Otpad kod Jordana

Ovo se poglavlje zasniva na Brojevima 25.

Izraelska pobjednička vojska se radosna srca i obnovljene vjere u Boga vratila u Bašan. Već su osvojili bogato područje, a vjerovali su i u neposredno osvajanje Kanaana. Između njih i obećane zemlje ležala je samo rijeka Jordan. Na drugoj strani rijeke nalazila se plodna ravnica, prekrivena zelenilom, navodnjavana potocima iz bogatih izvora u sjeni veličanstvenih palmi. Na zapadnoj obali ravnice uzdizale su se jerihonske kule i palače okružene palminim lugovima, tako da su nazvane “palminim gradom”.

Na istočnoj strani Jordana, između rijeke i uzvisine kojom su putovali, nalazila se ravnica, široka nekoliko kilometara, a jednim dijelom se pružala uz rijeku. U ovoj zaklonjenoj dolini klima je bila tropska, a tu je rastao sitim ili bagrem, po kojemu je dolina i dobila ime Šitimska dolina. Izraelci su se tu utaborili, a pored rijeke, među bagremovim lugovima, našli su ugodan zaklon.

Ali u ovom privlačnom okolišu oni su se trebali suočiti s pogubnijim zlom od moćnih naoružanih vojski ili divljih zvijeri u pustinji. Ovu zemlju, tako bogatu prirodnim bogatstvima, oskvrnuli su njezini stanovnici. Prilikom javnog obožavanja Baala, vrhovnog božanstva, neprekidno su se vršili najsramniji i najpokvareniji obredi. Posvuda su se nalazila mjesta poznata po idolopokonstvu i razvratu, a sama su njihova imena podsjećala na poročnost i pokvarenost naroda.

Na Izraelce je ova okolina djelovala izopačujuće. Njihove su se misli priviknule na pokvarene prizore koji su im se neprekidno nametali. Život lagodnosti i nerada djelovao je demoralizirajuće, i oni su gotovo nesvjesno otpali od Boga i našli se u stanju u kojem su postali lak plijen kušnji.

Mojsije se tijekom taborovanja pored Jordana pripremao za osvajanje Kanaana. Ovaj veliki vođa je u cijelosti bio zaokupljen ovim poslom, ali za narod je ovo vrijeme napetosti i iščekivanja bilo velika kušnja. Nije prošlo ni nekoliko tjedana, a najužasnije odstupanje od vrlina i poštenja uprljalo je njihovu povijest.

U početku je između Izraelaca i njihovih neznabožačkih susjeda bilo malo dodira, ali nakon nekog vremena midjanske žene su počele dolaziti u tabor. Njihova pojava nije izazvala uzbunu, a one su svoje planove izvodile tako tiho da Mojsiju nitko nije skrenuo pozornost na njih. Ove su žene imale cilj da druženjem navedu Izraelce na prijestup Božjeg zakona, da privuku njihovu pozornost na neznabožačke običaje i obrede i navedu ih na idolopoklonstvo. Ove su namjere bile pomnjivo skrivene krinkom prijateljstva, tako da čak ni čuvari naroda nisu u njih posumnjali.

Moapski kralj je na Bileamov prijedlog priredio veliku proslavu u čast svojih bogova, a tajno je dogovoreno da Bileam nagovori Izraelce da sudjeluju. Oni su ga smatrali Božjim prorokom i on nije imao poteškoća u ostvarenju svojih namjera. Oni su stupili na zabranjeno tlo i zapleli su se u Sotonine zamke. Očarani glazbom i plesom, privučeni ljepotom neznabožačkih svećenica, oni su zapostavili svoju odanost Jahvi. Pridružili su se slavlju i veselju. Opijanje vinom zamračilo je njihov razum i srušilo zidove samosvladavanja. Strast je zavladala njima i budući da su bestidnošću uprljali svoju savjest, oni su bili nagovoreni na klanjanje idolima. Prinosili su žrtve na neznabožačkim žrtvenicima i sudjelovali u najbestidnijim obredima.

Nije trebalo dugo da se otrov, kao smrtonosna zaraza, proširi cijelim izraelskim taborom. Oni koji bi svoje neprijatelje pobijedili u bitci bili su pobijeđeni pokvarenošću neznabožačkih žena. Činilo se da je narod opčinjen. Starješine i vođe bili su među prvim prijestupnicima i tako se mnogo ljudi ogriješilo da je otpad postao sveopći. “Tako se Izrael osramoti s Baalom peorskim.” Kad je Mojsije naposljetku primijetio zlo, zavjera njihovih neprijatelja je bila tako uspješna da ne samo da su Izraelci sudjelovali u razvratnom bogoslužju na brdu Peor, već su se neznabožački obredi vršili i u izraelskom taboru. Ostarjeli vođa je bio ogorčen, a Božji se gnjev rasplamsao.

