Putovanje oko Edoma

Ovo se poglavlje zasniva na Brojevima 20,14-29 i 21,1-9.

Izraelski tabor se kod Kadeša nalazio nedaleko od granica Edoma, te su i Mojsije i narod željeli poći putem koji kroz tu zemlju vodi do obećane zemlje. U skladu s tim oni su poslali poruku edomskom kralju, kao što im je Bog naredio.

“Kralju Edoma: Ovako veli tvoj brat Izrael: Ti znaš sve jade koji su nas snašli. Naši se preci spustiše u Egipat. U Egiptu smo proboravili mnogo vremena. Egipćani su s nama i s našim precima loše postupali. Stoga smo vapili Jahvi, i on ču naš glas i posla anđela koji nas izbavi iz Egipta. Evo nas sad u Kadešu, gradu uz rub tvoga područja. Pusti nas da prođemo kroz tvoju zemlju. Nećemo ići preko polja ni vinograda niti ćemo piti vodu iz bunara; ići ćemo Kraljevskim putem, ne skrećući ni desno ni lijevo, dok ne prođemo tvoje područje.”

Odgovor na ovaj ljubazni zahtjev bila je prijetnja: “Ne prolazi preko moje zemlje, jer eto me s mačem preda te!”

Iznenađeni ovim odbijanjem, izraelski vođe su kralju uputili drugi poziv s obećanjem: “Ići ćemo utrenikom — rekoše Izraelci — a budemo li pili tvoje vode, mi ili naša stada, za to ćemo ti platiti. Ništa više, samo da prođemo pješice.”

“Ne prolazi!” glasio je odgovor. Naoružane skupine Edomaca već su se postavile kod tjesnaca, tako da je bilo kakav miran prolazak u tom smjeru bio nemoguć, a Izraelcima je bilo zabranjeno pribjeći sili. Morali su poći dužim putem oko edomske zemlje.

Da je narod, kad je došla kušnja, vjerovao u Boga, Vojskovođa vojske Gospodnje vodio bi ih kroz Edom, a strah bi počivao na stanovnicima zemlje tako da bi im umjesto neprijateljstva oni pokazali naklonost. Ali Izraelci nisu odmah postupili po Božjoj riječi, i dok su oni prigovarali i mrmljali, zlatna je prilika prošla. Kad su napokon bili spremni uputiti kralju svoj zahtjev, on ga je odbio. Otkad su napustili Egipat, Sotona je neprekidno postavljao smetnje i kušnje na njihovom putu da ne bi naslijedili Kanaan. A oni su mu svojim vlastitim nevjerovanjem opetovano otvarali vrata da spriječi Božju namjeru.

Važno je vjerovati Božjoj riječi i točno je slijediti, dok Njegovi anđeli čekaju da rade za nas. Zli anđeli su spremni usprotiviti se svakom koraku naprijed. Kad Božja providnost zapovijeda svojoj djeci da pođu, Sotona ih kuša da svojim oklijevanjem i odlaganjem navuku na sebe Gospodnje nezadovoljstvo. On nastoji zapaliti duh svađe ili potaknuti mrmljanje i nevjerovanje i tako ih lišiti blagoslova koje im Bog želi dati. Božji sluge trebaju biti vojnici, uvijek spremni da krenu tako brzo kako Njegova providnost otvara put. Svako odlaganje s njihove strane Sotoni daje vrijeme da radi kako bi ih porazio.

U prvoj naredbi koju je Mojsije primio o prolasku kroz Edom, nakon što je izjavio da se Edomci boje Izraela, Gospodin je zabranio svojem narodu da se koristi ovom prednošću. Budući da je Božja sila radila za Izrael, a strah bi Edomce učinio lakim žrtvama, Izraelci ih nisu trebali uhoditi. Zapovijed je koju su primili glasila: “Oni se vas boje, ali vi dobro pripazite; s njima ne zamećite boja, jer vam neću dati ni stope njihove zemlje: goru Seir predao sam Ezavu u vlasništvo.” (Ponovljeni zakon 2,4.5) Edomci su bili potomci Abrahama i Izaka i Bog je zbog svojih slugu pokazao naklonost prema Ezavovoj djeci. On im je dao goru Seir u vlasništvo i nije ih se smjelo uznemiravati, osim ako se oni svojim grijesima stave izvan domašaja Njegove milosti. Izraelci su trebali razvlastiti i potpuno uništiti stanovnike Kanaana, koji su napunili mjeru svog bezakonja, ali Edomci su još uvijek bili na kušnji i prema njima se trebalo milostivo postupati. Bog uživa u milosti i On pokazuje svoje sažaljenje prije nego što kažnjava. On uči Izraela da poštedi Edomce prije nego što će od njega zatražiti da uništi stanovnike Kanaana.

