U pustinji

Izraelska djeca su gotovo četrdeset godina ostala skrivena u pustinjskoj zabiti. “Vrijeme što smo išli”, kaže Mojsije, “od Kadeš Barnee pa dok smo prešli preko potoka Zereda, iznosilo je trideset i osam godina — sve dok nije izumro iz tabora sav onaj naraštaj ljudi sposobnih za borbu, kako im se Jahve i zakleo. I zbilja! ruka Jahvina bila je protiv njih: istrebljivala ih je isred tabora dok ih nije nestalo.” (Ponovljeni zakon 2,14.15)

Tijekom tih godina narod je neprekidno podsjećan da se nalazi pod božanskim ukorom. Oni su pobunom kod Kadeša odbacili Boga, i On je za neko vrijeme odbacio njih. Budući da su se pokazali nevjerni Njegovom Savezu, oni nisu mogli primiti znak Saveza, obred obrezanja. Njihova želja da se vrate u zemlju svojega ropstva pokazala je da nisu dostojni slobode, a pashalni obred, uspostavljen kao spomenik na izbavljenje iz ropstva, nisu održavali.

Ipak, nastavak službe u Šatoru svjedočio je da Bog nije u cijelosti odbacio svoj narod. Njegova providnost je i dalje ispunjavala njihove potrebe. “Ta Jahve te, Bog tvoj, blagoslovio u svim djelima tvojih ruku”, rekao je Mojsije osvrćući se na povijest njihovog lutanja. “On je bdio nad tvojim putovanjem onom velikom pustinjom; ovih četrdeset godina Jahve, Bog tvoj, bijaše s tobom, i ništa ti nije nedostajalo.” Levitska himna, koju je zapisao Nehemija, živo prikazuje Božju brigu za Izrael čak i u godinama kad su bili odbačeni i prognani: “A ti u beskrajnom milosrđu nisi ih napuštao u pustinji: stup se od oblaka nije pred njima skrivao, danju ih je putem vodio, a stup je plameni noću pred njima svijetlio putem kojim su hodili. Dao si im svoga Duha dobrog da ih naučiš mudrosti, mane svoje nisi uskratio njihovim ustima, i u žeđi si im vode pružio. Četrdeset godina krijepio si ih u pustinji: niti im se odijelo deralo, niti su im noge oticale.” (Nehemija 9,19-21)

Lutanje u pustinji nije bilo određeno samo kao kazna za pobunjenike i nezadovoljnike, već je trebalo služiti kao disciplina za naraštaje koji su rasli i pripremiti ih za ulazak u obećanu zemlju. Mojsije im je rekao: “Priznaj onda u svome srcu da te Jahve, Bog tvoj, odgaja i popravlja kao što čovjek odgaja sina svoga … da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš. Ponizivao te i glađu morio, a onda te hranio manom, za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci, da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih.” (Ponovljeni zakon 8,5.2.3)

“U zemlji stepskoj on ga je našao, u pustinjskoj jezivoj pustoši. Obujmio ga, gajio ga i čuvao ko zjenu oka svoga.” “Nije slao poslanika ni anđela, nego ih je sâm spasio. U svojoj ljubavi i samilosti sâm ih je otkupio, podigao ih i nosio u sve dane od davnine.” (Ponovljeni zakon 32,10; Izaija 63,9)

Ipak, jedini zapisi o njihovom životu u pustinji primjeri su njihove pobune protiv Gospodina. Korahova pobuna prouzročila je propast četrnaest tisuća Izraelaca. Bilo je izdvojenih slučajeva koji su pokazivali isti duh prijezira prema božanskom autoritetu.

Jednom prilikom sin jedne Izraelke i Egipćanina, jedan od svjetine koja je s Izraelom pošla iz Egipta, napustio je svoju skupinu u taboru, ušao u izraelski dio i zatražio pravo da tamo podigne svoj šator. To mu je zabranjivao božanski zakon, jer su egipatski potomci bili isključeni iz zajednice do trećeg naraštaja. Izbio je sukob između njega i jednog Izraelca, pitanje je izneseno pred suce i donesena je presuda protiv prijestupnika.