Njihovi pokvareni običaji učinili su Izraelu ono što nisu mogla sva Bileamova vračanja — odvojili su ih od Boga. Brza kazna upozorila je narod na veličinu njihovog grijeha. Taborom se proširio strašan pomor, koji je brzo pobio desetke tisuća žrtava. Bog je zapovjedio sucima da pobiju vođe otpada. Oni su odmah prihvatili ovu naredbu. Krivci su pobijeni, a tijela obješena pred očima cijelog Izraela tako da zajednica, kad vidi kako se oštro postupalo prema vođama, osjeti Božju odvratnost prema njihovom grijehu i strah od Njegovog gnjeva protiv njih.

Svi su osjećali da je kazna bila pravedna i narod je požurio do Šatora sa suzama u očima te su s dubokom poniznošću priznali svoj grijeh. Dok su oni tako plakali pred Bogom na vratima Šatora, dok je pomor i dalje sijao smrt, suci su izvršavali svoju strašnu zadaću. Zimri, sin jednog od izraelskih glavara, drsko je ušao u tabor zajedno s midjanskom bludnicom, princezom poglavara jednog od midjanskih plemena i odveo je u svoj šator. Porok nikada nije bio smjeliji i tvrdoglaviji. Opijen vinom Zimri se razmetao grijehom “poput Sodome” i uživao u svojoj sramoti. Svećenici i vođe su u žalosti i poniznosti pali ničice plačući “na ulazu u Šator sastanka”, preklinjući Gospodina da poštedi svoj narod i ne ukori svoje naslijeđe. No ovaj se knez javno razmetao svojim grijehom pred očima zajednice, prkoseći Božjoj osveti i vrijeđajući narodne suce. Pinhas, sin visokog svećenika Eleazara, ustao je ispred zajednice i uzevši koplje “pođe za Izraelcem u odaje”, i oboje ih probode. Tako je zaustavljen pomor, a svećenik koji je izvršio kaznu bio je uzvišen pred cijelim Izraelom, a njemu i njegovoj obitelji je zauvijek osigurana svećenička služba.

“Odvratio je moj gnjev od Izraelaca”, bila je božanska poruka u vezi s Pinhasom. “Kaži mu dakle: s njime, evo, sklapam savez mira. Neka to bude za nj i za njegove potomke poslije njega savez vječnog svećeništva, jer je revnovao za svoga Boga, i izvršio pomirenje za izraelski narod.”

Kazna koja je snašla Izraela zbog njegovog grijeha kod Šitima uništila je preživjele iz onog velikog mnoštva koje je prije gotovo četrdeset godina na sebe navuklo kaznu: “U ovoj istoj pustinji neka završi! Tu neka izgine.” Popis naroda, po božanskoj naredbi, tijekom taborovanja na Jordanskim ravnicama pokazao je da “među njima nije bilo ni jednoga od onih koji su popisivali Izraelce u Sinajskoj pustinji … nitko od njih ne ostane, osim Kaleba, sina Jefuneova, i Jošue, sina Nunova.” (Brojevi 26,64.65)

Bog je poslao kaznu na Izrael zbog popuštanja lukavstvima Midjanaca, ali kušači nisu smjeli izbjeći gnjev božanske pravde. Amalečani koji su kod Refidima napali Izrael, slabe i iscrpljene u narodu, dugo nakon toga nisu bili kažnjeni, ali Midjanci koji su ih naveli na grijeh odmah su osjetili Božju kaznu, jer su bili opasniji neprijatelji. “Iskali osvetu Izraelaca na Midjancima” (Brojevi 31,2), glasila je Božja zapovijed Mojsiju, “a poslije toga pridružit ćeš se svojim precima.” Odmah su poslušali ovu zapovijed. Iz svakog plemena je izabrano tisuću ljudi i poslano pod vodstvom Pinhasa. “Oni zavojuju na Midjance, kako je Jahve naredio Mojsiju. … Među ostalima pobili su midjanske kraljeve … pet midjanskih kraljeva. Mačem pogube i Bileama, Beorova sina.” (redci 7.8) Prema Mojsijevoj zapovijedi pobijene su i žene koje je vojska zarobila kao najopasnije i najgrešnije izraelske neprijatelje.