Edomovi potomci i Izrael su bili braća i među njima je trebala vladati bratska ljubav i uslužnost. Izraelcima je bilo zabranjeno, i sada i u budućnosti, da se osvete za uvredu nanesenu kad im je odbijen prolaz kroz tu zemlju. Oni nisu smjeli očekivati da će posjedovati bilo koji dio edomske zemlje. Izraelci su bili Božji izabran i blagoslovljen narod i oni su morali obratiti pozornost na ograničenja koja im je On dao. Bog im je obećao dobru baštinu, ali nisu smjeli misliti da sva prava na Zemlji pripadaju samo njima te nastojati istjerati sve ostale. Naređeno im je da paze da u svojem odnosu s Edomcima ne čine nepravdu. Oni su s njima trebali trgovati, kupovati potrebne zalihe i točno platiti sve što uzmu. Kao ohrabrenje Izraelu da vjeruju u Boga i slušaju Njegovu Riječ, On ih je podsjetio: “Ta Jahve te, Bog tvoj, blagoslovio … i ništa ti nije nedostajalo.” (Ponovljeni zakon 2,7) Oni nisu ovisili o Edomcima jer su imali Boga koji je bio bogat zalihama. Oni nisu smjeli silom ili prijevarom pokušati pribaviti ono što im je bilo potrebno, već su u svim odnosima trebali primjerom primjenjivati načelo božanskog zakona: “Ljubi bližnjega svojega kao sebe samoga.”

Da su na ovaj način prošli kroz Edom, kao što je Bog namjeravao, prolazak bi se pokazao kao blagoslov ne samo njima, već i Edomcima, jer bi se mogli upoznati s Božjim narodom, njegovim bogoštovljem i osvjedočiti se kako je Jakovljev Bog unaprijedio one koji Ga ljube i boje Ga se. Izraelovo nevjerstvo je sve to spriječilo. Bog je narodu dao vodu kao odgovor na njihovu viku, ali je dopustio da njihova nevjera donese posljedice. Oni su ponovno morali putovati kroz pustinju i gasiti žeđ iz čudesnih izvora koje, da su vjerovali Njemu, više ne bi trebali.

Tako se izraelski narod ponovno okrenuo prema jugu i pošao preko neplodne pustoši koja se činila još strašnijom nakon što su vidjeli zelena područja među edomskim brdima i dolinama. U planinskom lancu koji se uzdizao nad sumornom pustinjom nalazi se planina Hor, čiji vrh je trebao biti mjesto Aronove smrti i ukopa. Kad su Izraelci stigli do planine, Mojsije je primio božansku zapovijed: “Uzmi Arona i njegova sina Eleazara, pa ih izvedi na brdo Hor. I svuci Aronu njegove haljine pa ih obuci njegovu sinu Eleazaru. Aron će se pridružiti precima, umrijet će ondje.”

Ova dva ostarjela čovjeka i jedan mlađi zajedno su počeli uspon na vrh planine. I Mojsije i Aron bili su sijedi starci od oko sto dvadeset godina. Njihovi dugi i plodni životi bili su obilježeni najtežim kušnjama i najvećom čašću koje su ikada postale čovjekov udio. Bili su to ljudi velikih prirodnih sposobnosti, a sve njihove sposobnosti su se razvile, uzvisile i oplemenile kroz zajednicu s Beskonačnim. Svoje živote su proveli u nesebičnom radu za Boga i bližnje. Njihov izgled je pokazivao veliku umnu snagu, čvrstoću, plemenitost namjera i snažne osjećaje ljubavi.

Mojsije i Aron su godinama radili rame uz rame i brinuli se. Zajedno su prevladali nebrojene opasnosti i dijelili očite Božje blagoslove, ali približilo se vrijeme kad su se morali razdvojiti. Kretali su se polako jer je svaki trenutak zajedništva bio dragocjen. Uspon je bio strm i naporan, i dok su često zastajali da se odmore, razgovarali su o prošlosti i budućnosti. Pred njima se, dokle god su pogledom mogli dosegnuti, pružala pozornica njihovog lutanja pustinjom. U dolini su bili utaboreni izraelski odredi s kojima su ovi izabrani ljudi proveli najbolji dio svojega života, za čiju su se dobrobit posebno zanimali i toliko mnogo žrtvovali. Negdje između edomskih planina ležao je put koji vodi do obećane zemlje, zemlje čije blagoslove Mojsije i Aron neće moći uživati. Buntovni osjećaji nisu našli mjesta u njihovim srcima, mrmljanje nije prešlo preko njihovih usana, a ipak je žalost počivala na njihovom licu kad su se sjetili što im je uskratilo baštinu njihovih očeva.

