Patrijarsi i proroci: Poglavlje 2

9. 01. 2016.

2

Stvaranje

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 1 i 2.

 

“Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova. … Jer on reče — i sve postade, naredi — i sve se stvori.” (Psalam 33,6.9) “Zemlju je stavio na stupove njene: neće se poljuljati u vijeke vjekova.” (Psalam 104,5)

 

Kad je Zemlja izašla iz ruku svojeg Stvoritelja, bila je osobito lijepa. Površina joj je bila prekrivena planinama, brdima i ravnicama, protkana mirnim rijekama i prekrasnim jezerima, a planine i brda nisu bili vrletni i krševiti, prepuni strmina i ponora kao danas; oštri, krševiti rubovi stijena bili su zakopani ispod plodne zemlje po kojoj je posvuda raslo bogato zeleno raslinje. Nije bilo odvratnih močvara ili neplodnih pustinja. Oči su na svakom mjestu gledale dražesno grmlje i nježno cvijeće. Visoravni su bile okrunjene stablima veličanstvenijim od onih koja danas postoje. Zrak je bio čist i zdrav. Cijeli je krajolik ljepotom nadmašivao ukrašene vrtove najponosnijih palača. Anđeoska bića su sa zadovoljstvom promatrala ovaj prizor i radovala se prekrasnim Božjim djelima.

 

Nakon što je stvorena zemlja sa životinjskim i biljnim svijetom, na pozornicu je doveden čovjek, krunsko djelo Stvoritelja, onaj za koga je ova prekrasna Zemlja bila namijenjena. Njemu je dana vlast nad svim što oko može vidjeti, jer “reče Bog: načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar … svoj zemlji. … Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.” Ovdje je jasno izneseno podrijetlo ljudskog roda, a božanski je zapis jasno napisan tako da nema razloga za pogrešne zaključke. Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku. Ovdje nema tajne. Nema osnove za pretpostavku da se čovjek postupno razvio od nižih oblika životinjskog i biljnog svijeta. Ovakva učenja spuštaju veliko Stvoriteljevo djelo na razinu čovjekovih ograničenih, zemaljskih zamisli. Ljudi su tako skloni isključiti Boga iz vlasti nad svemirom da ponižavaju čovjeka i lišavaju ga dostojanstva njegovog podrijetla. Kad je On, koji je stvorio zvjezdane svjetove i umjetnički obojio poljsko cvijeće, koji je nebo i zemlju ispunio čudesima svoje sile, došao okruniti svoje slavno djelo i u njegovo središte postaviti nekoga tko će biti gospodar ove divne Zemlje, nije propustio stvoriti biće dostojno ruke koja mu je dala život. Rodoslovlje naše vrste, kao što ga iznosi nadahnuće, ide unatrag do velikog Stvoritelja, a ne do niza razvojnih klica, mekušaca i četveronožaca. Premda načinjen od praha, Adam je bio “sin Božji”.

 

Kao Božji predstavnik, čovjek postavljen nad nižim bićima. Ona ne mogu razumjeti ili priznati Božju vlast, ali su ipak načinjena sa sposobnošću da ljube čovjeka i služe mu. Psalmist kaže: “Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži … zvijeri poljske, ptice nebeske … i što god prolazi stazama morskim.” (Psalam 8,6-8)

 

Čovjek je trebao odražavati Božju sliku vanjskim izgledom i karakterom. Samo je Krist “otisak njegove biti” (Hebrejima 1,3), ali čovjek je stvoren na sliku Božju. Njegova je narav bila u skladu s Božjom voljom. Njegov je um bio osposobljen da shvati božanske predmete. Njegove su misli bile čiste, a apetit i želje pod nadzorom uma. On je bio svet i sretan što je stvoren na sliku Božju i za poslušnost Njegovoj volji.

 

Kad je čovjek izašao iz ruku svog Stvoritelja, on je bio plemenitog stasa i savršenog sklada. Njegov izraz lica imao je rumeni ton zdravlja i zračio je radošću života. Adam je bio viši od ljudi koji danas žive na Zemlji. Eva je bila nešto nižeg stasa, a njezin izgled je bio plemenit i prepun ljepote. Bezgrešan par nije nosio umjetnu odjeću, već su bili odjeveni svjetlošću i slavom koju nose anđeli. Sve dok su živjeli životom polušnosti Bogu, oni su bili zaodjenuti ovom odjećom svjetlosti.