Bijesan zbog ovakve odluke, on je prokleo suca i u napadu bijesa hulio na Božje ime. Odmah je izveden pred Mojsija. Postojala je zapovijed: “Tko prokune svoga oca ili svoju majku, neka se kazni smrću” (Izlazak 21,17), ali nije bilo upute za donošenje presude u ovakvom slučaju. Zločin je bio tako strašan da se osjetila potreba za posebnom uputom od Boga. Čovjek je zadržan u zatvoru dok se ne utvrdi Božja volja. Sâm je Bog donio presudu. Hulnik je prema božanskoj naredbi izveden izvan tabora i kamenovan. Oni koji su bili svjedoci grijeha stavili su svoje ruke na njegovu glavu i tako svečano posvjedočili u istinitost optužbe protiv njega. Onda su oni prvi bacili kamen, a narod koji je stajao pored njih pridružio se izvršenju presude.

Nakon toga je slijedilo čitanje zakona u vezi sa sličnim prijestupima: “Tko god opsuje Boga svoga, neka snosi svoju krivnju; tko izgovori hulu na ime Jahvino, neka se smakne — nek ga sva zajednica kamenuje; bio stranac ili domorodac, ako pohuli ime Jahvino, mora umrijeti.” (Levitski zakonik 24,15.16)

Postoje oni koji će dovesti u pitanje Božju ljubav i pravdu zbog izvršenja tako oštre kazne za riječi izgovorene u izljevu bijesa. I ljubav i pravda zahtijevaju da se pokaže kako su riječi potaknute zlonamjernošću protiv Boga veliki grijeh. Kazna nad prvim prijestupnikom bila je opomena drugima, da se Božje ime mora poštovati. Ali ako bi se dopustilo da grijeh ovog čovjeka prođe nekažnjeno, drugi bi bili obeshrabreni, a kao posljedica morali bi se žrtvovati životi mnogih ljudi.

Svjetina koja je s Izraelcima izašla iz Egipta bila je izvor neprestanih kušnji i nevolja. Tvrdili su da su odbacili idolopoklonstvo i da obožavaju istinitog Boga, ali njihov rani odgoj i obrazovanje oblikovali su njihov karakter i navike, i oni su manje ili više bili iskvareni idolopoklonstvom i nepoštovanjem Boga. Najčešće su baš oni poticali svađe, prvi su prigovarali te su tabor zarazili svojim idolopokloničkim običajima i prigovorima protiv Boga.

Uskoro nakon povratka u pustinju došlo je do kršenja subote pod okolnostima koje su ga činile naročito grešnim. Gospodnja obavijest da će razbaštiniti Izrael potaknula je duh pobune. Jedan čovjek, bijesan što je lišen Kanaana, odlučan da pokaže prkos protiv Božjeg zakona, usudio se otvoreno prestupiti četvrtu zapovijed tako što je subotom sakupljao drva. Tijekom boravka u pustinji paljenje vatre u subotu bilo strogo zabranjeno. Zabrana nije trebala vrijediti u Kanaanu, gdje je oštra klima često zahtijevala loženje vatre, ali u pustinji vatra nije bila potrebna za grijanje. Čin ovog čovjeka je bio svojevoljno i smišljeno kršenje četvrte zapovijedi, grijeh, ne iz nepromišljenosti ili neznanja, već iz drskosti.

On je bio uhvaćen na djelu i doveden pred Mojsija. Već je ranije rečeno da kršenje subote treba kazniti smrću, ali još nije bio otkriven način izvršenja presude. Mojsije je slučaj iznio pred Gospodina i primio je uputu: “Toga čovjeka treba pogubiti! … Neka ga kamenjem zaspe izvan tabora sva zajednica.” (Brojevi 15,35) Grijesi hule i svojevoljnog kršenja subote trebali su biti jednako kažnjeni, jer na jednak način izražavaju prijezir prema Božjoj vlasti.

U današnje vrijeme ima mnogo onih koji odbacuju subotu stvaranja kao židovsku ustanovu i kažu da ako je treba držati, onda se mora izvršavati i smrtna kazna za njezino kršenje, ali mi vidimo da se hula jednako kažnjavala kao kršenje subote. Hoćemo li onda zaključiti da treću zapovijed treba također zapostaviti jer je primjenjiva samo na Židove? Dokaz koji se temelji na smrtnoj kazni odnosi se na treću i petu, i svih deset zapovijedi, jednako kao i na četvrtu. Premda Bog danas ne kažnjava prekršaj svojeg Zakona trenutačnim kaznama, Njegova Riječ kaže da je plaća za grijeh smrt i da će se na konačnom sudu vidjeti da je smrt udio svih onih koji krše Njegove svete zapovijedi.