Aron je obavio svoje djelo za Izrael. Prije četrdeset godina, u dobi od osamdeset tri godine, Bog ga je pozvao da se pridruži Mojsiju u ovoj velikoj i važnoj misiji. Surađivao je sa svojim bratom u vođenju izraelske djece iz Egipta. On je držao ruke velikog vođe kad se izraelska vojska borila s Amalekom. Njemu je bilo dopušteno da se uspne na planinu Sinaj, da stupi u Božju prisutnost i promatra božansku slavu. Gospodin je Aronovoj obitelj dodijelio svećeničku službu, a njemu odao čast posvećenjem za velikog svećenika. On ga je podupro u svetoj službi strašnim prikazom božanske kazne prilikom uništenja Koraha i njegove skupine. Aronovo posredovanje zaustavilo je pomor. Kad su njegova dva sina bila ubijena zbog zanemarivanja Božje izričite zapovijedi, on se nije pobunio niti mrmljao. Ipak, povijest njegovog života bila je okaljana. Aron je učinio težak grijeh kad je popustio povicima naroda i na Sinaju načinio zlatno tele, i još jednom kad se udružio s Mirjam u zavisti i mrmljanju protiv Mojsija. I on je zajedno s Mojsijem uvrijedio Gospodina kod Kadeša tako što nije poslušao zapovijed da progovori stijeni kako bi iz nje potekla voda.

Bog je namjeravao da ove velike vođe Njegovog naroda budu Kristovi predstavnici. Aron je nosio imena Izraelaca na svojim prsima. On je narodu prenosio Božju volju i ulazio u Svetinju nad svetinjama na Dan pomirenja, “ne bez krvi”, kao posrednik za cijeli Izrael. Izlazio je nakon obavljenog djela da blagoslovi zajednicu, kao što će Krist izaći da blagoslovi svoj narod kad se završi Njegovo djelo pomirenja za njih. Uzvišeni karakter ove svete službe koja je predstavljala našeg Velikog svećenika učinio je Aronov grijeh kod Kadeša tako velikim.

Mojsije je s velikom žalošću skinuo s Arona svetu odoru i stavio je na Eleazara koji je po božanskoj zapovijedi postao njegov nasljednik. Zbog njegovog grijeha u Kadešu Aronu je oduzeta prednost da služi kao Božji veliki svećenik u Kanaanu, da prinese prvu žrtvu u dobroj zemlji i time posveti Izraelovu baštinu. Mojsije je trebao nastaviti nositi svoj teret vodeći narod do samih granica Kanaana. On je smio doći tako blizu da vidi obećanu zemlju, ali u nju nije trebao ući. Da su Božji sluge, kad su stajali pred stijenom u Kadešu, bez prigovora izdržali kušnju, kako bi njihova budućnost bila različita! Pogrešan čin se nikada ne može ispraviti. Ponekad životno djelo ne može povratiti ono što se izgubi u jednom trenutku kušnje ili nepromišljenosti.

Odsutnost dvojice vođa iz tabora, i činjenica da im se pridružio Eleazar, koji je, kao što je bilo dobro poznato, trebao postati Aronov nasljednik u svetoj službi, izazvali su osjećaj straha te se njihov povratak zabrinuto očekivao. Dok su ljudi gledali oko sebe tu golemu zajednicu, vidjeli su da su gotovo svi odrasli ljudi koji su napustili Egipat pomrli u pustinji. Svi su imali zle predosjećaje pri pomisli na kaznu izrečenu Mojsiju i Aronu. Neki su bili svjesni cilja ovog tajanstvenog putovanja na goru Hor, a gorka sjećanja i samooptuživanje povećali su osjećaj čežnje za njihovim vođama.

Na kraju su ugledali obrise Mojsija i Eleazara kako polako silaze niz planinu, ali Aron nije bio s njima. Na Eleazaru je bila sveta odora koja je pokazivala da je on naslijedio svojega oca u svetoj službi. Dok se narod teška srca okupio oko svojeg vođe, Mojsije im je rekao da je Aron umro na njegovim rukama na gori Hor te da su ga tamo pokopali. Zajednica je zaplakala tužeći i jadikujući jer su svi voljeli Arona, premda su mu tako često zadavali bol. “Sav dom Izraelov oplakivaše Arona trideset dana.”

O ukopu Izraelovog velikog svećenika Sveto pismo jednostavno piše: “Ondje umrije Aron i ondje bi pokopan.” (Ponovljeni zakon 10,6) U kakvoj je očitoj suprotnosti s današnjim pogrebnim običajima bio ovaj ukop u skladu s izričitom Božjom zapovijedi. U suvremeno doba ukop čovjeka na visokom položaju često postaje prilika za upadljivo i pretjerano razmetanje. Kad je umro Aron, jedan od najslavnijih ljudi koji su ikada živjeli, svjedoci njegove smrti i ukopa bila su samo dvojica njegovih najbližih prijatelja. I taj je usamljeni grob na planini Hor zauvijek ostao skriven od pogleda Izraelaca. Bog se ne proslavlja velikim razmetanjem prigodom ukopa mrtvaca i velikim troškovima da bi se njihova tijela vratila u prah.

Cijela je zajednica tugovala za Aronom, a ipak oni nisu mogli osjećati tako duboku bol kao Mojsije. Aronova je smrt učinkovito podsjetila Mojsija da je i njegov kraj blizu. Ali bez obzira na kratkoću njegovog boravka na zemlji, on je duboko patio zbog gubitka svojeg stalnog druga, onoga s kojim je tijekom toliko godina dijelio radosti i žalosti, nade i strahove. Mojsije je sada nastavio raditi sâm, ali je znao da je Bog njegov prijatelj te se još više oslonio na Njega.