Takav je bio kraj onih koji su smišljali zlo Božjem narodu. Psalmist kaže: “Pogani pođoše u jamu koju sami iskopaše, zamka koju potajno staviše uhvati nogu njihovu.” (Psalam 9,16) “Jer neće Jahve odbaciti naroda svojega, i svoje baštine neće napustiti; jer će se pravo dosuditi pravednosti.” Kad ljudi “pritišću dušu pravednog”, Gospodin “platit će im bezakonje njihovo, njihovom će ih zloćom istrijebiti”. (Psalam 94,14.15.21.23)

Kad je Bileam bio pozvan da prokune Izraelce, on im svojim vračanjem nije mogao nanijeti zlo, jer Gospodin kaže: “U Jakovu nesreće ne nazreh” niti “gatanja nema protiv Izraela” (Brojevi 23,21.23). Ali kad su popuštanjem kušnji prestupili Božji zakon, njihova ih je zaštita napustila. Kad je Božji narod vjeran Njegovim zapovijedima, “gatanja nema protiv Jakova nit protiv Izraela vračanja”. Stoga se sve Sotonine sile i podmukle vještine koriste da ih se navede na grijeh. Ako oni koji tvrde da su čuvari Božjeg zakona postanu prijestupnici njegovih uredbi, oni se odvajaju od Boga i tada ne mogu odoljeti svojim neprijateljima.

Izraelci koje se nije moglo pobijediti oružjem ili midjanskim vračanjem postali su žrtve bludnica. Utjecaj žene u službi Sotone je takav da je ona u stanju zavesti i uništiti dušu. “Jer je mnoge smrtno ranila i oborila, i mnogo je onih što ih je pobila.” (Izreke 7,26) Na ovaj su način Setovi sinovi navedeni da ostave poštenje i tako je sveto potomstvo postalo izopačeno. Tako je i Josip bio kušan. Samson je tako predao svoju snagu, zaštitu Izraela, u filistejske ruke. Tako je pao i kralj David. I Salomon, najmudriji od svih kraljeva, koga je Bog triput nazvao svojim ljubimcem, postao je rob strasti i žrtvovao svoje poštenje istoj zavodničkoj sili.

“Sve se to njima dogodilo da bude za primjer, a napisano je za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima. Dakle, tko misli da stoji, neka pazi da ne padne!” (1. Korinćanima 10,11.12) Sotona dobro zna s čime se mora boriti u ljudskom srcu. On poznaje najslabije točke ljudskog karaktera jer ih je paklenskim naporima proučavao tisućama godina, i on je u svim naraštajima uspio pobijediti i najsnažnije ljude, izraelske knezove, istim kušnjama koje su bile uspješne kod Šitima. Vjekovima posvuda leže olupine karaktera koji su se nasukali na grebenima tjelesnog uživanja. Kako se bližimo kraju vremena, dok Božji narod stoji na granicama nebeskog Kanaana, Sotona će, kao i u prošlosti, udvostručiti napore da ih spriječi kako ne bi ušli u dobru zemlju. On svakoj duši postavlja zamke. Ne trebaju se čuvati samo oni koji su neuki i neobrazovani; on priprema kušnje za one na najvišim položajima, u najsvetijoj službi. Ako ih navede da okaljaju svoje duše, kroz njih može uništiti mnoge. I on koristi ista oruđa koja je koristio prije tri tisuće godina. Svjetovnim prijateljstvima, privlačnošću ljepote, željom za zadovoljstvima, veseljem, svečanostima ili čašom vina on kuša na prijestup sedme zapovijedi.

Sotona je prijevarom zaveo Izraela na razvrat prije nego što ih je naveo na idolopoklonstvo. Oni koji obeščašćuju Božji lik i prljaju Njegov hram u vlastitom tijelu neće se ustručavati od bilo čega što će obeščastiti Boga, da bi zadovoljili želju svojih pokvarenih srca. Popuštanje tijelu slabi um i ponižava dušu. Zadovoljavanje životinjskih sklonosti otupljuje i onesposobljuje moralne i intelektualne sile te je robu strasti nemoguće shvatiti svete obveze Božjeg zakona, cijeniti pomirbu ili pravilno vrednovati dušu. Dobrota, čistoća i istina, poštovanje Boga i ljubav prema svetim stvarima, svi ovi sveti osjećaji i plemenite težnje koje čovjeka povezuju s nebeskim svjetlom, nestaju u vatri pohote. Duša postaje mračna i napuštena pustoš, prebivalište zlih duhova, “skloništem svih nečistih ptica”. Bića stvorena na sliku Božju spuštaju se na razinu nerazumnih životinja.

