Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Patrijarsi i proroci: Poglavlja 66 i 67

Šaulova pogibija

Ovo se poglavlje zasniva na 1. Samuelovoj 28 i 31.

 

Filistejci su ponovno objavili rat Izraelcima. “Dok su se Filistejci skupljali te došli i utaborili se kod Šunema”, na sjevernom rubu Jizreelske nizine, dotle su Šaul i njegove snage taborovale samo nekoliko kilometaraa dalje od podnožja planine Gilboe, na južnoj granici ravnice. U toj je ravnici Gideon s trima stotinama ljudi vodio bitku s Midjancima. Međutim, duh koji je nadahnjivao izraelskog izbavitelja posve se razlikovao od onoga koji je pokretao kraljevo srce. Gideon je išao naprijed sa snažnom vjerom u silu Boga Jakovljeva, ali Šaul se osjećao usamljen i nezaštićen jer ga je Bog odbacio. Dok je promatrao filistejsku vojsku, “uplaši se i srce mu snažno zadrhta”.

Šaul je saznao da su David i njegova vojska s Filistejcima i on je očekivao da će Jišajev sin iskoristiti priliku da se osveti za sve nepravde što ih je doživio. Kralj je osjećao veliku tjeskobu. Njegove nerazumne strasti, koje su ga poticale da uništi Božjeg izabranika, uvukle su narod u ovu veliku opasnost. Dok je on bio zaokupljen gonjenjem Davida, zanemario je obranu kraljevstva. Filistejci su, koristeći se ovim stanjem, prodrli do samog središta zemlje. Tako dok je Sotona poticao Šaula da iskoristi sve svoje snage u hvatanju Davida kako bi ga uništio, taj je isti zao duh nadahnuo Filistejce da iskoriste priliku kako bi uništili Šaula i pobijedili Božji narod. Koliko često naš veliki neprijatelj koristi isti pristup! On djeluje na neko neposvećeno srce da zapali zavist i svađu u crkvi, a onda koristeći to podijeljeno stanje Božjeg naroda, potiče svoje sluge da rade na njihovom uništenju.

Šaul se sljedećeg jutra trebao upustiti u borbu s Filistejcima. Nad njim su se navukle sjene skorašnje propasti i on je čeznuo za vodstvom i pomoći. Međutim, on je uzalud tražio Božji savjet. “Šaul upita za savjet Jahvu, ali mu Jahve ne dade odgovora, ni u snima, ni po Urimu, ni preko proroka.” Gospodin nikada nije odbio dušu koja mu je prišla iskreno i ponizno. Zašto onda nije odgovorio Šaulu? Kralj je svojim vlastitim djelom proigrao sve mogućnosti obraćanja Bogu. On je odbio savjet proroka Samuela, prognao je Davida, Božjeg izabranika, pobio je Gospodnje svećenike. Kako je mogao očekivati da mu Bog odgovori kad je presjekao kanale komunikacije što ih je Nebo uspostavilo? On je zgriješio protiv Duha milosti i nije mu se moglo odgovoriti u snu ili otkrivenjem od Gospodina. Šaul se nije obratio Bogu s poniznošću i pokajanjem. On nije tražio oprost i pomirbu s Bogom, već izbavljenje od svojih neprijatelja. On se svojom tvrdoglavošću i pobunom udaljio od Boga. Povratka nije bilo, osim putem pokajanja i skrušenosti, ali ponosni monarh je u svojoj brizi i očaju odlučio zatražiti pomoć iz drugog izvora.

“Zato Šaul reče svojim slugama: Potražite mi ženu koja zaziva duhove, da odem k njoj i upitam je.” Šaul je u cijelosti poznavao karakter dozivanja duhova. Gospodin je to izričito zabranio, a nad onima koji se bave ovom nesvetom vještinom izrečena je smrtna kazna. Šaul je tijekom Samuelova života zapovjedio da vračevi i svi oni koji imaju sličan duh moraju biti pobijeni, ali sada u nepromišljenom očaju i sâm se obratio vradžbinama što ih je osudio kao gadost.