Ubrzo nakon napuštanja planine Hor, Izraelci su doživjeli poraz u sukobu s kraljem Arada, jednim od kanaanskih kraljeva. Ali kad su ozbiljno zatražili pomoć od Boga, primili su božansku pomoć i pobijedili svoje neprijatelje. Umjesto da ih nadahne zahvalnošću i navede da se osjećaju ovisni o Bogu, ova pobjeda je stvorila u njima osjećaj ponosa i samopouzdanja. Uskoro su ponovno popustili navici mrmljanja. Bili su nezadovoljni jer izraelskoj vojsci nije bilo dopušteno da pođe na Kanaan odmah nakon pobune zbog izvještaja uhoda, prije četrdeset godina. Svoje su dugo puovanje u pustinji proglasili nepotrebnim odlaganjem, smatrajući da su i onda, kao i sada, lako mogli pobijediti svoje neprijatelje.

Kad su nastavili putovati prema jugu, put ih je vodio kroz uzavrelu pješčanu dolinu bez sjene ili raslinja. Njihov se put činio dugim i teškim, a mučila ih je iscrpljenost i žeđ. Opet nisu uspjeli izdržati kušnju vjere i strpljivosti. Neprekidnim razmišljanjem o mračnoj strani svojega iskustva oni su se sve više udaljavali od Boga. Izgubili su iz vida činjenicu kako bi, da nisu mrmljali kad je voda prestala teći kod Kadeša, bili pošteđeni putovanja oko Edoma. Bog im je namijenio nešto bolje. Njihova su srca trebala biti ispunjena zahvalnošću što ih je tako blago kaznio za njihove grijehe. Ali umjesto toga, oni su sebi laskali da su već mogli osvojiti obećanu zemlju da se Gospodin i Mojsije nisu umiješali. Nakon što su na sebe navukli teškoće, čineći svoj život težim nego što je Bog namjeravao, oni su Ga optužili za sve svoje nesreće. Gajili su gorčinu zbog Njegovog postupanja prema njima, tako da su na kraju sa svime postali nezadovoljni. Egipat je izgledao ljepši i poželjniji od slobode i zemlje u koju ih je Bog vodio.

Kad su Izraelci popustili duhu nezadovoljstva, postali su skloni traženju pogrešaka čak i u blagoslovima. “I [narod] počne govoriti protiv Boga i protiv Mojsija: ‘Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.’”

Mojsije je vjerno pred narod iznosio njihov veliki grijeh. Samo ih je Božja sila sačuvala kroz “onu veliku i strašnu pustinju, kroz zemlju plamenih zmija i štipavaca, suhim i bezvodnim krajem” (Ponovljeni zakon 8,15). Čudo božanske mudrosti ih je svaki dan održavalo na njihovom putovanju. Cijelim putem dok ih je Bog vodio nalazili su vodu da se žedni osvježe, kruh s neba da zadovolji njihovu glad, i mir i sigurnost danju u sjenci oblaka, a noću u stupu od vatre. Anđeli su im služili dok su se penjali stjenovitim uzvisinama ili pješačili krševitim stazama u pustinji. Usprkos poteškoćama koje su pretrpjeli, u njihovim redovima nije bilo nijednog onemoćalog. Tijekom putovanja njihove noge nisu oticale, a odjeća se nije istrošila. Bog je pred njima pokorio divlje šumske zvijeri i otrovne pustinjske gmazove. Budući da je narod pored svih ovih znakova ljubavi nastavio prigovarati, Gospodin je povlačio svoju zaštitu dok ih nije naveo da cijene Njegovu milostivu brigu i vrate Mu se s pokajanjem i poniznošću.

Budući da ih je štitila božanska sila, oni nisu shvatili bezbrojne opasnosti koje su ih neprekidno okruživale. U svojoj nezahvalnosti i nevjerovanju oni su očekivali smrt i Gospodin je sada dopustio da ih smrt stigne. Otrovne zmije, kojima je vrvjela pustinja, zbog strašnog učinka svojeg ugriza koji je uzrokovao upale i brzu smrt, nazivane su vatrenima. Kad je Bog uklonio zaštitničku ruku s Izraela, ova otrovna stvorenja napala su velik broj ljudi.

U taboru je vladala zbunjenost i strah. U gotovo svakom šatoru je bilo mrtvih ili onih koji su umirali. Nitko nije bio siguran. Tišinu noći je često prekidao jauk koji je najavljivao nove žrtve. Svi su bili zaposleni služeći bolesnima ili nastojeći zaštititi one koji još nisu bili napadnuti. S njihovih usana sada se nije čulo mrmljanje. Kad se usporedi s tadašnjim patnjama, činilo se da nije bilo vrijedno razmišljati o prošlim poteškoćama i kušnjama.