Čudo padanja mane svakog je dana tijekom svih četrdeset godina u pustinji podsjećalo narod na svetu obvezu prema suboti. Ipak, ni to ih nije navelo na pokajanje. Premda se nisu usudili otvoreno i drsko griješiti nakon tako očite kazne, četvrta se zapovijed držala vrlo nemarno. Bog govori preko svog proroka: “Subote moje oskvrnjahu.” (Ezekiel 20,13-24) I ovo je navedeno kao jedan od razloga za isključivanje prvog naraštaja iz obećane zemlje. Ali njihova djeca nisu naučila pouku. Oni su toliko zanemarili subotu tijekom četrdesetogodišnjeg lutanja da je, premda ih nije spriječio da uđu u Kanaan, Bog rekao da će biti rasuti među neznabošcima nakon naseljavanja obećane zemlje.

Nakon Kadeša izraelska su djeca napustila pustinju i budući da je razdoblje boravka u njoj završilo, došla je “sva zajednica u pustinju Sin u prvome mjesecu. Narod se nastani u Kadešu.” (Brojevi 20,1)

Ovdje je umrla i pokopana Mirjam. Od prizora radosti na obalama Crvenog mora, kad je Izrael išao naprijed i s pjesmom i plesom proslavljao Jahvinu pobjedu, do pustinjskog groba kojim je okončano životno lutanje, takva je bila sudbina milijuna koji su s velikom nadom izašli iz Egipta. Grijeh je s njihovih usana otrgnuo čašu blagoslova. Hoće li sljedeći naraštaj naučiti pouku?

“Uza sve to griješiše dalje i ne vjerovaše u čudesna djela njegova. … Kad ih ubijaše, tražiše ga, i opet pitahu za Boga; spominjahu se da je Bog hridina njihova i Svevišnji njihov otkupitelj.” (Psalam 78,32-35) Ipak, nisu se obratili Bogu s iskrenim namjerama. Premda su tražili pomoć od Onoga koji ih je jedini mogao izbaviti kad su ih tlačili njihovi neprijatelji, “njihovo srce s njime ne bijaše, nit bijahu vjerni Savezu njegovu. A on im milosrdno grijeh praštao i nije ih posmicao; često je gnjev svoj susprezao. … Spominjao se da su put i dah koji odlazi i ne vraća se više.” (Psalam 78,37-39)

Udarci po stijeni

Ovo se poglavlje zasniva na Brojevima 20,1-13.

Iz stijene koju je Mojsije udario prvi put potekla je živa voda koja je osvježila Izraelce u pustinji. Tijekom svih lutanja, kad god je bilo potrebno, čudo Božje milosti opskrbljivalo ih je vodom. Međutim, voda nije nastavila teći s Horeba. Kad god su tijekom svojeg putavanja trebali vodu, ona je potekla iz stijene u blizini tabora.

Krist je silom svoje riječi činio da Izraelu poteče živa voda. “Pili su, naime, iz duhovne stijene koja ih je pratila, a ta stijena bijaše Krist.” (1. Korinćanima 10,4) On je bio izvor svih tjelesnih i duhovnih blagoslova. Krist, istinska Stijena, bio je s njima tijekom svih lutanja. “Nisu žeđali dok ih je kroz pustinju vodio; iz stijene je za njih vodu izbio, rascijepio je pećinu, i potekla je voda.” “Hrid rascijepi, i provri voda, pustinjom poteče kao rijeka.” (Izaija 48,21; Psalam 105,41)

Udarena stijena bila je slika Krista, a s pomoću te slike podučavane su najdragocjenije duhovne istine. Kao što je životodavna voda tekla iz stijene, tako iz Krista koga “Bog bije”, kojeg “za naše grijehe probodoše” (Izaija 53,4.5), teče rijeka spasenja izgubljenom ljudskom rodu. Kao što je stijena bila jednom udarena, tako je i Krist “prinesen samo jedanput da uzme grijehe sviju” (Hebrejima 9,28). Naš Spasitelj nije trebao biti žrtvovan po drugi put, stoga oni koji traže blagoslove Njegove milosti, trebaju ih tražiti u Njegovo ime, izlijevajući želju svojeg srca u pokajničkoj molitvi. Takva će molitva Gospodina nad vojskama podsjetiti na Isusove rane i tada će poteći svježa životodavna krv, simbol žive vode koja je tekla za Izrael.

