Izakova ženidba

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 24.

Abraham je ostario i uskoro očekivao smrt, ali mu je ostalo da obavi još jedno djelo kako bi svojem potomstvu osigurao ispunjenje obećanja. Bog je Izaka odredio za nasljednika koji će držati Njegov Zakon, i oca izabranog naroda; ali on je još uvijek bio neoženjen. Stanovnici Kanaana su se predali idolopoklonstvu, a Bog je zabranio svojem narodu da s njima stupaju u brak, znajući da će takvi brakovi voditi k otpadu. Patrijarh se bojao pokvarenih utjecaja koji su okruživali njegovog sina. Abrahamova vjera u Boga i pokoravanje Njegovoj volji odražavali su se u Izakovom karakteru, ali osjećaji ovog mladog čovjeka bili su snažni, a on je bio blage i popustljive naravi. Ako bi se udružio s onima koji se nisu bojali Boga, on bi bio u opasnosti da zbog sloge žrtvuje načela. U Abrahamovu umu izbor žene za njegova sina bilo je pitanje od najveće važnosti. Nastojao je da on oženi osobu koja ga neće odvoditi od Boga.

Sklapanje brakova u drevnim vremenima obično su obavljali roditelji, a to je bio običaj i među onima koji su obožavali Boga. Ni od koga se nije očekivalo da oženi nekoga koga nije volio, već su iskusni, bogobojazni roditelji svojom sposobnošću prosuđivanja vodili mlađe u izboru osobe kojoj će dati svoje osjećaje. Protivljenje ovom običaju smatralo se nepoštovanjem roditelja, ili čak i zločinom.

Izak je, vjerujući u mudrost i ljubav svojeg oca, bio zadovoljan što njemu može prepustiti ovo pitanje, vjerujući da će ga Bog voditi u izboru. Patrijarhove su se misli okrenule rodu njegovog oca u Mezopotamiji. Premda nisu bili slobodni od idolopoklonstva, oni su očuvali znanje i službu istinitom Bogu. Izak nije smio napustiti Kanaan i poći k njima, ali moguće je da se među njima može naći osoba koja će htjeti napustiti svoj dom i pridružiti mu se u očuvanju istinskog obožavanja živog Boga. Abraham je ovo važno pitanje povjerio “svome najstarijem sluzi”, pobožnom čovjeku iskusnog i zdravog rasuđivanja, koji mu je dugo i vjerno služio. On je od ovog sluge zahtijevao da položi svečanu zakletvu pred Gospodinom, da njegovom sinu Izaku neće naći ženu među Kanaancima, već u Nahorovoj obitelji u Mezopotamiji. On ga je obvezao da Izaka ne vodi tamo. Ako se ne nađe djevojka koja će napustiti svoj rod, tada će on biti slobodan od svoje zakletve. Patrijarh ga je ohrabrio u njegovom teškom i osjetljivom pothvatu uvjerenjem da će Bog njegov zadatak okruniti uspjehom. “Jahve, Bog nebesa,” rekao je on, “koji me je odveo iz kuće moga oca i rodnog kraja … pred tobom će poslati svog anđela.”

Poslanik je pošao bez odlaganja. Uzimajući sa sobom deset deva za potrebe njegove skupine i za djevojčinu pratnju koja će se možda s njim vratiti, kao i darove za buduću ženu i njezine prijateljice, on je pošao na dugi put iza Damaska, prema bogatim ravnicama koje graniče s velikom rijekom na istoku. Kad je stigao u Haran, “Nahorov grad”, zastao je izvan gradskih zidova, blizu izvora na koji su žene uvečer dolazile po vodu. Bio je zabrinut. Iz odluke koju on donese mogu se izroditi ozbiljne posljedice, ne samo za njegovog gospodara već i za buduće naraštaje, a kako mudro izabrati među potpunim strancima? Sjećajući se Abrahamovih riječi, da će Bog poslati svog anđela, on se žarko molio za vodstvo. U obitelji svojega gospodara navikao je na neprekidne izraze ljubaznosti i gostoljubivosti, te je on sada zamolio da mu se jednim činom ljubaznosti ukaže na djevojku koju je Bog izabrao.