Kralju je rečeno da u En Doru, u tajnosti, živi žena s vračarskim duhom. Ova je žena sklopila savez sa Sotonom da se prepusti njegovom nadzoru i tako ispuni njegove namjere, a zauzvrat je knez zla činio čuda za nju i davao joj objave.

Šaul se preobukao i noću sa samo dvojicom u svojoj pratnji pošao da traži vračarino skrovište. Kakav žalostan prizor! Izraelskog kralja vodi Sotona po svojoj volji! Kako je mračan put kojim hode stopala onoga kojega je izabrao onaj koji je ustrajao na svojem putu, odbijajući sveti utjecaj Božjeg Duha! Ima li strašnijeg ropstva od ropstva onoga koji se predao nadzoru najvećeg tiranina — samome sebi! Povjerenje u Boga i poslušnost Njegovoj volji bili su jedini uvjeti uz koje je Šaul mogao biti izraelski kralj. Da se pokorio ovim uvjetima za vrijeme svoje vladavine, njegovo bi kraljevstvo bilo sigurno, Bog bi bio njegov vodič, Svemogući njegov štit. Bog je dugo trpio Šaula i premda je njegova pobuna i tvrdokornost gotovo ušutkala božanski glas u duši, još je bilo prilike za pokajanje. Ali kad se u opasnosti okrenuo od Boga da primi svjetlost od Sotoninog saveznika, on je presjekao posljednju vezu koja ga je vezivala uz njegovog Stvoritelja. On se potpuno stavio pod nadzor sotonske sile koja je godinama djelovala na njega i koja ga je dovela do ruba uništenja.

Šaul i njegova pratnja su pod okriljem noći prešli ravnicu i, nesmetano prolazeći pored filistejske vojske, prešli preko planinskog grebena do usamljenog doma endorske vračare. Ovdje se sakrila žena sa sotonskim duhom da tajno nastavi sa svojim bezbožnim vradžbinama. Premda prerušen, Šaulov visok stas i kraljevsko držanje otkrivali su da on nije običan vojnik. Žena je posumnjala da je njezin posjetitelj Šaul, a njegovi su bogati darovi samo povećali njezinu sumnju. Na njegov zahtjev: “Daj mi vračaj pomoću duha i dozovi mi onoga koga ti reknem”, žena je odgovorila: “‘Ti znaš što je učinio Šaul i kako je istrijebio iz zemlje zazivače duhova i vračeve. Zašto postavljaš zamke mome životu da me pogubiš?’ A Šaul joj se zakle Jahvom govoreći: ‘Tako mi živog Jahve, nećeš biti ništa kriva za ovo!’” A kad je ona rekla: “Koga da ti dozovem?”, on je odgovorio: “Samuela.”

Nakon što je obavila svoja vračanja, ona je rekla: “Vidim nešto božansko što se diže iz zemlje. … Izlazi starac, ogrnut plaštem. Tada Šaul spozna da je to Samuel, pa pade licem do zemlje i pokloni se.”

Gospodnji prorok nije bi taj koji se pojavio zbog opčinjenosti vračarskim vradžbinama. Samuel nije bio prisutan u tom stjecištu zlih duhova. Ta nadnaravna pojava stvorena je isključivo Sotoninom silom. On se jednostavno mogao pretvoriti u Samuelov lik kao što se mogao pretvoriti u anđela svjetlosti kad je kušao Krista u pustinji.