Izraelci su, nakon naseljavanja Kanaana, s velikim očitovanjem radosti proslavljali tečenje vode iz stijene u pustinji. Ovaj blagdan je u Kristovo vrijeme bio jedna od najdojmljivijih obreda. On se održavao na Blagdan sjenica, kad se narod iz cijele zemlje okupljao u Jeruzalemu. Svakog dana tijekom sedam blagdanskih dana svećenici su izlazili s glazbom, a zbor Levita je grabio vodu sa zlatnom posudom iz Siloamskog izvora. Slijedilo ih je mnoštvo molitelja, a svi koji su mogli prići pili su iz njega, dok su radosni glasovi odjekivali: “I s radošću ćete crpsti vodu s izvora spasenja.” (Izaija 12,3) Tada se voda koju su svećenici zagrabili nosila u hram uz zvuk truba i svečano pjevanje: “Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme.” (Psalam 122,2) Voda se izlijevala na žrtvenik za žrtve paljenice, dok su odjekivale pjesme hvale, a mnoštvo se udružilo u pobjedničkom zboru uz glazbala i snažne zvukove truba.

Spasitelj je iskoristio ovu slikovitu službu da usmjeri umove naroda na blagoslove koje im je došao donijeti. “U posljednji dan, glavni dan blagdana,” Njegov je glas odjekivao hramskim predvorjem: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me. Kako veli Pismo: ‘Iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode.’ To”, kaže Ivan, “reče za Duha kojega su imali primiti oni koji vjeruju u njega. Duh, naime, ne bijaše još dat, jer Isus ne bi još proslavljen.” (Ivan 7,37-39) Osvježujuća voda, koja izvire u isušenoj i neplodnoj zemlji i čini da pustinja cvate, i teče da daruje život onima koji propadaju, znak je božanske milosti koju samo Krist može dati, i koja kao živa voda čisti, osvježava i jača dušu. Onaj u kojem prebiva Krist ima nepresušan izvor milosti i snage. Isus u život unosi radost i obasjava put onih koji Ga istinski traže. Njegova ljubav, primljena cijelim srcem, izvirat će u dobrim djelima za život vječni. I ne samo da ona donosi blagoslove duši iz koje izvire, već će živa rijeka riječi i djela pravednosti teći da osvježi žedne oko njega.

Krist je upotrijebio istu sliku u svojem razgovoru sa Samarijankom na Jakovljevom izvoru. “A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” (Ivan 4,14) Krist ujedinjuje ove dvije predslike. On je Stijena i On je Živa voda.

Iste prekrasne izražajne slike nalaze se u cijeloj Bibliji. Stoljećima prije Kristovog dolaska Mojsije je uputio na Njega kao na Stijenu Izraelovog spasenja (Ponovljeni zakon 32,15); psalmist pjeva o Njemu i kaže: “otkupitelju moj”, “hridina silna, utočište”, “moje sklonište”, “hrid utočišta”, “okrilje srca moga”, “hrid utočišta moga”. U Davidovoj pjesmi Njegova je milost prikazana kao svježe, “tihane vode”, “na poljanama zelenim” pored kojih nebeski Pastir vodi svoje stado. I ponovno “potocima svojih slasti ti ih napajaš,” kaže on, “u tebi je izvor životni.” (Psalam 19,14; 62,7; 61,2; 71,3; 73,26; 94,22; 23,2; 36,8.9) Mudri čovjek kaže: “Izvor mudrosti je bujica što se razlijeva.” (Izreke 18,4) Za Jeremiju Krist je “Izvor žive vode”, a za Zahariju “otvorit će se izvor … da se operu od grijeha i nečistoće”. (Jeremija 2,13; Zaharija 13,1)

