Od Crvenog mora do Sinaja

Ovo se poglavlje zasniva na Izlasku 15,22-27 te 16 do 18.

 Prešavši Crveno more, izraelski je narod pod vodstvom stupa od oblaka opet nastavio putovanje. Prizor oko njih bio je turoban: ogoljele, puste planine, neplodne ravnice, more koje se pružalo u daljini, na njegovim obalama razbacana tijela neprijatelja. Ali oni su ipak bili puni radosti, svjesni slobode, i svaka je pomisao na nezadovoljstvo bila zatomljena.

Međutim, ni nakon tri dana putovanja oni nisu mogli naći vode. Zalihe koje su ponijeli sa sobom bile su potrošene. Nije bilo vode da ugase žeđ dok su iscrpljeno hodali suncem spaljenom ravnicom. Mojsije, koji je poznavao ovaj kraj, znao je ono što drugi nisu, da u Mari, najbližem mjestu gdje su se mogli naći izvori, voda nije pitka. On je s velikom zabrinutošću promatrao oblak koji ih je vodio. Srce ga je boljelo kad je čuo kako mnoštvom odjekuju razdragani povici: “Voda! Voda!”. Muškarci, žene i djeca radosno su požurili i nahrupili oko izvora kad se iz naroda razlijegao bolan povik: voda je bila gorka.

U strahu i očaju oni su ukoravali Mojsija što ih je poveo ovim putem, zaboravljajući da je njih kao i njega vodila božanska prisutnost u tom tajanstvenom oblaku. Ožalošćen njihovom nevoljom, Mojsije je učinio ono što su oni zaboravili učiniti — zavapio je Bogu za pomoć. “Jahve mu pokaže neko drvo. Baci on to drvo u vodu, i voda postane slatka.” Ovdje su Izraelci preko Mojsija primili obećanje: “Budeš li zdušno slušao glas Jahve, Boga svoga, vršeći što je pravo u njegovim očima; budeš li pružao svoje uho njegovim zapovijedima i držao njegove zakone, nikakvih bolesti koje sam pustio na Egipćane na vas neću puštati. Jer ja sam Jahve koji dajem zdravlje.”

Narod je iz Mare pošao prema Elimu gdje su našli “dvanaest izvora i sedamdeset palma”. Tamo su se zadržali nekoliko dana prije nego što su ušli u pustinju Sin. Svoj su prvi tabor u pustinji podigli mjesec dana nakon izbivanja iz Egipta. Njihove zalihe su počele nestajati. Zelenilo je u pustinji bilo oskudno, a stada su se smanjivala. Kako se mogla naći hrana za ovo golemo mnoštvo? Sumnja je ispunjavala njihova srca i oni su ponovno počeli mrmljati. Prigovorima protiv vođa koje je Bog imenovao pridružili su se čak i narodni upravitelji i starješine: “Oh, da smo pomrli od ruke Jahvine u zemlji egipatskoj, kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje! — rekoše im. Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo pomorite!”

Premda još nisu gladovali, a njihove su tadašnje potrebe bile zadovoljene, oni su se bojali budućnosti. Nisu mogli razumjeti kako ovo veliko mnoštvo može preživjeti putovanje kroz pustinju, i u svojim mislima oni su gledali kako njihova djeca umiru. Gospodin je dopustio da ih okruže poteškoće i da se smanji zaliha hrane kako bi se njihova srca okrenula Njemu koji je dotad bio njihov Izbavitelj. Da su u potrebi prizvali Njega, On bi im dao očit znak svoje ljubavi i brige. On im je obećao da ih nijedna bolest neće sustići ako poslušaju Njegove zapovijedi. Očekivanje da će oni ili njihova djeca umrijeti od gladi bilo je grešno nevjerstvo.

Bog je obećao da će biti njihov Bog, da će ih uzeti kao svoj narod i odvesti u prostranu i dobru zemlju, ali oni su se obeshrabrivali na svakoj prepreci na koju su nailazili na putu do te zemlje. On ih je na čudesan način izveo iz egipatskog ropstva da bi ih uzvisio, oplemenio i učinio hvalom na Zemlji. Međutim, bilo je nužno da se suoče s poteškoćama i iskuse neimaštinu. Bog ih je podizao iz stanja poniženosti i pripremao ih da zauzmu počasno mjesto među narodima i prime važne i svete istine. Da su vjerovali u Njega, držeći na umu sve što je učinio za njih, oni bi radosno podnosili neprilike, oskudicu, pa čak i stvarnu patnju, ali oni nisu bili voljni vjerovati Gospodinu, osim kad su bili svjedoci stalnih dokaza o Njegovoj sili. Oni su zaboravili gorčinu robovanja u Egiptu. Zaboravili su Božju dobrotu i silu koje im je pokazao kad ih je izbavio iz ropstva. Zaboravili su kako su njihova djeca bila pošteđena kad je anđeo pobio sve prvorođence u Egiptu. Zaboravili su velika očitovanja božanske sile kod Crvenog mora. Zaboravili su da je neprijateljsku vojsku koja ih je pokušala slijediti, dok su oni sigurno hodili putem koji im se otvorio, preplavila morska voda. Oni su vidjeli i osjećali samo trenutne poteškoće i kušnje i umjesto da kažu: “Bog je učinio velike stvari za nas dok smo bili robovi, On od nas stvara veliki narod”, oni su govorili o poteškoćama i pitali se kad će se njihovo putovanje završiti.