Prve riječi žene pod utjecajem tog vračanja bile su upućene kralju: “Zašto si me prevario? Ta ti si Šaul!” Tako je prvo djelo zlog duha koji je oponašao proroka bilo da tajno razgovara s ovom ženom i upozori je na prijevaru koja joj je izrečena. Poruka navodnog proroka Šaulu je bila: “‘Zašto si pomutio moj mir dozivajući me gore?’ A Šaul odgovori: ‘U velikoj sam nevolji, jer su Filistejci zavojštili na me, a Bog se okrenuo od mene i ne odgovara mi više, ni preko proroka ni u snu. Zato sam dozvao tebe da me poučiš što da činim.’”

Dok je Samuel bio živ, Šaul je prezirao njegove savjete i ukore. Ali sada u nemiru i nevolji on je smatrao da je prorokovo vodstvo njegova jedina nada, i kako bi razgovarao s nebeskim predstavnikom on se uzalud obratio vjesniku pakla. Šaul se potpuno predao Sotoninoj vlasti, i sada je onaj čije je jedino zadovoljstvo stvaranje bijede i uništenja na najbolji način iskoristio svoju prednost kako bi uništio nesretnog kralja. Kao odgovor na Šaulovo samrtničko preklinjanje došao je strašan odgovor, navodno sa Samuelovih usana:

“Zašto mene pitaš, kad se Jahve odvratio od tebe i postao ti neprijateljem? Jahve ti je učinio kako ti je kazao preko mene: istrgao je kraljevstvo iz tvoje ruke i dao ga tvome suparniku, Davidu, jer nisi poslušao riječi Jahvinih i jer nisi izvršio njegova žestokog gnjeva na Amaleku: stoga ti je Jahve danas ovako učinio. Jahve će predati, zajedno s tobom, i Izraela u filistejske ruke.”

Sotona je laskao i varao Šaula tijekom njegovog buntovnog ponašanja. Posao kušača je da umanji grijeh, da put prijestupa pokaže jednostavnim i izazovnim, da oslijepi um za Gospodnja upozorenja i prijetnje. Sotona je svojom očaravajućom silom naveo Šaula da se opravdava, usprkos Samuelovim ukorima i upozorenjima. Ali sada, u krajnjoj nuždi, on se okrenuo protiv njega iznoseći veličinu njegovog grijeha i beznadnost oprosta da bi ga nagnao na očajavanje. Ništa se nije moglo bolje izabrati da uništi njegovu hrabrost i pomuti njegovo rasuđivanje ili da ga natjera u očaj i samouništenje.

Šaul je bio iscrpljen od umora i posta, prestrašen i svjestan svoje krivnje. Dok je slušao zastrašujuća pretkazanja, on se savio kao hrast na oluji i bacio na zemlju.

Vračara se preplašila. Izraelski je kralj ležao pred njom poput mrtvaca. Ako umre u njezinom zaklonu, kakve će posljedice ona snositi? Molila ga je da ustane i uzme hrane, tražeći od njega da, budući da je ugrozila svoj život ispunjavajući mu želju, on sada popusti njezinim zahtjevima kako bi sačuvao svoj. Njegove su se sluge pridružile preklinjanju i Šaul je na kraju popustio i žena je pred njega iznijela utovljeno tele i brzo umiješen beskvasni kruh. Kakav prizor! U divljoj vračarinoj špilji, koja je samo malo prije odjekivala riječima propasti, u prisutnosti Sotoninog vjesnika, onaj koga je Bog pomazao kao kralja nad Izraelom sjeo je da jede pripremajući se za dan smrtonosne borbe.

Prije svitanja on se sa svojom pratnjom vratio u izraelski tabor da se pripremi za sukob. Šaul se uništio savjetujući se s duhom tame. Pritisnut očajničkim strahom, nije mogao svoju vojsku nadahnuti hrabrošću. Odvojen od izvora snage on nije mogao usmjeriti umove Izraelaca da se ugledaju na Boga kao svojeg Pomoćnika. Tako je proročanstvo o zlu doprinijelo vlastitom ispunjenju.