Izaija ga opisuje kao “Stijenu vječnu” i “kao sjenu u žednoj pustari” (Izaija 26,4; 32,2). On bilježi dragocjeno obećanje živopisno prikazujući živu vodu koja je tekla za Izrael: “Ubogi i bijedni vodu traže, a nje nema! Jezik im se osuši od žeđi. Ja, Jahve, njih ću uslišiti, ja, Bog Izraelov, ostavit ih neću. … Jer na žednu ću zemlju vodu izliti, i po tlu sušnome potoke. … Jer će u pustinji provreti voda, i u stepi potoci.” Upućen je i poziv: “O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu.” (Izaija 41,17; 44,3; 35,6; 55,1) I na posljednjim stranicama Božje riječi odzvanja ovaj poziv. Tu je rijeka vode života, bistra kao kristal, koja istječe iz Božjeg i Janjetova prijestolja, a milostivi poziv odzvanja vjekovima: “Tko je žedan, neka dođe; tko želi, neka badava uzme vode života.” (Otkricenje 22,17)

Neposredno prije nego što su Izraelci došli do Kadeša, živa voda koja je toliko godina tekla pored njihovog tabora prestala je izvirati. Gospodnja namjera je bila da ponovno iskuša svoj narod. Želio je provjeriti hoće li vjerovati Njegovoj providnosti ili oponašati nevjeru svojih očeva.

Pred njihovim pogledima nalazila su se kanaanska brda. Za nekoliko dana puta dospjeli bi do granica obećane zemlje. Oni su bili nedaleko od Edoma koji je pripadao Ezavovim potomcima i kroz koji je vodio put do obećane zemlje. Mojsije je primio uputu: “Okrenite se prema sjeveru! I narodu naloži ovako: ‘Sad ćete proći preko područja svoje braće, potomaka Ezavovih, koji žive u Seiru. Oni se vas boje… Hranu od njih kupujte za novac da imate što jesti; i vodu za piće kupujte od njih za novac.’” (Ponovljeni zakon 2,3-6) Ove upute trebale su biti dovoljne da objasne zašto im je uskraćen dotok vode, jer su na putu za Kanaan upravo trebali proći kroz bogatu zemlju, dobro opskrbljenu vodom. Bog im je obećao nesmetan prolaz kroz Edom, priliku da kupe hranu i dovoljno vode za potrebe naroda. Prestanak čudesnog izviranja vode stoga je trebao biti razlog za radost, znak da je lutanje u pustinji okončano. Da nisu bili zaslijepljeni svojim nevjerovanjem, oni bi to razumjeli. Ali ono što je trebalo biti dokaz ispunjenja Božjeg obećanja postalo je razlog za sumnju i mrmljanje. Činilo se kako je narod izgubio nadu da će im Bog dati Kanaan te su žalili za blagoslovima pustinje.

Prije nego što im je Bog dopustio da uđu u Kanaan morali su pokazati da vjeruju u Njegovo obećanje. Voda je prestala teći prije nego što su dospjeli u Edom. Imali su priliku zakratko hodati vjerom umjesto gledanjem. Ali prva je kušnja stvorila isti nemirni, nezahvalni duh koji su pokazali njihovi oci. Čim se u taboru začuo povik za vodom, oni su zaboravili ruku koja je tolike godine zadovoljavala njihove potrebe, i umjesto da se okrenu Bogu za pomoć, oni su mrmljali protiv Njega i u očaju uzvikivali: “Da smo bar izginuli kad su nam i braća poginula pred Jahvom!” (Brojevi 20,1-13) Oni su zapravo poželjeli da su se našli među onima koji su bili uništeni u Korahovoj buni.

Njihovi su povici bili upućeni protiv Mojsija i Arona: “Zašto ste doveli Jahvinu zajednicu u ovu pustinju da ovdje pomremo i mi i naša stoka? Zašto ste nas izveli iz Egipta da nas dovedete u ovo nesretno mjesto; mjesto u kojem nema ni žita, ni smokava, ni loze, ni mogranja? Nema ni vode da pijemo.”

Vođe su otišle do vrata Šatora i pale ničice. “Tada im se pokaza slava Jahvina”, i Mojsiju je bilo naređeno: “Uzmi štap pa ti i tvoj brat Aron skupite zajednicu. Onda, na njihove oči, progovorite pećini da ustupi svoje vode. Iz pećine im izvedi vodu te napoj zajednicu i njezino blago.”