Povijest izraelskog života u pustinji zapisana je za nauk Božjeg Izraela do kraja vremena. Zapis o Božjem postupanju s putnicima u pustinji, njihovom napretku i nazadovanju, izloženosti gladi, žeđi i iscrpljenosti, i očitom prikazu Njegove sile za njihovo oslobođenje, prepuno je upozorenja i uputa za Njegov narod u svim vremenima. Različita izraelska iskustva bila su škola pripreme za njihov obećani dom u Kanaanu. Bog želi da Njegov narod u ovom vremenu s poniznim srcem i prijemčivim duhom razmišlja o kušnjama kroz koje je prolazio drevni Izrael, kako bi se poučili u pripremi za nebeski Kanaan.

Mnogi promatraju Izraelce i čude se njihovom nevjerovanju i mrmljanju misleći da oni ne bi bili tako nezahvalni, ali kad njihova vjera dođe u kušnju, oni ne pokazuju više vjere i strpljenja od drevnih Izraelaca. Kad se nađu u poteškoćama, oni prigovaraju zbog načina na koji ih je Bog odlučio oplemeniti. Premda su njihove sadašnje potrebe zadovoljene, mnogi nisu voljni povjeriti svoju budućnost Bogu i oni se neprekidno brinu da ne bi osiromašili i da njihova djeca ne bi bila prepuštena patnji. Neki uvijek predviđaju zlo ili uvećavaju stvarne poteškoće, tako da ne vide mnoge blagoslove koji traže njihovu zahvalnost. Prepreke na koje oni nailaze, umjesto da ih potaknu da traže pomoć od Boga, jedinog Izvora snage, odvajaju ih od Njega, jer u njima bude nemir i nezadovoljstvo.

Je li dobro da budemo tako nevjerni? Zašto moramo biti nezahvalni i nepovjerljivi? Isus je naš Prijatelj, cijelo se Nebo zanima za našu dobrobit, a naše brige i strah ožalošćuju Božjeg Svetog Duha. Mi se ne trebamo prepustiti zabrinutosti koja nas nagriza i iscrpljuje, a ne pomaže nam da podnosimo kušnje. Ne trebamo dati mjesta nepovjerenju u Boga koje nas tjera da pripreme za buduće potrebe postanu glavnom životnom zadaćom, kao da je naša sreća u u zemaljskim dobrima. Božja volja nije da Njegov narod opterećuje briga. Ali naš Gospodin nam ne kaže da na našem putu ne postoje opasnosti. On ne predlaže da uzme ljude iz svijeta grijeha i zla, već nas upućuje na utočište koje nikada nije iznevjerilo. On poziva sve umorne i natovarene: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” Ostavite jaram strepnje i svjetovne brige koje ste stavili na svoja leđa i: “Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama.” (Matej 11,28,29) Mi možemo naći odmor i mir u Bogu i “svu svoju brigu bacite na njega, jer se on brine za vas” (1. Petrova 5,7).

Apostol Pavao kaže: “Pazite, braćo, da se slučajno u koga od nas ne nađe pokvareno, nevjerno srce, tako da otpadne od Boga živoga.” (Hebrejima 3,12) Držeći u vidu sve što je Bog za nas učinio, naša vjera treba biti snažna, živa i ustrajna. Umjesto mrmljanja i prigovaranja, riječi našeg srca bi trebale biti: “Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, i sve što je u meni, sveto ime njegovo! Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, i ne zaboravi dobročinstva njegova.” (Psalam 103,1.2)

Bog nije zanemario potrebe Izraelaca. On je rekao njihovim vođama: “Učinit ću da vam daždi kruh s neba.” Narodu su dane upute za svakodnevno prikupljanje hrane, i o sakupljanju dvostruke količine svakog šestog dana, da bi se očuvala svetost subote.