Narod se ponizio pred Bogom. Došli su pred Mojsija s priznanjem i molbom. “Sagriješili smo kad smo govorili protiv Jahve i protiv tebe.” Samo malo ranije oni su ga optužili da je njihov najgori naprijatelj, uzrok svih njihovih patnji i muka. Međutim, čak i kad su riječi bile na njihovim usnama, oni su znali da je optužba lažna i čim su došle stvarne poteškoće, oni su dolazili k njemu kao jedinom koji je za njih mogao posredovati pred Bogom. “Pomoli se Jahvi”, bio je njihov povik, “da ukloni zmije od nas.”

Mojsije je primio božansku zapovijed da načini mjedenu zmiju nalik živoj i uzdigne je usred naroda. Svi ugrizeni su je trebali pogledati i primili bi ozdravljenje. On je to učinio i taborom se pronijela radosna vijest da svi oni koje ugrize zmija mogu pogledati na mjedenu zmiju i živjeti. Mnogi su već umrli, a kad je Mojsije podigao zmiju na stup, neki nisu vjerovali da će ih puko promatranje metalnog kipa izliječiti, te su umrli u nevjeri. Ipak je bilo mnogo onih koji su vjerovali u sredstvo koje je Bog dao. Očevi, majke, braća i sestre zabrinuto su pomagali svojim bolesnicima, umirućim prijateljima da usmjere svoje iznemogle poglede na zmiju. Iako potpuno iscrpljeni i na umoru, oni su potpuno ozdravili samo ako su je pogledali.

Narod je dobro znao da sila nije bila u mjedenoj zmiji koja je mogla donijeti takvu promjenu u onima koji su je pogledali. Samo je u Bogu bila sposobnost iscjeljenja. On je u svojoj mudrosti izabrao ovaj način da prikaže svoju silu. Narodu je na jednostavan način rečeno da su svojim grijesima na sebe navukli ove patnje. Njima je također dano obećanje da nemaju razloga za strah sve dok slušaju Boga jer će ih On sačuvati.

Podizanje mjedene zmije trebalo je poučiti Izrael važnoj pouci: oni se sami nisu mogli spasiti od smrtonosnog učinka otrova u ranama. Samo ih je Bog mogao izliječiti. Ipak, od njih se tražilo da pokažu vjeru u sredstvo što ga je On dao. Oni su morali gledati da bi živjeli. Bog je prihvatio njihovu vjeru, a nju su izrazili gledajući zmiju. Oni su znali da u zmiji nije bilo moći, već da je ona bila slika Krista, i njima je tako prikazana važnost vjere u Njegove zasluge. Mnogi su nakon toga prinijeli svoje žrtve Bogu smatrajući da su se na taj način iskupili za svoje grijehe. Oni se nisu oslanjali na Otkupitelja koji je trebao doći, čija su predslika bile ove žrtve. Gospodin ih je sada trebao naučiti da same žrtve ne posjeduju više sile ili vrlina od mjedene zmije, već svoje umove trebaju usmjeriti na Krista, veliku Žrtvu za grijeh.

“Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15) Svi koji su ikada živjeli na Zemlji osjetili su smrtonosni ubod “stare Zmije, koja se zove đavao — sotona” (Otkrivenje 12,9). Smrtonosni učinak grijeha može se ukloniti samo sredstvom što ga je Bog dao. Izraelci su spasili svoje živote gledajući uzdignutu zmiju. Taj je pogled podrazumijevao vjeru. Oni su živjeli jer su vjerovali Božjoj riječi i imali povjerenja u sredstva ponuđena za njihovo ozdravljenje. Tako grešnik može pogledati na Krista i živjeti. On prima oprost vjerom u žrtvu pomirenja. Za razliku od nepomičnog, beživotnog simbola, Krist u sebi ima ima moć i krijepost da iscijeli pokajanog grešnika.

Premda se grešnik ne može spasiti, ipak postoji nešto što on može učiniti da osigura spasenje. “A tko dođe k meni,” kaže Krist, “sigurno ga neću izbaciti van.” (Ivan 6,37) Ali mi moramo doći k Njemu, i kad se pokajemo za svoje grijehe, moramo vjerovati da nam On oprašta i da nas prihvaća. Vjera je Božji dar, ali je u našoj moći da se njome služimo. Vjera je ruka kojom se duša drži božanskih ponuda milosti i milosrđa.

Ništa osim Kristove pravednosti ne može nam dati pravo na blagoslove Saveza milosti. Mnogi su dugo željeli i pokušavali steći ove blagoslove, ali ih nisu primili jer su mislili da mogu učiniti nešto čime bi ih zavrijedili. Oni nisu odvratili pogled od sebe vjerujući da je Isus svemogući Spasitelj. Mi ne smijemo misliti da će nas spasiti naše zasluge, Krist je naša jedina nada za spasenje. “Spasenja nema ni po jednome drugome, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti.” (Djela 4,12)

Kad se u cijelosti predamo Bogu, kad se oslonimo na Isusove zasluge kao Spasitelja koji oprašta grijehe, mi ćemo primiti pomoć za kojom čeznemo. Neka nitko ne gleda na sebe, kao da mi posjedujemo silu da se spasimo. Isus je umro za nas jer smo mi bili bespomoćni da to učinimo. U Njemu je naša nada, pravednost i opravdanje. Kad uvidimo svoju grešnost, mi ne trebamo očajavati i bojati se da nemamo Spasitelja i da On nije milostiv. On nas u ovom trenutku poziva da dođemo k Njemu i budemo spašeni u svojoj bespomoćnosti.