Jedva da je izgovorio molitvu, a već je primio odgovor. Među djevojkama koje su se okupile na izvoru, njegovu je pozornost privuklo lijepo ponašanje jedne od njih. Dok je odlazila od izvora, stranac joj je izašao u susret tražeći vodu iz krčaga na njezinom ramenu. Ona je ljubazno odgovorila na zahtjev i ponudila da zahvati vodu i za deve, službu koju su i kneževske kćeri običavale obavljati za stada svojih očeva. Tako je on dobio željeni znak. “Djevojka je bila krasna” i njena uljudna spremnost pružila je dokaz o ljubaznom srcu i živahnoj, djelotvornoj naravi. Dosad je božanska ruka bila s njom. Nakon što je bogatim darovima odao priznanje njezinoj ljubaznosti, poslanik je upitao za njezino podrijetlo, i kad je saznao da je kći Betuela, Abrahamovog nećaka, on se “duboko nakloni te iskaže poštovanje Jahvi”.

Čovjek je zamolio za gostoprimstvo u kući njezinog oca i, izražavajući svoju zahvalnost, otkrio svoju vezu s Abrahamom. Djevojka je, vrativši se kući, ispričala što se dogodilo, a Laban, njezin brat, odmah je požurio da dovede stranca i njegove pratitelje i ukaže im gostoprimstvo.

Eliezer nije želio jesti sve dok nije objasnio svoju zadaću, ispričao o molitvi na izvoru i svim okolnostima. Onda je rekao: “A sad, ako kanite iskazati ljubav i vjernost mome gospodaru, recite mi: ako li ne, to mi kažite, tako da mogu krenuti bilo desno bilo lijevo.” Odgovor je bio: “Od Jahve to dolazi; mi tu ne možemo reći ni da ni ne. Rebeka je, eto, pred tobom: uzmi je pa idi, neka bude ženom sinu tvoga gospodara, kako je Jahve rekao.”

Nakon što je dobio odobrenje obitelji, pitao je i Rebeku želi li poći tako daleko od doma svojega oca i udati se za Abrahamovog sina. Ona je vjerovala, na osnovi onoga što se dogodilo, da ju je Bog izbrao za Izakovu ženu, i spremno je odgovorila: “Hoću.”

Sluga je, predosjećajući radost svojeg gospodara zbog uspjeha njegove zadaće, bio nestrpljiv da pođe, i oni su ujutro pošli na put kući. Abraham je živio u Beer Šebi, a Izak, koji je čuvao stada u okolnim područjima, vratio se u očev šator da čeka povratak vjesnika iz Harana. “U predvečerje izađe Izak da se poljem prošeta; diže oči i ugleda deve gdje dolaze. Kad Rebeka, podigavši svoje oči, opazi Izaka, sjaha s deve pa zapita slugu: ‘Tko je onaj čovjek što poljem ide nama u susret?’ A sluga odgovori: ‘Ono je moj gospodar.’ Nato ona uze koprenu te se pokri. Sluga ispriča Izaku sve što je učinio. Tada Izak uvede Rebeku u svoj šator i uze je sebi za ženu. U ljubavi prema njoj Izak je nalazio utjehu nakon smrti svoje majke.”

Abraham je znao za posljedice sklapanja brakova između onih koji su se bojali Boga i onih koji nisu, od Kajinova do njegovog vremena. Pred njim su bile posljedice njegovog braka s Hagarom, kao i bračnih veza Jišmaela i Lota. Abrahamov i Sarin nedostatak vjere doveo je do rođenja Jišmaela, do miješanja pravednog potomstva s bezbožnicima. Utjecaj majčinog idolopokloničkog roda i Jišmaelove veze s poganskim ženama sprečavale su očev utjecaj na sina. Hagarina ljubomora i žene koje je ona izabrala Jišmaelu okružili su njegovu obitelj preprekama što ih je Abraham uzalud pokušavao prijeći.

Abrahamova učenja u mladosti nisu ostala bez učinka na Jišmaela, ali utjecaj njegovih žena doveo je do idolopoklonstva u njegovoj obitelji. Odvojen od svojega oca i ogorčen sukobima i prepirkama u domu lišenom ljubavi i Božjeg straha, Jišmael je bio prisiljen izabrati divlji, pljačkaški život pustinjskog vođe, “ruka će se njegova dizati na svakoga, i svačija ruka na njega.” (Postanak 16,12) U svojim kasnijim godinama on se pokajao zbog svojih zlih puteva i vratio se očevom Bogu, ali ostao je karakterni pečat koji je dao svojem potomstvu. Narod koji je proizišao iz njega bio je nemiran, pogan narod, koji je Izakovim potomcima uvijek bio smetnja i muka.