Dva su brata pošla ispred mnoštva. Mojsije je u ruci nosio Božji štap. Oni su bili ostarjeli ljudi. Dugo su se nosili s pobunama i tvrdoglavošću Izraela, ali sada je na kraju svega i Mojsija izdalo strpljenje: “Čujte, buntovnici!” povikao je, “Hoćemo li vam iz ove pećine izvesti vodu?” i umjesto da progovori stijeni, kao što mu je Bog zapovjedio, on ju je dvaput udario štapom.

Voda je potekla u obilju da zadovolji narod. Ali učinjena je velika pogreška. Mojsije je progovorio iz ljutnje, njegove riječi su bile izraz ljudske strasti, a ne svetog gnjeva, jer je obeščašćeno Božje ime. “Čujte, buntovnici!” rekao je. Optužba je bila istinita, ali čak se ni istina ne treba izgovoriti nestrpljivo i u ljutnji. Kad je Bog naredio Mojsiju da optuži Izrael za pobunu, te su ga riječi boljele i teško ih je podnosio, no ipak ga je Bog podržao dok je iznosio poruku. Ali kad je on na sebe preuzeo da ih optuži, on je ožalostio Svetog Duha, a narodu nanio bol. Nedostatak strpljenja i samosvladavanja bio je očit. Tako je narod dobio priliku da dovede u pitanje je li uistinu Bog vodio njegove prošle odluke, te da tako opravda i svoje grijehe. Mojsije je, kao i oni, uvrijedio Boga. Od početka su govorili da njegovo ponašanje zaslužuje kritiku i provjeru. Sada su našli izgovor koji su željeli za odbacivanje svih ukora koje im je Bog uputio preko svojeg sluge.

Mojsije je pokazao nepovjerenje u Gospodina. “Hoćemo li vam … izvesti vodu?” pitao je, kao da Gospodin neće učiniti ono što je obećao. “Budući da se niste pouzdavali u me”, rekao je Gospodin dvojici braće, “i niste me svetim očitovali u očima sinova Izraelovih.” U trenutku kad je voda prestala teći, njihova je vjera u ispunjenje Božjeg obećanja bila uzdrmana mrmljanjem i bunom naroda. Prvi naraštaj je bio osuđen na propast u pustinji zbog svoje nevjere, a ipak se isti duh pojavio u njihovoj djeci. Hoće li i oni propustiti primiti obećanje? Iscrpljeni i obeshrabreni Mojsije i Aron nisu uložili napore da zaustave bujicu narodnih osjećaja. Da su pokazali nepokolebljivu vjeru u Boga, možda su mogli pred narodom iznijeti problem u takvom svjetlu da ih to osposobi za pobjedu u kušnji. Brzom i odlučnom primjenom svoje sudačke vlasti oni su mogli utišati mrmljanje. Njihova je dužnost bila uložiti sve svoje napore da poboljšaju stanje prije nego što su pitali Boga da obavi svoje djelo za njih. Koliko se zla moglo spriječiti da je mrmljanje u Kadešu na vrijeme bilo spriječeno!

Mojsije je svojim prenagljenim činom oduzeo silu pouke kojom je Bog namjeravao poučiti narod. Stijena, simbol Krista, udarena je jednom, kao što je Krist jednom prinesen. Drugi put je trebalo samo progovoriti Stijeni, kao što mi samo trebamo zatražiti blagoslov u Isusovo ime. Udaranjem stijene po drugi put uništen je značaj ove prekrasne predodžbe Krista.

Štoviše, Mojsije i Aron prisvojili su silu koja pripada samo Bogu. Nužnost božanskog posredovanja učinila je ovaj događaj posebno svečanim, a izraelske su vođe trebale postupiti tako da narodu usade poštovanje prema Bogu i osnaže njihovu vjeru u Njegovu silu i dobrotu. Kad su ljutito povikali: “Hoćemo li vam iz ove stijene izvesti vodu?” oni su se stavili na mjesto Boga, kao da je sila bila u njima, ljudima koji su imali slabosti i strasti. Iscrpljen neprekidnim mrmljanjem i bunama naroda Mojsije je izgubio iz vida svemoćnog Pomoćnika, i bez božanske pomoći on je prikazom svoje ljudske slabosti ukaljao zapis o svojem životu. Na samom je kraju pobijeđen čovjek koji je mogao ostati čist, čvrst i nesebičan sve do kraja svojeg djela. Bog je bio obeščašćen pred cijelom izraelskom zajednicom onda kad Ga je trebalo uzvisiti i uzveličati.