Izraelci su druženjem s idolopoklonicima i sudjelovanjem na njihovim svetkovinama navedeni na prijestup Božjeg zakona, čime su navukli Njegovu kaznu na narod. Sotona je i sada najuspješniji kad navodi Kristove sljedbenike da se druže s bezbožnicima i sudjeluju u njihovim zabavama i tako ih mami u grijeh. “Zato iziđite između njih i odvojte se — veli Gospodin! Ne dotičite se ničega nečista.” (2. Korinćanima 6,17) Bog od svog naroda zahtijeva da se razlikuje od svijeta u običajima, navikama i načelima, kao što je zahtijevao od Izraela u drevnim vremenima. Ako vjerno slijede učenja Njegove Riječi, ova će razlika postojati, jer drukčije ne može biti. Opomene upućene Izraelcima protiv sjedinjavanja s neznabošcima nisu bile izravnije i jasnije od onih koje zabranjuju kršćanima da se pokore duhu i običajima bezbožnika. Krist nam govori: “Nemojte ljubiti ni svijeta ni onoga što je na svijetu! Ako tko ljubi svijet, u njemu nema ljubavi Očeve.” (1. Ivanova 2,15) “… Zar ne znate da je prijateljstvo prema svijetu neprijateljstvo prema Bogu? Dakle, tko god hoće da bude prijatelj svijetu, postaje neprijatelj Bogu.” (Jakov 4,4) Kristovi sljedbenici se trebaju odvojiti od grešnika, i biti u njihovom društvu samo kad imaju priliku da im čine dobro. Mi ne možemo pretjerati u odlučnosti da se klonimo društva onih koji nas svojim utjecajem odvode od Boga. Dok se molimo: “I ne uvedi nas u napast”, mi moramo, koliko god je moguće, izbjegavati napast.

Izraelci su navedeni u grijeh kad su se nalazili u stanju vanjskog mira i sigurnosti. Propustili su misliti na Boga, zanemarili su molitvu i gajili su duh samopouzdanja. Lagodnost i popuštanje sebi učinilo je tvrđavu duše nebranjenom i u nju su ušle ponižavajuće misli. U srcu se odvija dug postupak pripreme, nepoznat drugima, prije nego što će kršćanin učiniti otvoreni grijeh. Um ne prelazi naglo iz stanja čistoće i svetosti u stanje pokvarenosti, poroka i zločina. Da bi oni koji su stvoreni na Božju sliku poprimili životinjsku ili sotonsku narav, potrebno je vrijeme. Mi se mijenjamo gledanjem. Popuštanjem nečistim mislima čovjek može tako odgojiti svoj um da grijeh na koji se nekada gadio postane ugodan.

Sotona koristi sva oruđa da zločin i ponižavajuće poroke učini omiljenim. Mi ne možemo hodati ulicama naših gradova a da se ne suočimo s uočljivim tragovima zločina u romanima ili kazalištu. Um se odgojem privikava na grijeh. U novinama se pred ljude iznosi život zlih i poročnih, i sve što može uzbuditi strasti iznosi se pred njih u obliku uzbudljivih priča. Oni slušaju i čitaju tako mnogo o ponižavajućim zločinima da nekad nježna savjest, koja bi pred takvim prizorima ustuknula u strahu, postaje tvrda i oni s požudnim zanimanjem razmišljaju o tim stvarima.

Mnoge popularne zabave u današnjem svijetu, čak i među onima koji tvrde da su kršćani, teže k istom cilju kao i neznabožačke zabave. Među njima je doista malo onih koje Sotona ne koristi za uništavanje duša. On vjekovima djeluje kroz drame da bi uzbudio strasti i veličao porok. Sotona se služi operom, njezinim veličanstvenim prikazom i očaravajućom glazbom, maskaradom i plesom, da sruši zid načela i otvori vrata tjelesnom popuštanju. Na svakom skupu organiziranom zbog zadovoljstva, gdje se potiče ponos i popušta apetitu, a ljudi se navode da zaborave Boga i iz vida izgube zanimanje za vječnošću, Sotona svojim lancima okiva duše.

“A svrh svega, čuvaj svoje srce”, savjet je mudrog čovjeka, “jer iz njega izvire život.” (Izreke 4,23) “Jer on je onakav kako u sebi misli.” (Izreke 23,7) Božanska milost mora obnoviti srce, ili je uzalud tražiti čistoću života. Onaj tko pokuša izgraditi plemenit, pošten karakter neovisno o Kristovoj milosti, gradi kuću na pijesku. Ona će se sigurno srušiti tijekom žestokih oluja kušnji. Davidova molitva trebala bi biti molitva svake duše: “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni.” (Psalam 51,12) A kad smo postali sudionici u nebeskom daru, mi kroz “snagu Božju po vjeri” (1. Petrova 1,5) težimo k savršenstvu.