Lotova žena je bila sebična i nevjerna, a njezin utjecaj razdvojio je njezinog muža od Abrahama. Da nije bilo nje, Lot ne bi ostao u Sodomi, lišen savjeta mudrog patrijarha koji se bojao Boga. Da nije bilo vjernih pouka što ih je ranije primio od Abrahama, utjecaj njegove žene i veze s tim bezbožničkim gradom navele bi ga na otpad od Boga. Lotov brak i njegov izbor Sodome kao svojeg doma bili su prve karike u nizu događaja koji su u sljedećim naraštajima svijetu donosili zlo.

Nitko tko se boji Boga ne može se bez opasnosti povezivati s onima koji Ga se ne boje. “Idu li dvojica zajedno da se ne dogovore?” (Amos 3,3) Sreća i blagostanje bračnog odnosa ovise o jedinstvu obiju strana, a među vjernicima i nevjernicima postoji korjenita razlika u ukusima, sklonostima i ciljevima. Oni služe dva gospodara među kojima ne može biti sloge. Bez obzira koliko su nečija načela čista i ispravna, utjecaj nevjernog bračnog druga će uvijek odvoditi od Boga.

Onaj tko je ušao u bračni odnos dok je bio neobraćen, nakon obraćenja ima veću obvezu vjernosti svojem bračnom drugu, bez obzira na različitost u vjeri; ali ipak Božji zahtjevi trebaju biti iznad svih zemaljskih odnosa, premda to može dovesti do progona i kušnji. S duhom ljubavi i krotkosti ova vjernost može utjecati na obraćenje nevjernika. Međutim, Biblija zabranjuje brak kršćana s nevjernicima. Gospodnja zapovijed glasi: “Ne budite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom.” (2. Korinćanima 6,14.17.18)

Bog je Izaku ukazao veliku čast time što ga je učinio baštinikom obećanja kroz koje je svijet trebao biti blagoslovljen; a ipak kad je navršio četrdeset godina, on se pokorio očevoj odluci kad je on odredio iskusnog i bogobojaznog slugu da mu izabere ženu. Posljedica je tog braka, kako ga Biblija opisuje, nježna i divna slika obiteljske sreće: “Tada Izak uvede Rebeku u svoj šator i uze je sebi za ženu. U ljubavi prema njoj Izak je nalazio utjehu nakon smrti svoje majke.”

Kakva suprotnost između Izakovog načina života i života koji vode mladi današnjeg vremena, čak i kršćani! Mladi ljudi prečesto smatraju da je davanje njihovih osjećaja pitanje o kojem moraju odlučiti isključivo oni, odluka koji ni Bog ni njihovi roditelji ne trebaju nadzirati. Prije nego što postanu muškarci ili žene, oni sebe smatraju sposobnima da donose vlastite odluke, bez pomoći svojih roditelja. Nekoliko godina braka su obično dovoljne da im ukažu na njihovu pogrešku, ali tada je obično prekasno da se spriječe pogubne posljedice. Istom nedostatku mudrosti i samosvladavanja, koji je uzrokovao prenagljen izbor, dopušta se da poveća zlo sve dok brak ne postane mrzak jaram. Mnogi su tako uništili svoju sreću u ovom životu i nadu u život koji će doći.

Ako postoji neko pitanje koje treba pozorno razmatrati i za koje treba tražiti savjet starijih i iskusnijih osoba, to je pitanje braka. Ako je ikada Biblija bila potrebna kao savjetnik, ako se ikada treba tražiti božanski savjet u molitvi, onda je to prije nego što napravimo korak koji dvije osobe veže zajedno za cijeli život.

Roditelji nikada ne trebaju izgubiti iz vida vlastitu odgovornost za buduću sreću njihove djece. Izakova pokornost očevoj odluci bila je posljedica odgoja koji ga je naučio voljeti život poslušnosti. Dok je Abraham zahtijevao da njegova djeca poštuju roditeljski autoritet, njegov svakodnevni život je svjedočio da taj autoritet nije bila sebično ili samovoljno vladanje, već da je utemeljen na ljubavi, a cilj mu je bio sreća i dobrobit.