Mnogi Izraelci nisu vidjeli pomoć u lijeku što ga je Nebo osiguralo. Mrtvi i umirući su bili posvuda oko njih, i oni su znali da je, bez božanske pomoći, njihova sudbina zapečaćena. Ali su nastavili jadikovati zbog svojih rana, bolova i sigurne smrti, sve dok nisu izgubili snagu, dok im se pogledi nisu ukočili, a mogli su odmah biti izliječeni. Ako smo svjesni svojih potreba, mi ne smijemo sve svoje snage posvetiti oplakivanju zbog njih. Kad shvatimo svoju bespomoćnost i stanje bez Krista, mi ne smijemo popustiti obeshrabrenju, već se trebamo osloniti na zasluge raspetog i uskrslog Spasitelja. Gledaj i živi! Isus je dao svoju riječ da će spasiti sve koji dođu k Njemu. Premda će milijuni kojima je potrebno spasenje odbaciti Njegovu ponuđenu milost, nitko tko se uzda u Njegove zasluge neće propasti.

Mnogi nisu voljni prihvatiti Krista dok im se ne objasni cijela tajna plana spasenja. Oni odbijaju gledati vjerom, premda vide da su tisuće pogledale i osjetile učinak gledanja na Kristov križ. Mnogi lutaju labirintom filozofije u potrazi za mudrošću i dokazima koje nikada neće naći, dok odbacuju dokaze koje im Bog želi pružiti. Oni odbijaju hodati u svjetlosti Sunca pravednosti dok im se ne objasni zašto sunce sija. Svi koji ustraju u ovakvom stavu nikada neće spoznati istinu. Bog nikada neće ukloniti svaku mogućnost sumnje. On pruža dovoljno dokaza na kojima možemo temeljiti vjeru, i ako ih ne prihvatimo, um ostaje u tami. Da su oni koje je ugrizla zmija počeli sumnjati i kolebati se prije nego što su se složili da pogledaju zmiju, oni bi umrli. Naša je dužnost da prvo pogledamo, i pogled vjere će nam dati život.

Osvajanje Bašana

Ovo se poglavlje zasniva na Ponovljenom zakonu 2 i 3,1-11.

Nakon što su prošli južno od Edoma, Izraelci su pošli prema sjeveru i ponovno se okrenuli prema obećanoj zemlji. Njihov je put prolazio prostranom visoravni kojom su s brda puhali svježi vjetrovi. Bila je to dobrodošla promjena nakon putovanja spaljenom dolinom te su poletno i puni nade pošli naprijed. Nakon što su prešli potok Zered, pošli su istočno od Moapske zemlje, jer im je zapovjeđeno: “Nemoj uznemiravati Moapce niti s njima zameći boja, jer ništa od njihove zemlje neću dati u tvoje vlasništvo: Lotovim sinovima predao sam Ar u posjed.” Ista se zapovijed odnosila na Amonce koji su također bili Lotovi potomci.

Nastavljajući putovanje prema sjeveru, izraelski je narod uskoro došao do Amorejske zemlje. Ovaj snažni i ratoborni narod prvobitno je zaposjeo južni dio Kanaanske zemlje, ali kad su se namnožili, prešli su Jordan, zaratili s Moapcima i zagospodarili dijelom njihove zemlje. Tu su se naselili i potpuno zagospodarili cijelim područjem od Arnona sve do Jaboka. Put prema Jordanu koji su Izraelci željeli prijeći vodio je izravno kroz ovo područje i Mojsije je u glavni grad poslao prijateljsku poruku Sihonu, amorejskom kralju: “Pusti me da prođem preko tvoje zemlje. Samo ću proći putem, ne skrećući ni desno ni lijevo. Hranu mi prodaj za novac da mogu jesti; i vodu za piće davaj mi za novac. Pusti me samo da pješice prođem.” Odgovor je bio odlučno odbijanje te je okupljena sva amorejska vojska da se suprotstave napretku osvajača. Izraelci su se uplašili ove moćne vojske, jer su bili loše pripremljeni za borbu s dobro naoružanim i uvježbanim neprijateljima. Kad je bila u pitanju vještina ratovanja, njihovi su neprijatelji bili u prednosti. Prema svim ljudskim procjenama Izraelu je ubrzo trebao doći kraj.