Ipak, mi se moramo truditi da odbijemo kušnje. Oni koji ne žele postati žrtve Sotoninih oruđa moraju dobro čuvati prilaze duši. Oni moraju izbjegavati čitanje, gledanje ili slušanje onoga što izaziva nečiste misli. Um ne treba ostaviti da bez nadzora razmišlja o predmetima koje neprijatelj duše predlaže. “Zato opašite svoje bokove, to jest svoj um…” kaže apostol Petar. “Budite trijezni. … Budući da ste poslušna djeca, ne oblikujte se prema negdašnjim strastima — strastima iz vremena vašeg neznanja, već kao što je svet onaj koji vas je pozvao, postanite i sami sveti u svojem življenju.” (1. Petrova 1,13-15) Pavao kaže: “Uostalom, braćo, sve što je čestito, što je dično, što je pravedno, što je nevino, što je ljubezno, što je na dobru glasu, i sve što je kreposno i hvale vrijedno, to neka bude sadržaj vaših misli.” (Filipljanima 4,8) To zahtijeva revne molitve i neprekidnu budnost. Stalni utjecaj Svetoga Duha treba nam pomoći da um usmjerimo prema gore i naviknemo se razmišljati o čistim i svetim stvarima. Mi moramo marljivo proučavati Božju riječ. “Kako će mladić čistim sačuvati put svoj? Čuvajući riječi tvoje. … U srcu pohranih riječ tvoju,” kaže psalmist, “da protiv tebe ne sagriješim.” (Psalam 119,9.11)

Izraelov grijeh u Šitimu navukao je na njih Božje kazne, i premda se danas isti grijesi ne kažnjavaju tako brzo, oni će sigurno biti kažnjeni. “Ako tko razara hram Božji, njega će Bog razoriti.” (1. Korinćanima 3,17) Priroda je za ove zločine predvidjela strašne kazne, kazne koje će prije ili kasnije stići svakog prijestupnika. Ovi su grijesi, više nego bilo koji drugi, prouzročili zastrašujuće poremećaje u ljudskoj vrsti, kao i bolesti i jad kojim je svijet proklet. Ljudi možda uspijevaju prikriti svoje prijestupe od svojih bližnjih, ali oni će sigurno požnjeti posljedice, patnju, bolesti, imbecilnost ili smrt. A nakon ovog života dolazi sud sa svojim vječnim kaznama: “… Oni koji čine takva djela neće baštiniti kraljevstva Božjega”, već će sa Sotonom i zlim anđelima završiti u “ognjenom jezeru” koje je “druga smrt” (Galaćanima 5,21; Otkrivenje 20,14).

“Jer s usana žene preljubnice kaplje med, i nepce joj je glađe od ulja, ali je ona naposljetku gorka kao pelin, oštra kao dvosjekli mač.” (Izreke 5,3.4) “Neka joj je put tvoj daleko od nje, i ne približuj se vratima njezine kuće, da drugima ne bi dao svoju slavu i okrutnima svoje godine; da se ne bi tuđinci nasitili tvoga dobra i da tvoja zaslužba ne ode u tuđu kuću; da ne ridaš na koncu, kad ti nestane tijela i puti.” (redci 8-11) “Jer joj kuća tone u smrt. … Tko god zalazi k njoj, ne vraća se.” (Izreke 2,18.19) “Uzvanici njezini počivaju u Podzemlju.” (Izreke 9,18)

Ponovljeni Zakon

Ovo se poglavlje zasniva na Ponovljenom zakonu 4 do 6 i 28.

Gospodin je rekao Mojsiju da se približilo vrijeme za osvajanje Kanaana, i dok je ostarjeli prorok stajao na visoravni koja se uzdizala nad rijekom Jordan i obećanom zemljom, on je s velikim zanimanjem promatrao baštinu svojeg naroda. Je li moguće povući kaznu koja mu je izrečena zbog grijeha kod Kadeša? On se molio: “Gospodine moj, Jahve! Ti si počeo pokazivati svome sluzi svoju veličajnost i svoju moć. Ta koji bog, na nebu ili na zemlji, može izvesti takva djela i čudesa kao što su tvoja! Dopusti mi da odem onamo i pogledam onu blaženu zemlju preko Jordana, onaj krasni gorski kraj i Libanon!” (Ponovljeni z 3,24-27)

Odgovor je glasio: “Dosta — reče mi Jahve — ne govori mi više o tom! Popni se na vrhunac Pisge i upri oči svoje na zapad, sjever, jug i istok. Razmotri dobro očima svojim, jer preko Jordana nećeš prijeći.”