Očevi i majke bi trebali znati da na njima počiva dužnost da usmjeravaju osjećaje mladih, kako bi ih oni usmjerili na one koji će postati prikladni bračni drugovi. Oni bi trebali smatrati svojom dužnošću da, vlastitim učenjem i primjerom, uz pomoć Božje milosti, tako oblikuju dječji karakter od najranijih godina da oni budu čisti i plemeniti i da ih privlači dobrota i istina. Slično se međusobno privlači, slični cijene slične. Neka ljubav prema istini, čistoći i dobroti bude rano usađena u dušu, i mladi će tražiti društvo onih koji posjeduju iste osobine.

Neka roditelji nastoje, svojim vlastitim karakterom u životu u domu, primjerom pokazati ljubav i dobrohotnost nebeskog Oca. Neka dom bude ispunjen sunčevom svjetlošću. Ovo će za vašu djecu biti daleko vrednije od zemlje ili novca. Neka ljubav iz doma živi u njihovim srcima, da se doma svog djetinjstva sjećaju kao mjesta mira i sreće, odmah nakon Neba. Članovi obitelji nemaju svi isti karakter, i često će se javljati prilike za vježbanje strpljenja i ustrajnosti, ali ljubavlju i samodisciplinom svi mogu biti ujedinjeni u najprisnijoj zajednici.

Istinska ljubav je visoko i sveto načelo, u naravi potpuno različito od one ljubavi koju bude porivi i koja iznenada iščezava kad se nađe pred ozbiljnom kušnjom. Vjernošću dužnosti u roditeljskom domu mladi se pripremaju za vlastite domove. Neka tu vježbaju samoodricanje i pokazuju ljubaznost, uljudnost i kršćansku suosjećajnost. Tako će se očuvati plamen ljubavi u srcu, i oni koji izlaze iz takvog doma da postanu glave vlastite obitelji znat će kako da promiču sreću onih koje su izabrali kao druga u životu. Brak, umjesto da bude kraj ljubavi, bit će njezin početak.

Jakov i Ezav

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 25,19-34 i 27.

Jakov i Ezav, Izakovi blizanci, predstavljaju očitu suprotnost u karakteru i životu. Božji anđeo je prije njihovog rođenja prorekao ovu nejednakost. Kad je kao odgovor na Rebekinu zabrinutu molitvu objavio da će dobiti dva sina, on joj je otkrio njihovu budućnost — da će svaki od njih postati glava moćnog naroda, da će jedan biti veći od drugoga te da će mlađi imati prvenstvo.

Ezav je odrastao uživajući u samozadovoljstvu i usredotočavanju svih svojih zanimanja na sadašnjost. Ne podnoseći ograničenja, on je uživao u divljoj slobodi lova te je rano izabrao život lovca. Ipak, on je bio očev miljenik. Tihog, miroljubivog pastira privukla je smjelost i snaga starijeg sina, koji je bez straha prolazio planinama i pustinjom, vraćajući se kući s ulovom za svojeg oca i uzbudljivim izvješćima o svojem pustolovnom životu. Jakov, ozbiljan, marljiv, brižan, uvijek razmišljajući više o budućnosti nego o sadašnjosti, bio je zadovoljan životom kod kuće, zaokupljen brigom oko stada i obradom zemlje. Njegova majka je cijenila njegovu strpljivu ustrajnost, marljivost i oprez. Njegovi su osjećaji bili duboki i snažni, a njegova nježna, neprekidna pozornost više je pridonosila njezinoj sreći nego Ezavova plahovita i povremena ljubaznost. Rebeka je više voljela Jakova.