Ali Mojsije je usmjerio pogled na stup od oblaka i ohrabrio narod mišlju da je s njima znak Božje prisutnosti. On im je istodobno naredio da učine sve što je u njihovoj moći da se pripreme za rat. Njihovi su neprijatelji željno očekivali bitku, sigurni da će nepripremljene Izraelce izbrisati s lica zemlje. Ali je Gospodar cijele Zemlje izraelskom vođi izdao zapovijed: “Ustajte! Na put krenite i prijeđite preko potoka Arnona. U ruke ti, eto, predajem Amorejca Sihona, kralja hešbonskoga, i njegovu zemlju. Počni s osvajanjem; izazovi ga na boj. Od danas počinjem ugoniti strah i trepet pred tobom u narode koji su pod svim nebesima, tako da će strepiti i tresti se pred tobom kad god čuju glas o tebi.”

Narodi na granici Kanaana bili bi pošteđeni da nisu ustali i, usprkos Božjoj riječi, suprotstavili se napredovanju Izraela. Gospodin je pokazao da dugo trpi, da je milostiv i sažaljiv, čak i prema neznabožačkim narodima. Kad je Abrahamu u viđenju pokazano da će njegovo potomstvo, izraelska djeca, biti stranci u tuđoj zemlji četiri stotine godina, Gospodin mu je dao obećanje: “Oni će se ovamo vratiti za četvrtog naraštaja, jer mjera se zlodjela amorejskih još nije navršila.” (Postanak 15,16) Premda su Amorejci bili idolopoklonici koji su svojim bezbožnim životom zaslužili opravdanu kaznu, Bog ih je štedio četiri stotine godina da bi im pružio nepogrešive dokaze da je On jedini istiniti Bog, Stvoritelj neba i zemlje. Oni su znali za sva Njegova čuda tijekom izraelskog izlaska iz Egipta. Dobili su dovoljno dokaza i mogli su saznati istinu da su bili voljni ostaviti svoje idolopoklonstvo i razvrat. Međutim, oni su odbacili svjetlost i držali se svojih kipova.

Kad je Bog po drugi put doveo svoj narod do granica Kanaana, ovi neznabožački narodi su dobili dodatne dokaze o Njegovoj sili. Oni su vidjeli da je Bog bio s Izraelom u pobjedi nad kraljem Aradom i Kanaancima, i u čudu što ga je učinio da spasi one koji su umirali od ujeda zmija. Premda su Edomci zabranili Izraelcima prolazak kroz svoju zemlju, i tako ih prisilili da pođu dugim i napornim putem pored Crvenog mora, ipak tijekom svih svojih putovanja i taborovanja, pored Edomske, Moapske i Amorejske zemlje, oni nisu pokazivali neprijateljstvo i nisu nanosili štetu ljudima ili posjedima. Pri dolasku na amorejske granice Izrael je zatražio dopuštenje samo da proputuje izravno kroz zemlju, dajući obećanje da će poštovati ista pravila kojih se pridržavao u odnosu s drugim narodima. Kad je amorejski kralj odbio ovu ljubaznu molbu i prkosno okupio svoju vojsku za bitku, čaša se njihovih bezakonja napunila i Bog je odlučio upotrijebiti svoju silu da ih uništi.

Izraelci su prešli preko rijeke Arnon i pošli na neprijatelje. Zapodjenula se bitka u kojoj je pobijedila izraelska vojska, i koristeći se ostvarenom pobjedom uskoro zaposjela amorejsku zemlju. Zapovjednik Gospodnje vojske je bio Onaj koji je porazio neprijatelje Njegovog naroda, i On bi to isto učinio prije trideset osam godina da su Izraelci vjerovali u Njega.

Ispunjena nadom i hrabrošću izraelska je vojska revno nastavila napredovati, putujući prema sjeveru i uskoro je došla do zemlje koja je mogla provjeriti njihovu hrabrost i vjeru u Boga. Pred njima se pružala moćna i napučena Bašanska zemlja, prepuna velikih kamenih gradova koji do današnjeg dana pobuđuju čuđenje svijeta, “šezdeset gradova … utvrđeni visokim zidinama, vratima i prijevornicama” (Ponovljeni zakon 3,1-11). Ovi su gradovi bili sazidani od velikih kamenih blokova, tako zapanjujuće veličine da su ih činili neprobojnima za bilo koju silu koja ih je u ono vrijeme mogla napasti. Bila je to zemlja prepuna divljih pećina, strmih litica, provalija i stjenovitih vrleti. Stanovnici ove zemlje, potomci divovske rase, sami su bili začudno visoki i snažni i poznati po nasilju i surovosti, tako da su bili strah i trepet okolnim narodima, dok je kralj Og bio poznat po svojoj veličini i odvažnosti čak i u narodu divova.

Ali stup od oblaka se kretao naprijed, a Izraelci su slijedeći ga došli do Edreja, gdje je divovski kralj sa svojom vojskom čekao njihov dolazak. Grad Edrej bio je smješten na rubu visoravni koja se naglo uzdizala iz doline, prekrivena šiljastim vulkanskim stijenjem. Moglo joj se prići samo uskim putovima, strmim i napornim za uspinjanje. U slučaju poraza njegova je vojska mogla naći zaklon u ovom kamenjaru, gdje je tuđincima bilo nemoguće da ih slijede.