Mojsije se bez prigovora pokorio Božjoj naredbi. Ali sada se zabrinuo za Izrael. Tko će se brinuti za njihovu dobrobit kao on? On se iz dubine srca pomolio: “Neka Jahve, Bog duhova u svakom tijelu, postavi čovjeka nad ovom zajednicom, koji će pred njom izlaziti; koji će pred njom stupati; koji će je izvoditi i uvoditi tako da Jahvina zajednica ne bude kao stado što nema pastira.” (Brojevi 27,16.17)

Gospodin je čuo molitvu svojeg sluge i odgovorio: “Uzmi Jošuu, sina Nunova! — reče Jahve Mojsiju. — To je čovjek u kome ima duha. Na nj položi ruku svoju! Onda ga odvedi pred svećenika Eleazara i pred svu zajednicu te mu na njihove oči daj naredbe! Predaj mu dio svoje vlasti, da ga sluša sva zajednica sinova Izraelovih.” (redci 18-20) Jošua je već dugo pratio Mojsija, i budući da je bio mudar, sposoban i vjeran čovjek, on je izabran da ga naslijedi.

Jošua je Mojsijevim polaganjem ruku, zajedno s najdojmljivijim pozivom, svečano izabran za izraelskog vođu. Njemu je također bilo dopušteno sudjelovati u upravljanju. Gospodnje riječi o Jošui Mojsije je iznio zajednici: “Neka pristupa k svećeniku Eleazaru, koji će za nj tražiti odluke Urima pred Jahvom. Na njegovu zapovijed neka izlaze i na njegovu zapovijed neka ulaze, oni i svi Izraelci s njim — sva zajednica.” (redci 21-23)

Prije nego što je napustio položaj vidljivog vođe Izraela, Mojsiju je naređeno da im ponovi povijest njihovog izbavljenja iz Egipta, njihovog putovanja kroz pustinju i ponovi im Zakon izrečen na Sinaju. Kad je Zakon darovan, malo je njih iz prisutne zajednice bilo dovoljno odraslih da shvate svečanost te prigode. Budući da su uskoro trebali prijeći preko Jordana i zauzeti obećanu zemlju, Bog im je htio iznijeti zahtjeve svojeg Zakona i propisati im poslušnost kao uvjet napretka.

Mojsije je stao pred narod da ponovi posljednje opomene i ukore. Lice mu je obasjavala sveta svjetlost. Njegova je kosa posijedila od starosti, ali je njegovo držanje bilo uspravno, njegove crte lice pokazivale su nesmanjeno zdravlje i snagu, a njegov vid je bio jasan i nepomućen. Bila je to jedna važna prilika i on je s dubokim osjećajima prikazao ljubav i milost njihovog Svesilnog Zaštitnika:

“Ispitaj samo prijašnja vremena što su protekla prije tebe, sve otkad je Bog stvorio čovjeka na zemlji: je li ikad, s jednoga kraja nebesa do drugoga, bilo ovako veličanstvena događaja? Je li se što takvo čulo? Je li ikad koji narod čuo glas Boga gdje govori isred ognja kao što si ti čuo i na životu ostao? Ili, pokuša li koji bog da ode i uzme sebi jedan narod isred drugog naroda kušnjama, znakovima, čudesima i ratom, jakom rukom i ispruženom mišicom, uza silne strahote, kao što je sve to, na vaše oči, učinio za vas Jahve, Bog vaš, u Egiptu? Tebi je to pokazano, da znaš da je Jahve pravi Bog i da nema drugoga uz njega.”

“Nije vas Jahve odabrao i prihvatio zato što biste vi bili brojniji od svih naroda — vi ste zapravo najmanji — nego zato što vas Jahve ljubi i drži zakletvu kojom se zakleo vašim ocima. Stoga vas je Jahve izveo jakom rukom i oslobodio vas iz kuće ropstva, ispod vlasti faraona, kralja egipatskoga. Zato znaj da je Jahve, Bog tvoj, pravi Bog, Bog vjeran, koji drži svoj Savez i milost svoju iskazuje do tisuću koljena onima koji ga ljube i drže njegove zapovijedi.” (Ponovljeni zakon 7,7-9)

Izraelski je narod bio spreman svoje poteškoće pripisati Mojsiju, ali sada su njihove sumnje da ga nadzire ponos, častoljublje i sebičnost bile uklonjene i oni su s povjerenjem slušali njegove riječi. Mojsije je vjerno pred njih iznio njihove pogreške i prijestupe njihovih otaca. Često su bili nestrpljivi i skloni pobuni zbog dugog lutanja po pustinji, ali Boga se nije moglo optužiti što je osvajanje Kanaana odgođeno. On je bio žalosniji od njih jer im nije mogao odmah predati obećanu zemlju i tako pred svim narodima prikazati svoju moć u oslobađanju svojeg naroda. Zbog nepovjerenja u Boga, ponosa i nevjere, oni nisu bili spremni za ulazak u Kanaan. Oni nikako ne bi mogli predstavljati narod čiji je Bog bio Gospodin, jer nisu imali Njegov čist, dobar i blagonaklon karakter. Da su njihovi oci vjerom poslušali Božje upute, da su se pokoravali Njegovim zakonima i hodili prema Njegovim uputama, oni bi se već odavno naselili u Kanaanu kao napredan, svet i sretan narod. Odlaganje njihovog ulaska u dobru zemlju obeščastilo je Boga i u očima okolnih naroda umanjilo Njegovu slavu.