Bog tom prilikom nije izrekao presudu nad onima čije je nepromišljeno ponašanje izazvalo Mojsija i Arona. Sav je ukor bio upućen vođama. Boga nisu poštovali oni koji su stajali kao Njegovi predstavnici. Mojsije i Aron su se osjećali uvrijeđenima gubeći iz vida da je narod mrmljao protiv Boga, a ne protiv njih. Oni su pogriješili osvrćući se na sebe, na svoje vlastite osjećaje, i tako propustili prikazati narodu veličinu njihovog grijeha pred Bogom.

Kazna koju je Bog odmah izrekao bila je gorka i duboko ponižavajuća. “Potom će Jahve Mojsiju i Aronu: ‘Budući da se niste pouzdavali u me i niste me svetim očitovali u očima sinova Izraelovih, nećete uvesti ovaj zbor u zemlju koju im dajem.’” Morali su umrijeti s buntovnim Izraelom prije nego što prijeđu Jordan. Da su Mojsije i Aron imali visoko mišljenje o sebi ili popuštali strastima usprkos božanskom upozorenju i ukoru, njihova bi krivnja bila daleko veća. Ali njih se nije moglo optužiti za samovoljan i planiran grijeh; oni su popustili pred iznenadnom kušnjom i odmah se iz srca pokajali. Gospodin je prihvatio njihovo pokajanje, premda zbog štete koju je njihov grijeh nanio narodu On nije mogao povući kaznu za grijeh.

Mojsije nije skrivao svoju presudu, već je rekao narodu da ih on neće moći uvesti u obećanu zemlju jer je propustio Bogu pripisati slavu. Zapovjedio im je da pamte oštru kaznu koju je primio i onda razmisle kako Bog mora gledati na njihovo mrmljanje kad na jednog čovjeka svaljuje kazne koje su oni svojim grijehom navukli na sebe. Rekao im je kako je preklinjao Boga da ukloni kaznu, ali je bio odbijen: “Ali je Jahve, zbog vas, bio na me ljut, pa me nije uslišao.” (Ponovljeni zakon 3,26)

Prilikom svake kušnje ili poteškoće Izraelci su bili spremni optužiti Mojsija što ih je izveo iz Egipta, kao da Bog nije u tome sudjelovao. Tijekom njihovog putovanja, dok su prigovarali zbog poteškoća na putovanju i mrmljali protiv svojih vođa, Mojsije im je rekao da ih iz Egipta izvodi Jahve. Ali njegove nagle riječi pred stijenom: “Hoćemo li vam iz ove pećine izvesti vodu?” bile su priznanje njihove optužbe, utvrdile su ih u njihovoj nevjeri i opravdavale su njihovo mrmljanje. Gospodin je iz njihovih umova želio zauvijek izbrisati ovaj dojam zabranjujući Mojsiju da uđe u obećanu zemlju. To je bio nepogrešivi dokaz da njihov vođa nije bio Mojsije, već moćni Anđeo o kojem je Bog rekao: “Šaljem, evo, svog anđela pred tobom, da te čuva na putu i dovede te u mjesto koje sam priredio. Poštuj ga i slušaj! … ta moje je ime u njemu.” (Izlazak 23,20.21)

“Ali je Jahve, zbog vas, bio na me ljut”, rekao je Mojsije. Izraelci su pogled upirali na Mojsija i zbog njegovog grijeha zamjerali Bogu što ga je izabrao kao vođu svojeg naroda. Cijela zajednica je znala za prijestup, i da se preko njega olako prešlo ostao bi dojam da se nevjerstvo i nestrpljenje u teškim okolnostima može opravdati kod onih koji su na odgovornim položajima. Ali kad je obznanjeno da zbog jednog grijeha Mojsije i Aron neće ući u Kanaan, narod je znao da Bog ne gleda tko je tko te da će zasigurno kazniti prijestupnika.