 

Nakon stvaranja Adama sva su stvorenja dovedena pred njega da ih on imenuje, pri čemu je on uočio da svaka ima druga, ali među njima “čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on”. Među svim stvorenjima koja je Bog stvorio na Zemlji, nijedno nije bilo jednako čovjeku. “I reče Jahve, Bog: ‘Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.’” Čovjek nije stvoren da živi sâm, on je trebao biti društveno biće. Prekrasni prizori i ugodan posao u Edenu bez druga ne bi donijeli savršenu sreću. Čak i zajednica s anđelima nije mogla zadovoljiti njegovu čežnju za razumijevanjem i društvom. Nije bilo nikoga s istom naravi koga bi on volio i tko bi volio njega.

 

Sâm je Bog dao Adamu druga. On mu je dao “pomoć” — pomoćnika koji mu je pristajao, nekoga tko mu je odgovarao kao drug, nekoga tko će biti jedno s njim u ljubavi i razumijevanju. Eva je stvorena od rebra iz Adamovih prsa, upućujući na to da ga ona ne treba nadzirati kao gospodar, niti da treba biti podređena, već jednaka s njim, da je on voli i štiti. Kao dio čovjeka, kost njegovih kostiju, meso od njegova mesa, ona je bila njegova druga narav, iskazujući usko zajedništvo i nježnu odanost koja je trebala obilježavati ovaj odnos. “Bez sumnje, nitko nikada nije mrzio svoga tijela. Naprotiv, hrani ga i njeguje…” (Efežanima 5,29) “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo.”

 

Bog je vjenčao prvi par. Tako je Stvoritelj svemira bio utemeljitelj ustanove braka. “Ženidba neka bude u časti.” (Hebrejima 13,4) Brak je bio jedan od prvih Božjih darova čovjeku, i jedna od dviju ustanova što ih je, nakon pada, Adam ponio sa sobom izvan rajskih vrata. Kad se njegova načela uvide i slušaju, brak je blagoslov, on čuva čistoću i sreću ljudskog roda, ispunjava čovjekove društvene potrebe i uzdiže njegovu tjelesnu, umnu i moralnu narav.

 

“I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio.” Sve što je Bog načinio bilo je savršenstvo ljepote i činilo se da ništa ne nedostaje što bi pridonijelo sreći svetog para, ali ipak, time što je načinio vrt, Stvoritelj im je pokazao još jedan znak svoje ljubavi. U ovom su se vrtu nalazile različne vrste stabala, od kojih su mnoga donosila mirisno i ukusno voće. Prekrasna vinova loza rasla je uvis, najotmjenijeg izgleda, s lozama koje su se savijale pod teretom privlačnih plodova najbogatijih i najrazličnijih boja. Posao je Adama i Eve bio da oblikuju loze kako bi stvorili sjenice i tako načinili prebivalište od živog drveća pokriveno lišćem i voćem. Raznolikih i mirisnih cvjetova bilo je u obilju. U središtu vrta stajalo je drvo života čija je slava nadmašivala sva ostala stabla. Njegovi su plodovi izgledali poput zlatnih i srebrnih jabuka i imali su moć da daju život.

 

Stvaranje je tada bilo gotovo. “Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. … I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” Eden je cvao na Zemlji. Adam i Eva su imali slobodan pristup drvetu života. Nijedna mrlja grijeha ili sjenka smrti nije remetila ljepotu stvaranja “… dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani”. (Job 38,7)

 

Veliki Jahve postavio je temelje Zemlji, On je cijeli svijet odjenuo odorom ljepote i ispunio ga svime što je korisno za čovjeka. On je stvorio sva čudesa na zemlji i u moru. Veliko djelo stvaranja je bilo završeno za šest dana. I Bog “počinu u sedmi dan od svega djela koje je učinio. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.” Bog je sa zadovoljstvom promatrao djelo svojih ruku. Sve je bilo savršeno, dostojno svojeg Stvoritelja, i On se odmarao, ne od iscrpljenosti, već zadovoljan plodovima svoje mudrosti i dobrote i prikazima svoje slave.

 

Nakon odmaranja sedmog dana, Bog je posvetio ili odvojio sedmi dan kao dan odmora za čovjeka. Slijedeći primjer Stvoritelja i čovjek se trebao odmarati na ovaj sveti dan, da promatranjem neba i zemlje može razmišljati o Božjem velikom djelu stvaranja, te da se promatranjem dokaza o Božjoj mudrosti i dobroti njegovo srce ispuni ljubavlju i poštovanjem prema svojem Stvoritelju.

 

Time što je posvetio sedmi dan, Bog je u Edenu postavio spomenik svojem djelu stvaranja. Subota je dana Adamu, ocu i predstavniku cijele ljudske obitelji. Njezino je svetkovanje trebalo biti čin zahvalnog priznanja svih onih koji će živjeti na zemlji, da je Bog njihov Stvoritelj i njihov pravični Vladar, da su oni djelo Njegovih ruku, podložni Njegovoj vlasti. Tako je ta ustanova imala svrhu da podsjeća i bila je darovana cijelom čovječanstvu. U njoj nije bilo ničega nejasnog ili ograničavajućeg za bilo koga.