Mojsije, koji je razumio svrhu i vrijednost Božjeg zakona, uvjerio je narod da nijedan drugi narod nema tako mudre, pravedne i milostive zakone kao one koje su primili Izraelci: “Ja sam vas, eto, poučio o zakonima i uredbama, kako mi je Jahve, Bog moj, naredio da ih vršite u zemlji u koju idete da je zaposjednete. Držite ih i vršite: to će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost. Kad oni čuju za sve ove zakone, reći će: ‘Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj veliki narod.’”

Mojsije je usmjerio njihovu pozornost na “Onaj dan kad si stajao na Horebu”. On je upitao izraelski narod: “Jer, koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Jahve, Bog naš, nama kad god ga zazovemo? Koji je to narod tako velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj Zakon koji vam ja danas iznosim?” Ovo pitanje upućeno Izraelu moglo bi se i danas ponoviti. Zakoni što ih je Bog dao svojem drevnom narodu bili su mudriji, bolji i humaniji nego zakoni najnaprednijih naroda na zemlji. Zakoni naroda nose tragove slabosti i strasti neobnovljenog srca, ali Božji zakon nosi znak božanstva.

“A vas je uzeo Jahve … iz one peći užarene”, objavio je Mojsije, “da postanete narod njegove baštine.” Tako im je opisana zemlja u koju su uskoro trebali ući i koja je trebala biti njihova uz uvjet poslušnosti Božjem zakonu. Kako su samo ove riječi morale pokrenuti srca Izraelaca kad su se sjetili da je onaj koji je tako oduševljeno opisao blagoslove obećane zemlje isključen, zbog njihovog grijeha, iz podjele baštine svojega naroda: “Ta Jahve, Bog tvoj, vodi te u dobru zemlju … nije kao zemlja egipatska iz koje ste izašli, gdje si, posijavši sjeme, morao svoj usjev svojom nogom natapati kao što se natapa povrtnjak. Zemlja u koju idete da je zaposjednete zemlja je bregova i dolova, i natapa je dažd nebeski; zemlja nad kojom Jahve, Bog tvoj, bdi; na kojoj oči Jahve, Boga tvoga, uvijek počivaju, od početka do svršetka godine.” (Ponovljeni zakon 8,7-9; 11,10-12)

“A kad te Jahve, Bog tvoj, dovede u zemlju za koju se zakleo tvojim ocima, Abrahamu, Izaku i Jakovu, da će je tebi dati — u velike i lijepe gradove, kojih nisi zidao; u kuće pune svakog dobra, kojih nisi punio; na iskopane čatrnje, kojih nisi kopao; u vinograde i maslinike, kojih nisi sadio — i sit se najedeš: pazi da ne zaboraviš Jahvu. … Zato pazite da ne zaboravljate Saveza što ga je Jahve, Bog tvoj, sklopio s vama…” Ako budu činili zlo u Gospodnjim očima, tada, dodao je Mojsije: “Znajte… da će vas brzo nestati sa zemlje u koju idete preko Jordana da je zaposjednete.”

Nakon javnog ponavljanja Zakona, Mojsije je završio s pisanjem svih zakona, uredaba i kazni koje mu je Bog dao, i svih pravila u vezi sa žrtvenim sustavom. Knjiga koja je sadržavala sve ovo predana je na čuvanje za to određenim službenicima, a zbog sigurnosti pohranjena je pored Kovčega. Ipak, veliki vođa je bio ispunjen strahom da će ljudi odstupiti od Boga. U najuzvišenijem i najuzbudljvijem govoru on im je predočio blagoslove koji će biti njihovi uz uvjet poslušnosti, i prokletstva koja će slijediti nakon prijestupa:

“Ako zbilja poslušaš glas Jahve, Boga svoga, držeći i vršeći sve njegove zapovijedi što ti ih danas naređujem, … blagoslovljen ćeš biti u gradu, blagoslovljen u polju, … plod utrobe tvoje, rod zemlje tvoje, plod blaga tvoga… Blagoslovljen će biti tvoj koš i naćve tvoje. Balgoslovljen ćeš biti kad ulaziš, blagoslovljen kad izlaziš. Neprijatelje tvoje koji se dignu protiv tebe Jahve će položiti preda te potučene. … Jahve će narediti da blagoslov bude s tobom u žitnicama tvojim i u svakom pothvatu ruke tvoje.”