Na ravnici Šunema i na padinama planine Gilboe izraelska i filistejska vojska otpočele su smrtonosnu bitku. Premda je zastrašujući prizor u endorskoj špilji izgnao svu nadu iz Šaulova srca, on se s očajničkim junaštvom borio za svoje prijestolje. Ali to je bilo uzalud. “… A Izraelci su pobjegli pred njima i padali pobijeni po gori Gilboi.” Tri hrabra kraljeva sina su poginula pored njega. Strijelci su se okomili na Šaula. Gledao je kako oko njega padaju vojnici i kako su njegovi kneževski sinovi pali od mača. Budući da je i sâm bio ranjen, nije se mogao boriti niti bježati. Bijeg je bio nemoguć, i odlučan da ne dopusti da ga Filistejci uhvate živog, on je zapovjedio svojem štitonoši: “Izvuci svoj mač i probodi me!” Kad je čovjek odbio podići svoju ruku protiv Gospodnjeg pomazanika, Šaul je sebi oduzeo život tako što se bacio na svoj mač.

Tako je umro prvi izraelski kralj s krivnjom samoubojstva na svojoj duši. Njegov je život bio promašaj i on je otišao obeščašćen i očajan, jer je svoju vlastitu pokvarenu volju suprotstavio Božjoj volji.

Vijesti o porazu proširile su se daleko i naširoko šireći strah diljem Izraela. Narod je bježao iz gradova, a Filistejci su ih bez smetnji zauzimali. Šaulova vladavina, neovisna o Bogu, gotovo je uništila njegov narod.

Dan poslije bitke Filistejci su, pretražujući bojno polje i pljačkajući pobijene, otkrili Šaulovo tijelo i tijela trojice njegovih sinova. Da bi upotpunili pobjedu, oni su odsjekli Šaulovu glavu, skinuli s njega oklop, te glavu i okrvavljeni oklop poslali u filistejsku zemlju kao pobjednički trofej, “javljajući veselu vijest svojim idolima i narodu”. Oklop je naposljetku stavljen u “Aštartin hram” dok su mrtvo tijelo pribili na zid grada Bet Šana. Tako je pobjednička slava pripisana sili ovih lažnih bogova, a Jahvino je ime bilo obeščašćeno.

Mrtva tijela Šaula i njegovih sinova odvučena su do Bet Šana, grada nedaleko od Gilboe, u blizini Jordana. Ovdje su obješena na lancima da ih pojedu ptice grabljivice. Ali hrabri ljudi iz Jabeša Gileadskog, sjećajući se Šaulova izbavljenja njihovog grada u prijašnjim, sretnijim godinama, sada su pokazali svoju zahvalnost tako što su uzeli tijela kralja i kneževa i časno ih pokopali. Prešavši Jordan noću, oni “uzeše Šaulovo mrtvo tijelo i tjelesa njegovih sinova sa zida grada Bet Šana, pa ih donesoše u Jabeš i ondje spališe. Potom uzeše njihove kosti i ukopaše ih pod Tamarisom u Jabešu, i postiše sedam dana.” Tako su nježne i ožalošćene ruke osigurale ukop Šaulu i njegovim sinovima u mračnim trenucima poraza i srama, zbog plemenitog djela učinjenog prije četrdeset godina.

 

 

 

Drevno i suvremeno vračanje

 

Izvještaj Svetog pisma o Šaulovom posjetu ženi u En Doru bio je izvor pometnje za mnoge istraživače Biblije. Neki smatraju da je Samuel zapravo bio prisutan prilikom razgovora sa Šaulom, ali sáma Biblija pruža dovoljno dokaza za suprotan zaključak. Ako je, kako neki tvrde, Samuel bio na Nebu, on je morao i sići s njega, s pomoću Božje ili Sotonine sile. Nitko ni za trenutak ne može povjerovati da bi Sotona imao moć pozvati Božjeg svetog proroka s Neba kako bi poslušao vračanje odbačene žene. Isto tako ne možemo zaključiti da ga je Bog pozvao u njezinu špilju, jer je Gospodin već odbio razgovarati sa Šaulom u snu, preko Urima i proroka (1. Samuelova 28,6). To su bili posrednici za komuniciranje što ih je sâm Gospodin imenovao i On ih nije zaobišao da bi poslao poruku preko Sotoninog sluge.