 

Bog je uvidio da je subota potrebna čovjeku čak i u raju. Čovjek je sedmog dana trebao odložiti svoje vlastite interese i dužnosti da bi mogao predanije razmišljati o Božjim djelima, o Njegovoj moći i dobroti. Njemu je bila potrebna subota da ga jasnije podsjeti na Boga i potakne na zahvalnost jer je sve u čemu je uživao i što je posjedovao došlo iz Stvoriteljeve dobre ruke.

 

Bog je odredio da subota usmjerava umove ljudi na razmišljanje o Njegovim stvorenim djelima. Priroda govori njihovom razumu objavljujući da postoji živi Bog, Stvoritelj, vrhovni Vladar svega. “Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih. Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje.” (Psalam 19,1.2) Ljepota koja prekriva Zemlju znak je Božje ljubavi. Mi je možemo vidjeti u drevnim brdima, visokim stablima, u pupoljcima i nježnim cvjetovima. Sve nam govori o Bogu. Subota, koja uvijek upućuje na Onoga koji ju je stvorio, nudi ljudima otvorenu veliku knjigu prirode i time pokazuje Stvoriteljevu mudrost, moć i ljubav.

 

Naši su prvi roditelji, premda stvoreni bezgrešni i sveti, mogli pogriješiti. Bog ih je stvorio kao slobodna, moralna bića, sa sposobnošću da cijene mudrost i dobrotu Njegovog karaktera i pravednost Njegovih zahtjeva, i s potpunom sposobnošću poslušaju ili pak uskrate svoju poslušnost. Oni su trebali uživati u zajedništvu s Bogom i svetim anđelima, ali prije nego što se njihova sigurnost mogla ovjekovječiti, njihova je odanost trebala biti ispitana. Na samom početku čovjekovog postojanja njegova je želja za popuštanjem vlastitim strastima stavljena pod nadzor, ta kobna želja koja je bila temelj Sotoninog pada. Drvo spoznaje dobra i zla koje je raslo u blizini drveta života nasred vrta trebalo je biti provjera poslušnosti, vjere i ljubavi naših prvih roditelja. Premda im je bilo dopušteno da slobodno jedu sa svakog drveta, po cijenu smrti bilo im je zabranjeno jesti s drveta spoznaje dobra i zla. Oni su trebali biti izloženi i Sotoninim kušanjima, ali ako izdrže ispit oni će se naći izvan njegove moći i uživati u beskonačnoj Božjoj naklonosti.

 

Bog je čovjeka stavio pod vlast Zakona kao nužan uvjet njegovog postojanja. On je bio podložan Božjoj vlasti, a vlast ne može opstati bez zakona. Bog je mogao stvoriti čovjeka bez mogućnosti da prestupi Njegov Zakon, On je mogao zadržati Adamovu ruku da ne dodirne zabranjeno voće, ali u tom slučaju čovjek ne bi bio slobodno moralno biće, već puki automat. Bez slobode izbora njegova poslušnost ne bi bila dragovoljna, već prisilna. Razvitak karaktera ne bi bio moguć. Takav razvoj događaja bio bi suprotan Božjem planu za postupanje s drugim svjetovima. To bi bilo nedostojno čovjeka, čovjeka kao inteligentnog bića, i potvrdilo bi Sotonine optužbe o Božjoj samovoljnoj vladavini.

 

Bog je stvorio čovjeka poštenog, s plemenitim crtama karaktera i bez sklonosti k zlu. Obdario ga je visokom umnom moći i dao mu najsnažniji mogući povod da ostane odan. Savršena i beskonačna poslušnost bila je uvjet vječne sreće. Uz taj uvjet on je trebao imati pristup drvetu života.

 

Dom naših prvih roditelja trebao je biti uzor ostalim domovima iz kojih bi izlazila djeca i naseljavala zemlju. Taj dom, uljepšan rukom samog Boga, nije bila blistava palača. U svojem ponosu ljudi uživaju u veličanstvenim i skupim građevinama i slave djela vlastitih ruku, ali Bog je Adama smjestio u vrtu. To je bilo njegovo prebivališe. Modro nebo bilo mu je svod, zemlja s nježnim cvjetovima i tepih od živog zelenila bio mu je pod, a lisnate grane dražesnog drveća bile su mu krov. Zidovi su mu bili načinjeni od najveličanstvenijih ukrasa, ručnog rada velikog Umjetnika. U okružju svetog para bila je pouka za sva vremena — da se istinska sreća ne nalazi u popuštanju ponosu i bogatstvu, već u zajednici s Bogom kroz Njegova stvorena djela. Kad bi ljudi posvećivali manje pozornosti umjetnom i njegovali veću jednostavnost, bili bi bliže odgovoru na pitanje koji je cilj imao Bog kad ih je stvorio. Ponos i ambicije se nikada ne mogu zadovoljiti, ali oni koji su doista mudri naći će istinsko i oplemenjujuće zadovoljstvo u izvorima zadovoljstava koje je Bog stavio nadohvat svima nama.