Mojsije je uvjerio zajednicu da će njihove potrebe biti zadovoljene: “Večeras će vam Jahve dati mesa da jedete, … a ujutro kruha do mile volje.” Onda je dodao: “Što smo mi? Vi ne mrmljate protiv nas, nego protiv Jahve.” Zatim je naredio Aronu da im kaže: “Reci svoj izraelskoj zajednici: Skupite se pred Jahvu, jer je čuo vaše mrmljanje!” Dok je Aron govorio, “oni se okrenu prema pustinji, i gle! u oblaku pojavi se Jahvina slava”. Veličanstvo kakvo nikada nisu vidjeli simboliziralo je božansku Prisutnost. Prikazom koji je utjecao na njihova osjetila, oni su trebali primiti spoznaju o Bogu. Trebali su naučiti da je Svevišnji, a ne samo Mojsije, bio njihov vođa, te da se boje Njegovog imena i slušaju Njegov glas.

Predvečer su tabor okružila velika jata prepelica, dovoljno da se nahrani cijelo mnoštvo. Ujutro je na zemlji bio “tanak sloj, nešto poput pahuljica, kao da se slana uhvatila po zemlji”. “Bijaše kao zrno korijandera.” Narod je to nazvao “mana”. Mojsije je rekao: “To je kruh koji vam je Jahve pribavio za hranu.” Narod je sakupljao manu i shvatio da je ima u obilju za sve. Oni su je “trli kamenom na kamenoj ploči ili stupali u stupi. Kuhali je u loncu i od nje pravili kolače.” (Brojevi 11,8) “… a imala je okus medenog kolačića.” Rečeno im je da svakog dana sakupe oko gomer po osobi i nisu ništa trebali ostavljati za sljedeće jutro. Neki su pokušali stvoriti zalihe za sljedeći dan, ali ona tad više nije bila jestiva. Mana za taj dan se morala sakupljati ujutro, jer je sunce istopilo sve što je ostalo na zemlji.

Prilikom sakupljanja mane neki su sakupili više, a neki manje od određene količine, ali “kad su izmjerili na gomer, pokaza se da nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje”. Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima objašnjava ove retke i daje njihovu praktičnu pouku. On kaže: “Nije nakana da se drugima pomogne, a vi zapadnete u nevolju, već da bude jednakost: u sadašnjoj prigodi neka vaš (zemaljski) suvišak priteče u pomoć njihovoj oskudici, da bi i njihov (duhovni) suvišak pritekao u pomoć vašoj oskudici, kako bi zavladala jednakost, prema onome što stoji pisano: Tko je mnogo skupio, nije mu preteklo, a tko je malo skupio, nije mu nedostajalo.” (2. Korinćanima 8,13-15)

Šestog dana narod je sakupljao dva gomera za svaku osobu. Vođe su požurile da upoznaju Mojsija s onim što je bilo učinjeno. Njegov odgovor je glasio: “Ovo je zapovijed Jahvina: Sutra je dan potpunog odmora, subota Jahvi posvećena. Ispecite što želite peći; skuhajte što želite kuhati. Sve što vam preteče ostavite za sutra.” Oni su to i učinili i uvidjeli da se nije pokvarilo. “Jedite to danas — reče im Mojsije — jer je ovaj dan subota u čast Jahve; danas nećete naći mane u polju. Šest je dana skupljajte, a sedmoga, u subotu, neće je biti.”

Bog zahtijeva da se danas kao i u doba Izraela poštuje svetost sedmog dana. Svi kršćani trebaju smatrati da je zapovijed dana Izraelcima Jahvina zapovijed upućena njima osobno. Dan koji prethodi suboti treba biti dan pripreme da bi sve bilo spremno za njezine svete trenutke. Nikako se ne smije dopustiti da naš posao krnji ovo sveto vrijeme. Bog je naredio da se brinemo za bolesne i napaćene, a posao pomaganja njima je djelo milosrđa i nije prekršaj subote, premda treba izbjegavati sav nepotreban posao. Mnogi nepromišljeno odlažu do početka subote male poslove koji se mogu obaviti na dan pripreme. To ne treba činiti. Posao koji se ostavi do početka subote treba ostati neobavljen dok ona ne prođe. Ovakav postupak može pomoći nepromišljenima i učiniti ih pažljivijim u obavljanju poslova tijekom šest radnih dana.

Svakog tjedna tijekom njihovog dugog putovanja pustinjom Izraelci su bili svjedoci trostrukog čuda koje je u njihove umove trebalo utisnuti svetost subote: dvostruka količina mane je padala šestog dana, a sedmog je dana nije bilo; količina potrebna za subotu ostala je slatka i čista, a kad su je čuvali prekovremeno u neko drugo vrijeme, ona bi se pokvarila.