Sama poruka je dovoljan dokaz o njezinom podrijetlu. Njezin cilj nije bio da Šaula navede na pokajanje, već da ga potakne na propast, a to nije Božje djelo, već Sotonino. Štoviše, Šaulov čin savjetovanja vračare citira se u Svetom pismu kao jedan razlog zbog kojeg ga je Bog odbacio i prepustio uništenju: “Tako je poginuo Šaul za svoju nevjeru, kojom se iznevjerio Jahvi: nije držao Jahvine zapovijedi, i povrh toga je pitao za savjetbajačicu, a nije pitao Jahvu; zato ga je ubio i prenio kraljevstvo na Jišajeva sina Davida.” (1. Ljetopisa 10,13.14) Ovdje se izričito kaže da je Šaul pitao vračaru, a ne Gospodina. On nije razgovarao sa Samuelom, Božjim prorokom, već je posredovanjem vračare govorio sa Sotonom. Sotona nije mogao prikazati stvarnog Samuela, ali je prikazao krivotvorinu kojom je obavio svoje djelo prijevare.

Gotovo svi oblici drevnog čarobnjaštva i vračanja temeljili su se na vjerovanju u općenje s mrtvima. Oni koji su se bavili vještinom zazivanja mrtvih tvrdili su da su razgovarali s duhovima preminulih te da su kroz njih primili znanje o budućim događajima. Ovaj običaj općenja s mrtvima spomenut je u Izaijinom proročanstvu: “Reknu li vam: ‘Duhove pitajte i vrače koji šapću i mrmljaju’ — Dakako narod mora pitati svoje bogove i za žive u mrtvih se raspitivati!” (Izaija 8,19)

Ovo isto vjerovanje u općenje s mrtvima bilo je temeljac neznabožačkog idolopoklonstva. Vjerovalo se da su bogovi neznabožaca duhovi preminulih junaka koji su postali bogovi. Tako je religija neznabožaca bila obožavanje mrtvih. To je očito iz Svetog pisma. U izvještaju o izraelskom grijehu u Baal Peoru kaže se: “Dok je Izrael boravio u Šitimu, narod se upusti u blud s Moapkama. One pozivahu narod na žrtvovanje svojim bogovima, a narod sudjelovaše u njihovim gozbama i klanjaše se njihovim bogovima. Tako se Izrael osramoti s Baalom peorskim.” (Brojevi 25,1-3) Psalmist nam kaže kakvim su se vrstama bogova prinosile takve žrtve. Govoreći o istom otpadu u Izraelu on kaže: “Posvetiše se Baal Peoru i jedoše žrtve bogova mrtvih” (Psalam 106,28), to jest žrtve koje su bile prinošene mrtvima.

Obožavanje mrtvaca zauzimalo je značajno mjesto u gotovo svakom neznabožačkom sustavu, kao i navodno općenje s mrtvima. Vjerovalo se da mrtvi priopćavaju svoju volju ljudima, a kad ih se upita, oni ih i savjetuju. Poznata proročišta Grčke i Rima imala su iste značajke.

Vjerovanje u općenje s mrtvima i danas postoji u navodno kršćanskim zemljama. Pod imenom spiritizma proširio se običaj općenja s bićima koja tvrde da su duhovi preminulih. To je sračunato kako bi se iskoristili osjećaji onih koji su svoje voljene položili u grob. Spiritistička bića se ponekad pojavljuju ljudima u obliku preminulih prijatelja, iznose događaje povezane s njihovim životima i čine djela koja su oni činili dok su bili živi. Na ovaj način oni navode ljude da vjeruju kako su njihovi umrli prijatelji anđeli koji lebde iznad njih i razgovaraju s njima. Prema onima koji se pretvaraju da su duhovi preminulih često se pristupa s nekom vrstom obožavanja, a za mnoge njihova riječ ima veću težinu od Božje riječi.