 

Briga za vrt bila je povjerena stanovnicima Edena, “da ga obrađuje i čuva”. Njihov ih posao nije umarao, već zadovoljavao i krijepio. Bog je odredio rad kao blagoslov za čovjeka, da zaposli njegov um, ojača njegovo tijelo i razvije njegove sposobnosti. Adam je u umnoj i tjelesoj aktivnosti našao jedno od najvećih zadovoljstava svog svetog postojanja. A kad je zbog neposlušnosti bio istjeran iz svojeg prekrasnog doma i prisiljen da se bori s tvrdim tlom da bi privredio svoj kruh; taj isti rad, premda vrlo različit od ugodnog zanimanja u vrtu, bio je štit protiv kušnje i izvor radosti. Oni koji rad smatraju prokletstvom i pristupaju mu kao dosadi i tegobi, njeguju zabludu. Bogati često s prijezirom gledaju na radnički sloj, ali to je sasvim suprotno Božjoj namjeri pri stvaranju čovjeka. Što su imanja najbogatijih u usporedbi s naslijeđem koje je primio gospodar Adam? Ipak, Adam nije bio besposlen. Naš Stvoritelj, koji zna što je potrebno za ljudsku sreću, odredio je Adamu posao. Istinsku radost života nalaze samo muškarci i žene koji rade. Anđeli su marljivi radnici, oni su Božje sluge za čovječju djecu. Stvoritelj nije ostavio prostora za nazadnjački običaj nemarnosti.

 

Adam i njegova družica trebali su vladati zemljom i ostati vjerni Bogu. Njima je dana bezgranična vlast nad svim živim bićima. Lav i janje su mirno hodali oko njih ili zajedno ležali pored njihovih nogu. Sretne ptice lepršale su oko njih bez straha, i dok se njihovo dražesno cvrkutanje uzdizalo u hvalu njihovom Stvoritelju, Adam i Eva su im se pridružili u zahvaljivanju Ocu i Sinu.

 

Sveti prvi par nisu bila samo djeca pod Božjom očinskom brigom, već učenici koji su primali pouke od sveznajućeg Stvoritelja. Njih su posjećivali anđeli, a darovana im je zajednica s njihovim Stvoriteljem bez vela koji bi ih dijelio. Oni su bili puni snage koju su dobivali iz drveta života, a njihova umna snaga je bila samo malo manja od anđeoske. Tajne vidljivog svemira — “čudesa to su znanja savršenog” (Job 37,16) — pružala su im neiscrpan izvor pouka i zadovoljstva. Beskonačni Stvoritelj i Graditelj obznanio je ljudskim umovima zakone i djelovanje prirode koji su predmet ljudskog proučavanja već šest tisuća godina. Oni su razgovarali s listom i drvetom, upoznajući se s tajnama njihovog života. Adam je poznavao svako živo stvorenje, od moćne vodene nemani koja se igrala u vodi do moljca koji je uživao na sunčevim zrakama. On je svima dao ime i upoznao se s njihovom naravi i navikama. Božja slava na nebesima, bezbrojni svjetovi i njihov redoslijed kretanja, stvaranje oblaka, tajne zvuka i svjetlosti, dana i noći — sve je to bilo dostupno za proučavanje našim prvim roditeljima. Na svakom listu u šumi, na svakom kamenu u planinama, na svakoj sjajnoj zvijezdi, na zemlji, u zraku ili nebu bilo je napisano Božje ime. Red i sklad stvaranja govorili su im o neograničenoj mudrosti i sili. Oni su uvijek iznova otkrivali privlačnosti koje su njihova srca ispunjavala dubljom ljubavlju i poticala ih na nove izraze zahvalnosti.

 

Sve dok su ostali vjerni božanskom Zakonu njihova sposobnost da spoznaju, uživaju i ljube trebala je rasti. Oni bi neprekidno stjecali nova blaga znanja, otkrivali nove izvore sreće i stjecali sve jasniju i potpuniju predodžbu o nemjerljivoj i nepresušnoj Božjoj ljubavi.