Siguran u uspjeh kralj je s golemom vojskom izišao u dolinu dok su se povici prkosa čuli s visoravni gdje su se mogle vidjeti tisuće kopalja željnih borbe. Kad su Izraelci pogledali tog diva među divovima, višeg od ostalih vojnika, kad su vidjeli vojsku oko njega i naizgled neprobojne utvrde iza kojih su se nalazile tisuće utvrđenih vojnika koje nisu vidjeli, srca mnogih Izraelaca su zadrhtala od straha. Ali Mojsije je bio miran i odlučan, jer je Gospodin rekao o kralju Bašana: “Ne boj ga se! Ta u tvoje sam ruke predao njega, sav njegov narod i njegovu zemlju. Učini s njim kako si učinio sa Sihonom, kraljem amorejskim, koji je živio u Hešbonu.”

Smirena vjera njihovog vođe nadahnula je narod sigurnošću u Boga. Oni su sve predali u Njegove svemoćne ruke, i On ih nije iznevjerio. Ni moćni divovi ni utvrđeni gradovi, naoružane vojske ni stjenovite utvrde nisu mogle opstati pred Vojskovođom vojske Gospodnje. Gospodin je predvodio vojsku, Gospodin je razbio neprijatelja, Gospodin je osvojio zemlju za Izrael. Divovski kralj i njegova vojska bili su uništeni, a Izraelci su uskoro zaposjeli cijelu zemlju. Tako je s lica zemlje izbrisan čudan narod koji se predao bezboštvu i gadostima idolopoklonstva.

Za osvajanja Gileada i Bašana mnogi su se prisjetili događaja koji su prije gotovo četrdeset godina u Kadešu osudili Izrael na dugo lutanje u pustinji. Uvidjeli su da je izvještaj uhoda u mnogom bio točan. Gradovi su bili veliki i ograđeni zidovima, u njima su živjeli divovi, a Izraelci su u usporedbi s njima bili poput patuljaka. Ali sada su mogli vidjeti da je pogubna pogreška njihovih otaca bila nevjera u Božju silu. Samo ih je to spriječilo da odmah uđu u dobru zemlju.

Kad su se prvi put spremali da uđu u Kanaan, ovaj bi pothvat pratilo daleko manje poteškoća. Bog je obećao svojem narodu da će On, ako poslušaju Njegov glas, ići pred njima i boriti se za njih, i da će poslati stršljene da istjeraju stanovnike te zemlje. Narodi tada još nisu bili obuzeti strahom te su obavili malo priprema da se spriječi njihov napredak. Ali sada, kad je Bog naredio Izraelu da pođe naprijed, oni su morali ići protiv opreznih i moćnih neprijatelja i sukobljavati se s velikim i dobro obučenim vojskama koje su se spremile odbiti njihove napade.

U borbi s Ogom i Sihonom narod se suočio s istim ispitom na kojem su njihovi roditelji tako očito pali. Ali kušnja je sada bila daleko veća nego kad je Bog zapovjedio Izraelu da pođe naprijed. Teškoće na putu su se uvećale otkad su odbili zapovijed da pođu naprijed u Gospodnje ime. Bog još uvijek tako kuša svoj narod. Ako oni ne izdrže ispit, On ih ponovno dovodi do iste točke, ali drugi put je kušnja teža i izravnija. Ovo se nastavlja sve dok oni ne polože ispit, ili ako se i dalje bune, dok Bog ne povuče svoju svjetlost od njih i prepusti ih tami.

Izraelci su se sjetili kako je nekada ranije, kad su tisuće pobijene, njihova vojska pošla u bitku i doživjela poraz. Ali oni su išli protiv izravne Božje zapovijedi. Oni su išli bez Mojsija, vođe koga je imenovao Bog, i bez Kovčega. Ali Mojsije je sada bio s njima, hrabreći njihova srca riječima nade i vjere. Božji Sin, okružen stupom od oblaka, vodio ih je na njihovom putu, a sveti Kovčeg je pratio vojsku. Ovo iskustvo sadrži pouku i za nas. Moćni Izraelov Bog je naš Bog. Mi možemo vjerovati u Njega, i ako poslušamo Njegove zahtjeve On će raditi za nas na isti očit način kao što je radio za svoj drevni narod. Sve koji nastoje slijediti put dužnosti ponekad će mučiti sumnje i nevjera. Na putu će se nekada ispriječiti naizgled nepremostive prepreke da bi obeshrabrile one koji popuštaju obeshrabrenju, ali takvima Bog poručuje: Pođite naprijed. Obavite svoju dužnost po svaku cijenu. Kad krenete naprijed putem poslušnosti, ponizno vjerujući u Boga, nestat će poteškoće koje se čine nepremostive i koje tvoju dušu ispunjavaju strahom.