Izak i Rebeka su obećanja dana Abrahamu i njegovom sinu smatrali velikim ciljem svojih nada i čežnji. Jakov i Ezav su bili upoznati s ovim obećanjima. Učili su ih da pravo prvorodstva smatraju važnim, jer je to obuhvaćalo ne samo nasljeđivanje zemaljskog bogatstva već i duhovnog prvorodstva. Primatelj je trebao biti svećenik obitelji, a iz loze njegovih potomaka na svijet je trebao doći Otkupitelj. S druge strane, na prvorođencu su počivale i obveze. Onaj tko naslijedi Božje blagoslove, mora posvetiti svoj život Njemu. Kao i Abraham, on mora biti poslušan božanskim zahtjevima. Prilikom ženidbe, u obiteljskim odnosima i u javnom životu on se morao pozivati na Božju volju.

Izak je svojim sinovima obznanio ove prednosti i uvjete i jasno rekao da Ezav, kao najstariji, ima pravo prvorodstva. Ali Ezav nije ljubio pobožnost i nije imao sklonosti prema vjerskom životu. Zahtjeve koji su dolazili s duhovnim prvorodstvom smatrao je nepoželjnim i čak mrskim ograničenjima. Božji zakon, koji je bio uvjet božanskog saveza s Abrahamom, Ezav je smatrao ropskim jarmom. Sklon samozadovoljstvu, on ni za čim nije toliko težio kao za slobodom da čini ono što želi. Sreća je za njega bila u moći i bogatstvu, slavlju i uživanju. Uživao je u neograničenoj slobodi divljeg, skitalačkog života. Rebeka je pamtila riječi anđela, i ona je imala jasniji uvid u karakter svojeg sina od njezinog muža. Bila je uvjerena da je Jakovu namijenjeno nasljedstvo božanskog obećanja. Ona je Izaku ponovila anđelove riječi, ali očevi su osjećaji bili usmjereni na starijeg sina, i on je ostao nepokolebljiv u svojoj namjeri.

Jakov je od svoje majke saznao o božanskom nagovještaju da bi prvorodstvo trebalo pripasti njemu, i to ga je ispunilo neizrecivom željom za prednostima što ih je ono donosilo. On nije težio za očevim bogatstvom, već je predmet njegove čežnje bilo duhovno prvorodstvo. Razgovarati s Bogom kao pravedni Abraham, prinositi žrtve pomirnice za svoju obitelj, biti praotac izabranog naroda i obećanog Mesije, naslijediti vječno blago obuhvaćeno blagoslovom Saveza — to su bile prednosti i čast koje su zapalile njegove najdublje čežnje. Njegov je um uvijek gledao u budućnost, pokušavajući razumjeti nevidljive blagoslove.

On je sa skrivenom čežnjom slušao sve što je njegov otac rekao o duhovnom prvorodstvu i pozorno čuvao ono što je čuo od svoje majke. Ovaj je predmet danju i noću zaokupljao njegove misli dok nije prožeo sve njegovo životno zanimanje. Ali premda je vječne blagoslove cijenio više od zemaljskih, Jakov nije iz iskustva poznavao Boga kojega je poštovao. Božanska milost nije preobrazila njegovo srce. On je vjerovao da se obećanje koje se odnosilo na njega nije moglo ispuniti sve dok pravo prvorodstva pripada Ezavu, te je neprekidno razmišljao o načinu kojim bi mogao osigurati blagoslove što ih je njegov brat uzimao tako olako, a koji su njemu bili tako dragocjeni.

Kad je Ezav, vrativši se jednog dana kući iscrpljen i umoran od lova, zatražio hranu koju je Jakov pripremao, ovaj potonji, u čijem je umu bila samo jedna misao, iskoristio je priliku i ponudio da zadovolji bratovu glad u zamjenu za prvorodstvo. “Evo me skoro na smrti; što će mi prvorodstvo!” rekao je nepromišljeni, popustljivi lovac. I zbog variva od leće Ezav je prepustio svoje prvorodstvo i taj prijenos potvrdio prisegom. Hranu je za vrlo kratko vrijeme mogao dobiti u šatoru svojeg oca, ali da bi trenutno zadovoljio svoju želju, on je bezobzirno trgovao sa slavnom baštinom koju je sâm Bog obećao njegovim ocima. Njega je zanimala samo sadašnjost. On je bio spreman žrtvovati nebesko za zemaljsko, zamijeniti buduće dobro za trenutno zadovoljstvo.

