima. U dostojanstvu svoje duše, uzvišenosti svojega karaktera i plemenitosti svojih načela On je bio daleko iznad ispraznosti ljudskih shvaćanja o veličini. On se kretao neovisno o svakom ljudskom utjecaju, bogatstvu, položaju i moći, pokazujući koliko je sve to ništavno prema slavi i časti Neba koje je napustio. On nije pokazivao sjaj nikakvog odlikovanja, osim kolajne poniznosti.

Za Židove koji su čežnjivo gledali samo na znakove zemaljske slave, titule i zvanje, Isus je bio “korijen iz zemlje sasušene” (Izaija 53,2). Za njih nije bilo ljepote u Kristovom životu samoodricanja. Svaki od njih hodio je “svojim putem”, putem oholosti i vlastite uzvišenosti.

Čak i danas za većinu kršćana koji su to samo po imenu, Isus je “korijen iz zemlje sasušene” i ni oni u Njemu ne vide ljepote “da bismo se u nj zaglédali”. Kao nekada Isusove učenike, često sebičnost zasljepljuje i naša srca, tako da ne razumijemo Njegovu misiju: On je došao da nam pokaže Oca. Da bismo shvatili što znači prava veličina, trebamo na nju gledati u svjetlosti Kristovog života na Zemlji. Ne trebamo težiti za pohvalama i odobravanjem ljudi, niti da budemo veliki ili najveći. Neka sve što činimo i sve čemu se nadamo bude mjereno božanskim mjerilom prave veličine!

Dragutin Slankamenac

Podijeli