Povijest Izraela trebala je biti zapisana za pouku i upozorenje budućim naraštajima. Ljudi u budućim vremenima morali su u nebeskom Bogu gledati nepristranog Vođu koji nikada ne opravdava grijeh. Međutim, malo njih shvaća stvarnu strahotu grijeha. Ljudi si laskaju da je Bog previše dobar da kazni grešnike. Ali u svjetlu biblijske povijesti očito je da Božja dobrota i ljubav traže da se prema grijehu postupa kao prema zlu pogubnom za mir i sreću svemira.

Čak ni Mojsijevo poštenje i vjernost nisu mogli ukloniti kaznu za grijeh. Bog je opostio narodu veće prijestupe, ali nije mogao jednako postupati prema grijehu vođa kao i onih koji su bili vođeni. Bog je uzvisio Mojsija više nego bilo kojeg drugog čovjeka na Zemlji. On mu je otkrio svoju slavu i kroz njega Izraelu prenosio svoje zakone. Činjenica da je Mojsije primio veliko svjetlo i znanje učinilo je njegov grijeh težim. Vjernost u prošlosti ne može iskupiti jedan pogrešan čin. Što je veća svjetlost i prednosti koje čovjek prima, veća je odgovornost, teži je njegov prijestup, a kazna oštrija.

Mojsije nije u očima ljudi učinio veliki grijeh. Njegov je grijeh bio svakodnevna pojava. Psalmist kaže da “nesmotrenu riječ izusti”. (Psalam 106,33) Prema ljudskoj prosudbi to se može činiti neznatnim, ali ako je Bog tako oštro postupio prema grijehu svojeg najvjernijeg i najpoštovanijeg sluge, On ga neće opravdati ni u drugima. Bogu nije drag duh samouzvišenja i sklonost osuđivanja braće. Oni koji popuštaju ovom zlu bacaju sjenu sumnje na Božje djelo, a nevjernicima pružaju izgovor za njihovu nevjeru. Što je nečiji položaj važniji, a utjecaj veći, veća je potreba da on gaji strpljivost i poniznost.

Ako se Božja djeca, a posebno oni koji zauzimaju odgovorne položaje, mogu navesti da sebi pripisuju slavu koja pripada Bogu, Sotona likuje. On je odnio pobjedu. Upravo tako je on pao, i stoga je najuspješniji u kušnjama koje druge navode na propast. Bog nam je u svojoj Riječi dao toliko pouka koje nas uče o opasnostima samouzvišenja da bismo se čuvali tih zamki. Nema prirodnih poriva, niti umnih sposobnosti i sklonosti srca koje svakog trenutka ne trebaju biti pod nadzorom Božjeg Duha. Nema blagoslova koji Bog daje čovjeku, niti iskušenja koja dopušta da doživi, koje Sotona ne može ili neće iskorisiti da kuša, muči ili uništi dušu, ako mu pružimo priliku. Stoga, bez obzira na veličinu duhovne svjetlosti, bez obzira kolika je božanska naklonost koju uživamo, mi uvijek trebamo ponizno hodati pred Bogom, moleći u vjeri da Bog usmjeri svaku misao i nadzire sve naše porive.

Svi pobožni imaju najsvetiju obvezu da čuvaju svoj duh i nadziru sami sebe i u najvećim kušnjama. Teret koji je Mojsije nosio bio je vrlo velik. Malo će ljudi ikada biti tako oštro iskušani kao što je on bio, a ipak se nije moglo dopustiti da to bude izgovor za grijeh. Bog se pobrinuo za svoj narod, i ako se on oslanja na Njegovu silu, nikada neće postati žrtva okolnosti. Najsnažnije kušnje ne mogu biti izgovor za grijeh. Bez obzira kako je velik pritisak kušnji na dušu, prijestup je uvijek naš vlastiti čin. Ni zemlja ni pakao nemaju vlast prisiliti nikoga da čini zlo. Sotona napada naše slabe točke, ali mi ne moramo biti pobijeđeni. Bez obzira na to kako su oštri ili neočekivani napadi, Bog je osigurao pomoć i Njegovom silom mi možemo pobijediti.