“Tako Ezav pogazi svoje prvorodstvo.” On je osjetio olakšanje kad ga se oslobodio. Sada nije bilo prepreka na njegovom putu, mogao je raditi što je želio. Koliko je mnogo onih koji zbog takvih divljih zadovoljstava, pogrešno nazvanih slobodom, još uvijek prodaju svoje pravo prvorodstva na čistu i neokaljanu, vječnu nebesku baštinu!

Budući da je uvijek bio podložan vanjskim, zemaljskim privlačnostima, Ezav je uzeo dvije žene među hetitskim kćerima. One su služile lažnim bogovima, a njihovo je idolopoklonstvo Izaku i Rebeki donosilo tešku bol. Ezav je pogazio jedan od uvjeta Saveza, koji je zabranjivao bračne veze između izabranog naroda i neznabožaca, a Izak je još uvijek bio nepokolebljiv u svojoj odluci da mu podari prvorodstvo. Rebekino razmišljanje, Jakovljeva snažna želja za blagoslovom i Ezavova ravnodušnost prema vlastitim obvezama nisu mogle promijeniti očevu namjeru.

Prošle su godine dok Izak, star i slijep, očekujući skoru smrt, nije odlučio da više ne odlaže blagoslivljanje starijeg sina. Međutim, znajući za protivljenje Rebeke i Jakova, on je odlučio obaviti ovaj svečani obred u tajnosti. U skladu s običajem da se u takvoj prigodi priredi gozba, patrijarh je zapovjedio Ezavu: “Idi u pustaru i ulovi mi divljači. Onda mi pripremi ukusan obrok, kako volim, te mi ga donesi da blagujem, pa da te mognem blagosloviti prije nego umrem.”

Rebeka je predosjetila njegovu namjeru, i bila je uvjerena da je to protivno onome što je Bog otkrio u svojoj volji. Izak je bio u opasnosti da na sebe navuče božansko nezadovoljstvo i liši svojeg mlađeg sina položaja na koji ga je Bog pozvao. Ona je uzalud pokušavala razgovarati s Izakom, te je sada odlučila pribjeći lukavstvu.

Čim je Ezav otišao izvršiti svoj zadatak, Rebeka je počela ostvarivati svoju namjeru. Rekla je Jakovu što se dogodilo, zahtijevajući trenutno djelovanje kako bi spriječila da Ezav primi blagoslove konačno i nepovratno. Uvjerila je svojeg sina da će, ako slijedi njezine upute, moći dobiti ono što je Bog obećao. Jakov nije odmah pristao na plan koji je ona predložila. Uznemirila ga je pomisao da prevari svojega oca. Smatrao je da će takav grijeh navući prokletstvo, a ne blagoslov. Međutim, njegova nedoumica je uskoro prevladana i on je pošao izvršiti majčine prijedloge. Namjera mu nije bila da izrekne potpunu laž, ali jednom kad se našao u prisutnosti svojega oca, činilo mu se da je otišao predaleko da bi se povukao te je prijevarom primio željeni blagoslov.

Jakov i Rebeka su uspjeli u svojoj namjeri, ali prijevara im je donijela samo poteškoće i žalost. Bog je objavio da Jakov treba primiti prvorodstvo, i Njegova bi se riječ ispunila u vrijeme kad On odluči, da su oni vjerom čekali da On radi za njih. Poput mnogih koji danas tvrde da su Božja djeca, oni nisu bili voljni prepustiti stvari u Božje ruke. Rebeka se gorko kajala zbog pogrešnog savjeta koji je dala sinu, a to je dovelo i do njihovog rastanka i ona ga nikada više nije vidjela. Od trenutka kad je primio prvorodstvo Jakov je osuđivao samog sebe. Zgriješio je svojem ocu, svojem bratu, vlastitoj duši i Bogu. U jednom trenutku on je učinio ono zbog čega će se kajati cijelog života. Ovaj mu je prizor u kasnijim godinama stalno bio pred očima kad je bezbožan način života njegovih sinova pritiskao njegovu dušu.

Čim je Jakov izašao iz očeva šatora, ušao je Ezav. Premda je prodao svoje prvorodstvo i prijenos potvrdio svečanom zakletvom, on je bio odlučan da osigura njegove blagoslove bez obzira na bratovo pravo. S duhovnim su prvorodstvom bili povezani i zemaljski blagoslovi koje bi mu donijeli što poglavarstvo u obitelji, što dvostruko veći dio očevog bogatstva. Bili su to blagoslovi što ih je on cijenio. “Ustani, oče moj,” rekao je on, “i blaguj od lovine svog sina, da me onda mogneš blagosloviti!”