Međutim, ima mnogo onih koji spiritizam smatraju pukom obmanom. Prikazima kojima spiritizam podupire tvrdnje o svojoj nadnaravnoj naravi pripisuju se prijevare medija. Ali premda je istina da se rezultati trikova često izdaju za stvarne prikaze, bilo je također i očitih dokaza o nadnaravnoj sili. Mnogi koji odbacuju spiritizam kao proizvod ljudske vještine ili lukavstva prisiljeni su priznati njegove tvrdnje kad se suoče s prikazima koje ne mogu objasniti na taj način.

Suvremeni spiritizam, oblici drevnog čarobnjaštva i obožavanja kipova čije je zajedničko ključno načelo općenje s mrtvima, temelji se na prvoj laži kojom je Sotona obmanuo Evu u Edenu: “Ne, nećete umrijeti! Nego zna Bog: onoga dana kad budete s njega jeli … vi ćete biti kao bogovi.” (Postanak 3,4.5) Kako se temelje na laži i njezinom širenju, oni stoga i potječu od oca laži.

Izraelcima je bilo izričito zabranjeno da se na bilo koji način upuštaju u tobožnji razgovor s mrtvima. Bog je zatvorio ta vrata kad je rekao: “… A mrtvi ne znaju ništa … i više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem.” (Propovjednik 9,5.6) “Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća, i propadaju sve misli njegove.” (Psalam 146,4) Gospodin je rekao Izraelu: “Ako se tko obrati na zazivače duhova i vračare da se za njima preda javnom bludu, ja ću se okrenuti protiv takva čovjeka i odstranit ću ga iz njegova naroda.” (Levitski zakonik 20,6)

Vračarski duhovi nisu duhovi preminulih, već zli anđeli, Sotonini vjesnici. Drevno idolopoklonstvo koje je, kao što smo vidjeli, obuhvaćalo obožavanje mrtvih i tobožnje komuniciranje s njima Biblija proglašava obožavanjem demona. Apostol Pavao u upozorenju svojoj braći protiv ovakvog sudjelovanja u idolopoklonstvu svojih neznabožačkih bližnjih kaže: “Ne, već da ono što pogani žrtvuju, žrtvuju vrazima, a ne Bogu. A ja neću da vi budete u zajednici s vrazima.” (1. Korinćanima 10,20) Govoreći o Izraelu, psalmist kaže: “Žrtvovahu sinove svoje i svoje kćeri zlodusima”, a u sljedećem retku on objašnjava da su ih žrtvovali “likovima kanaanskim” (Psalam 146,37.38). U svojem tobožnjem štovanju mrtvih oni su zapravo obožavali demone.

Suvremeni spiritizam, koji počiva na istom temelju, puko je oživljavanje novog oblika čarobnjaštva i obožavanja demona što ih je Bog osudio i zabranio u prošlosti. U Pismu je prorečeno da će u “posljednja vremena neki otpasti od vjere i pristati uz prijevarne duhove i đavolske nauke” (1. Timoteju 4,1). Pavao u svojoj Drugoj poslanici Solunjanima upućuje na posebno Sotonino djelovanje kroz spiritizam kao o događaju koji će se odigrati prije samog drugog Kristovog dolaska. Govoreći o drugom Kristovom dolasku on kaže: “Dolazak Bezbožnika bit će, dakako, uz suradnju sotone, popraćen svakovrsnim silnim djelima, varavim čudesnim znakovima.” (2. Solunjanima 2,9) A Petar, opisujući opasnosti kojima će Crkva biti izložena u posljednjim danima, kaže da kao što je bilo lažnih proroka koji su Izraela vodili u grijeh, tako će biti i lažnih učitelja, “koji će kradom unijeti pogubna krivovjerja … niječući Gospoda što ih je otkupio… Mnogi će poći za njihovom razuzdanosti”. (2. Petrova 2,1.2) Ovdje je apostol ukazao na jedno od očitih obilježja spiritističkih učitelja. Oni odbijaju priznati Krista kao Božjeg Sina. Ivan kaže o takvim učiteljima: “Tko je grdni lažac, ako ne onaj koji niječe da je Isus Krist? Tko niječe Oca i Sina, taj je Antikrist. Tko god niječe Sina, nema ni Oca.” (1. Ivanova 2,22.23) Spiritizam nijekanjem Krista niječe i Oca i Sina, a Biblija objavljuje da je to slika Antikrista.