“Ali ako ne budeš slušao glasa Jahve, Boga svoga, ne držeći i ne vršeći svih njegovih zapovijedi i svih njegovih zakona što ti ih danas naređujem, sva će ova prokletstva doći na te i stići te. … Bit ćeš na zgražanje, porugu i ruglo svim narodima među koje te Jahve odvede. … Jahve će vas razbacati po svim narodima, s kraja na kraj zemlje; ondje ćeš iskazivati štovanje drugim bogovima: drvenim i kamenim — koji su bili nepoznati i tebi i tvojim ocima. Ali među tim narodima nećeš imati mira; ni tvome stopalu neće biti počivališta, nego će ti ondje Jahve dati srce uznemireno, oči utonule, dušu tjeskobnu. Život tvoj visit će o niti; bojat ćeš se danju i noću, i nećeš biti siguran za život svoj. U strahu koji će ti stezati srce, i od prizora što će ga oči tvoje gledati, jutrom ćeš govoriti: ‘Oh, da je već večer!’ a navečer ćeš govoriti: ‘Oh, da je već jutro!’”

Duhom nadahnuća, promatrajući budućnost, Mojsije je opisao strašne prizore konačne propasti izraelskog naroda i razorenje Jeruzalema od rimske vojske: “Jahve će iz daljine, s kraja zemlje, dovesti narod koji će sletjeti kao orao. Bit će to narod kojemu jezika nećeš razumjeti; narod bezdušan, koji neće pokazivati obzira prema starima ni smilovanja prema mladima.”

Slikovito je opisao potpuno opustošenje zemlje i strašne patnje naroda tijekom opsade Jeruzalema pod vodstvom Tita, stoljećima kasnije: “On će ti jesti mlado od tvoga blaga i rod tvoje njive dok te ne uništi. … Opsjedat će te u svim tvojim gradovima širom zemlje tvoje dok ne obori visoke i utvrđene bedeme u koje si polagao nadu svoju. … U tjeskobi i jadu, kojima će te neprijatelj tvoj pritisnuti, jest ćeš plod utrobe svoje — meso sinova svojih i kćeri svojih koje ti dadne Jahve, Bog tvoj. … I žena najnježnija i najmekša što bude u tebe — toliko nježna i tankoćutna da se ne usuđuje spustiti stopala na zemlju — zlobnim će okom gledati na muža u svome naručju, … i na djecu što ih ima roditi, jer će ih potajno jesti, oskudna u svemu, zbog nevolje i jada kojim će te neprijatelj tvoj pritisnuti po svim gradovima tvojim.”

Mojsije je završio dojmljivim riječima: “Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek, da bi mirno mogao boraviti na zemlji za koju se Jahve zakle ocima tvojim Abrahamu, Izaku i Jakovu da će im je dati.” (Ponovljeni zakon 30,19.20)

Da bi što dublje utisnuo ove istine u svaki um, veliki vođa ih je izrazio svetim stihovima. Ova pjesma nije bila samo povijesne, nego i proročke naravi. Ponavljajući Božje postupanje s njegovim narodom u prošlosti, ona je također nagovijestila velike događaje u budućnosti, konačnu pobjedu vjernih kad Krist dođe po drugi put u sili i slavi. Narodu je naređeno da zapamti ovu pjesničku povijest i pouči svoju djecu i djecu svoje djece. Zajednica ju je trebala ponavljati kad su se sastajali na bogoslužju, a narod ju je trebao ponavljati dok su obavljali svakodnevne poslove. Dužnost je roditelja bila ove riječi utisnuti u prijemčive umove svoje djece da ih ona nikada ne zaborave.

Budući da su Izraelci trebali u posebnom smislu biti čuvari i Božjeg zakona, značaj ovih uredbi i važnost poslušnosti osobito su se trebali utisnuti u njihove umove, a preko njih i na njihovu djecu i djecu njihove djece. Gospodin je u vezi sa svojim zapovijedima naredio: “Poučite u njima svoje sinove; izgovarajte ih kad sjedite u svojoj kući i kad idete putem; kad lijegate i ustajete. Ispišite ih na dovratnike svoje kuće i na svoja vrata.”

Kad u budućim vremenima djeca zapitaju: “Što su te upute, zakoni i uredbe što ih je Jahve, Bog naš, vama propisao?”, tada su roditelji trebali ponoviti povijest Božjeg milostivog postupanja s njima, kako je Gospodin radio na njihovom izbavljenju da mogu slušati Njegov Zakon i reći im: “I naredio nam je Jahve da sve ove naredbe vršimo u strahopoštovanju prema Jahvi, Bogu svome, da bismo uvijek bili sretni i da živimo, kao što je to danas.”