Drhteći od zaprepaštenja i boli, slijepi stari otac je saznao za prijevaru koja mu je učinjena. Njegove dugo i s ljubavlju gajene nade bile su osujećene, i on je osjećao razočaranje koje će iskusiti njegov stariji sin. Ipak, on je bio osvjedočen da je Božja providnost osujetila njegove namjere i ostvarila upravo ono što je on nastojao spriječiti. Sjećao se anđeoskih riječi upućenih Rebeki, i unatoč grijehu koji je Jakov nosio, on je u njemu vidio onoga koji je bio najspremniji za ostvarenje Božjih namjera. Dok su riječi blagoslova bile na njegovim usnama, on je osjetio nadahnuće Duha, i sada, znajući sve okolnosti, on je potvrdio blagoslov koji je nehotice dao Jakovu: “Onoga sam blagoslovio i blagoslovljen će ostati.”

Ezav je malo cijenio blagoslov kad mu je bio nadohvat ruke, ali je sada, kad ga je zauvijek izgubio, čeznuo da ga ima. Probudila se sva snaga njegove neobuzdane, osjećajne naravi i njegova žalost i bijes su bili strašni. Kriknuo je glasno i bolno: “I mene blagoslovi, oče! … Zar za me nisi sačuvao nikakva blagoslova?” Ali blagoslov je dan da nikada ne bude opozvan. Prvorodstvo koje je tako nepromišljeno prodao sada nije mogao vratiti. “Za jedno jelo,” za trenutno zadovoljenje apetita koji nikada nije obuzdavao, Ezav je prodao svoje naslijeđe, ali kad je uvidio svoju ludost, bilo je prekasno da povrati svoj blagoslov. “… Jer nije našao mogućnost za promjenu odluke, iako ju je sa suzama tražio.” (Hebrejima 12,16.17) Ezav nije bilo lišen prednosti da pokajanjem zatraži Božju milost, ali on nije mogao povratiti prvorodstvo. Njegova žalost nije dolazila iz svijesti o grijehu i nije težio da se pomiri s Bogom. On je žalio zbog posljedica grijeha, ali ne i zbog samog grijeha.

Zbog svoje ravnodušnosti prema božanskim blagoslovima i zahtjevima, Sveto pismo Ezava naziva “bludnikom” (redak 16). On predstavlja one koji malo cijene otkupljenje što ga je Krist za njih platio, te su spremni žrtvovati svoje pravo na Nebo zbog propadljivih zemaljskih stvari. Mnogi žive za sadašnjost, ne razmišljajući i ne brinući se za budućnost. Poput Ezava oni viču: “Jedimo i pijmo, jer sutra mremo!” (1. Korinćanima 15,32) Njih nadziru njihove sklonosti, i oni će radije zapostaviti najvrednija obećanja nego pribjeći samoodricanju. Ako se moraju odreći jednog zadovoljavanja pokvarenog apetita ili nebeskih blagoslova obećanih samo onima koji se odriču sebe i boje Boga, prevladava zahtjev apetita, a Bog i Nebo se doslovno preziru. Koliko je mnogo onih koji se, kao kršćani, odaju zadovoljstvima koja štete zdravlju i otupljuju osjećaje duše. Oni se vrijeđaju kad se od njih traži da se očiste od svake nečistoće tijela i duha, i usavršavaju svetost u Božjem strahu. Oni vide da ne mogu zadržati štetna zadovoljstva i osigurati Nebo, te zaključuju da, budući da je put u Nebo tako uzan, oni njime više neće hodati.

Mnogi prodaju svoje prvorodstvo zbog tjelesnih uživanja. Žrtvuje se zdravlje, slabe umne sposobnosti, gubi se Nebo, a sve zbog pukih privremenih zadovoljstava — istodobno slabeći i unižavajući karakter. Kao što se Ezav probudio i uvidio ludost svoje nepromišljene zamjene kad je bilo kasno da povrati gubitak, tako će u dan Gospodnji biti s onima koji su prodali svoje nebesko nasljedstvo za sebična zadovoljstva.