Sotona je proricanjem o Šaulovoj propasti, posredovanjem žene iz En Dora, planirao postaviti zamku izraelskom narodu. On se nadao da će ih nadahnuti povjerenjem u vračaru i navesti da se savjetuju s njom. Tako bi se oni odvratili od Boga kao svojeg Savjetnika i prihvatili Sotonino vodstvo. Prvi mamac kojim spiritizam privlači mnoštvo jest njegova tobožnja sila da ukloni pokrivalo budućnosti i ljudima otkrije ono što je Bog sakrio. Bog nam je u svojoj Riječi otkrio velike događaje u budućnosti, sve što je bitno da znamo, dao nam je sigurnog vodiča usred svih opasnosti; ali Sotonina je namjera da uništi čovjekovo povjerenje u Boga, da pobudi nezadovoljstvo svojim stanjem u životu, navede ljude da traže znanje što ga je Bog mudro sakrio od njih i prezru ono što im je On otkrio u svojoj svetoj Riječi.

Mnogi se uznemire kad ne mogu saznati konačni ishod događaja. Oni ne mogu podnijeti nesigurnost i u svojem nestrpljenju ne žele čekati da vide Božje spasenje. Zlo koje slute dovodi ih do samog rastrojstva. Oni otvaraju put svojim buntovnim osjećajima i trče naprijed i natrag u teškom jadu, tražeći znanje o onome što nije otkriveno. Kad bi samo vjerovali Bogu i bdjeli u molitvi, oni bi našli božansku utjehu. Zajednica s Bogom umirila bi njihov duh. Iscrpljeni i opterećeni našli bi odmor za svoje duše kad bi došli Isusu; ali kad oni zanemare sredstva koja je Bog uspostavio njima za utjehu i pribjegnu drugim izvorima, nadajući se da će saznati ono što je Bog zadržao, oni čine Šaulovu pogrešku i tako samo primaju znanje o zlu.

Bog nije zadovoljan ovakvim ponašanjem i to je izrazio na najizričitiji način. Ova nestrpljiva žurba da se ukloni zastor s budućnosti otkriva nedostatak vjere u Boga i otvara dušu za prijedloge prvog varalice. Sotona navodi ljude da se savjetuju s onima koji imaju vračarske duhove, i otkrivajući skrivene pojedinosti iz prošlosti, on ih nadahnjuje povjerenjem u vlastitu silu da prorekne ono što će doći. S pomoću iskustva stečenog tijekom vjekova on može zaključivati od uzroka do posljedica i često proreći, s određenom točnošću, neke buduće događaje u čovjekovom životu. On je tako osposobljen da prevari jadne, zavedene duše, stavi ih pod svoju vlast i učini ih robovima svoje volje.

Bog nam je dao upozorenje preko svojeg proroka: “Reknu li vam: ‘Duhove pitajte i vrače koji šapću i mrmljaju’ — Dakako narod mora pitati svoje bogove i za žive u mrtvih se raspitati! Uza Zakon! Uza svjedočanstvo! Tko ne rekne tako, zoru neće dočekati.” (Izaija 8,19.20)

Hoće li oni koji imaju svetog Boga, bezgraničnu mudrost i silu, ići vračarima čije znanje potječe od Gospodnjeg neprijatelja? Sâm Bog je svjetlost svojem narodu, On im zapovijeda da svoje oči usmjere vjerom na slavu koja je zaklonjena od ljudskog pogleda. Sunce Pravde šalje svoje svijetle zrake u njihova srca. Oni primaju svjetlost s nebeskog prijestolja i nemaju želje okrenuti se od izvora svjetlosti k Sotoninim vjesnicima.

Demonska poruka Šaulu, premda je to bila osuda grijeha i proročanstvo o kazni, nije imala svrhu da ga promijeni, već da ga natjera u očaj i uništenje. Međutim, još češće kušačevoj namjeri najbolje služi da laskanjem namami ljude u propast. Učenja demonskih bogova u prošlosti podgrijavala su najodvratniji nemoral. Božanske su uredbe koje osuđuju grijeh i potvrđuju pravednost stavljene po strani, istina se uzimala olako, a nemoral ne samo da je bio dopušten, već se u njemu i uživalo. Spiritizam tvrdi da nema smrti, nema grijeha, suda, niti kazne, da su “ljudi polubogovi koji nisu pogriješili”, da je želja najviši zakon te da je čovjek odgovoran samo sebi. Zareke koje je Bog podigao da bi zaštitio istinu, čistoću i poštovanje srušene i tako su mnogi ohrabreni u grijehu. Zar takvo učenje ne upućuje na podrijetlo slično podrijetlu demonskog bogoštovlja?

Gospodin je pred Izraela iznio posljedice održavanja zajednice sa zlim duhovima kroz gadosti Kanaanaca. Oni su bili bez prirodne ljubavi, idolopoklonici, preljubnici, ubojice, odvratni zbog svih pokvarenih misli i gnusnih običaja. Ljudi ne poznaju svoja vlastita srca, jer “podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo” (Jeremija 17,9). Ali Bog poznaje sklonosti čovjekove pokvarene naravi. Onda, kao i sada, Sotona nastoji stvoriti povoljne okolnosti za pobunu, da izraelski narod, kao i Kanaanci, postane što odvratniji Bogu. Neprijatelj duša uvijek budno bdi da u nama otvori kanale za neobuzdani protok zla, jer on želi da budemo uništeni i osuđeni pred Bogom.

Sotona je odlučio zadržati svoju vlast nad kanaanskom zemljom, a kad je ona postala prebivalište izraelske djece, i kad je Božji zakon postao zakon zemlje, on je mrzio Izraela surovom i pakosnom mržnjom te kovao zavjeru za njihovo uništenje. Posredovanjem zlih duhova uvedeno je obožavanje tuđih bogova, a zbog prijestupa je izabrani narod naposljetku bio rasijan izvan izabrane zemlje. Ovu povijest Sotona pokušava ponoviti u naše doba. Bog vodi svoj narod iz pokvarenosti svijeta kako bi mogli držati Njegov Zakon, i zbog toga bijes “tužitelja naše braće” ne poznaje granice. “Jer je đavao sišao k vama s velikim gnjevom, svjestan da ima samo još malo vremena!” (Otkrivenje 12,10.12) Stvarna Obećana zemlja je upravo pred nama, a Sotona je odlučan da uništi Božji narod i odvoji ih od njihove baštine. Opomena: “Bdijte i molite, da ne padnete u napast!” (Marko 14,38) nikada nije bila potrebnija nego danas.

Gospodnja riječ drevnom Izraelu upućena je i Njegovom narodu u današnjem vremenu: “Ne obraćajte se na zazivače zlih duhova i vračare; ne pitajte ih za savjet.” “Jer, tko god takvo što čini, gadi se Jahvi.” (Levitski zakonik 19,31; Ponovljeni zakon 18,12)


Komentiraj