Okolnosti u vezi s davanjem mane pružaju nam jasne dokaze da subota nije uspostavljena, kao što mnogi tvrde, prilikom davanja Zakona na Sinaju. Izraelci su prije dolaska na Sinaj razumjeli obvezu svetkovanja subote. Obvezom da svakog petka skupljaju dvostruku količinu mane, kao pripremom za subotu kad mana nije padala, njima je stalno predočavana sveta narav dana odmora. A kad su neki ljudi izašli u subotu da skupljaju manu, Gospodin je upitao: “Dokle ćete odbijati da se pokorite mojim zapovijedima i mojim zakonima?”

“Izraelci su se hranili manom četrdeset godina, sve dok nisu došli u naseljenu zemlju: jeli su manu do dolaska na granicu zemlje kanaanske.” Ovo ih je čudesno opskrbljivanje svakog dana tijekom četrdeset godina podsjećalo na Božju neprestanu brigu i nježnu ljubav. Prema riječima psalmista, Bog im je dao “kruh nebeski. Čovjek blagovaše kruh Jakih” (Psalam 78,24.25), to jest hranu koju su im davali anđeli. Hranjeni “kruhom nebeskim”, oni su svakoga dana učili da su im, imajući Božje obećanje, osigurane životne potrebe kao da su bili okruženi žitnim poljima na plodnim kanaanskim ravnicama.

Mana koja je padala s neba da nahrani Izraelce bila je predslika Onoga koji je došao od Boga kako bi svijetu dao život. Isus je rekao: “Ja sam kruh života. … Ovo je onaj kruh što s neba silazi. … Ako tko jede od ovog kruha, živjet će zauvijek. Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje — za život svijeta.” (Ivan 6,48-51) A među obećanjima o blagoslovima za Božji narod u budućem životu piše: “Pobjedniku ću dati skrivene mane.” (Otkrivenje 2,17)

Nakon što su napustili pustinju Sin, Izraelci su se utaborili u Refidimu. Tamo nije bilo vode i oni su ponovno pokazali nepovjerenje u Božju providnost. U svojoj sljepoći i drskosti narod je došao Mojsiju sa zahtjevom: “Daj nam vode da pijemo!” Ali njegovo strpljenje nije iznevjerilo. “Zašto se sa mnom prepirete? Zašto kušate Jahvu?” Oni su ljutito povikali: “Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da nas žeđom pomoriš, nas, našu djecu i našu stoku?” Kad su imali obilje hrane, sa stidom su se sjećali svog mrmljanja i nevjerovanja te obećali da će u budućnosti vjerovati Gospodinu, ali su uskoro zaboravili svoje obećanje i pali na prvoj kušnji vjere. Činilo im se da stup od oblaka koji ih je vodio skriva neku strašnu tajnu. A Mojsije — tko je pak on? pitali su se oni, i što želi postići time što ih je izveo iz Egipta? Sumnja i nepovjerenje ispunjavali su njihova srca i oni su ga drsko optužili da oskudicom i teškoćama namjerava ubiti njih i njihovu djecu kako bi se mogao obogatiti njihovim imetkom. U napadu bijesa i ogorčenja pokušali su ga kamenovati.

Potresen, Mojsije je zavapio Gospodinu: “Što ću s ovim narodom?” Rečeno mu je neka uzme izraelske starješine, štap kojim je činio čuda u Egiptu i izađe pred narod. I Gospodin mu je rekao: “A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda, pa neka se narod napije.” On je poslušao, i potekao je mlaz žive vode koji je obilno opskrbio cijeli tabor. Umjesto da zapovjedi Mojsiju da podigne štap i na vođe ovog bezbožnog mrmljanja prizove strašna zla, poput onih u Egiptu, Gospodin je u svojoj velikoj milosti štap učinio sredstvom u djelu izbavljenja.

“U pustinji hrid prolomi i napoji ih obilno kao iz bezdana. Iz stijene izbi potoke te izvede vode kao velike rijeke.” (Psalam 78,15.16) Mojsije je udario stijenu, ali Sin Božji je bio taj koji je, prikriven stupom od oblaka, stajao pored Mojsija i učinio da poteče životodavna voda. Cijela zajednica, a ne samo Mojsije i starješine, stajali su na odstojanju i promatrali Gospodnju slavu. Ali da je oblak bio uklonjen, njih bi ubila svjetlost Onoga koji je u njemu prebivao.

Narod je zbog žeđi kušao Boga riječima: “Je li Jahve među nama ili nije?” Ako nas je Gospodin ovamo doveo, zašto nam ne daje vodu i kruh? Nevjerovanje koje su tako pokazali bilo je zločin, i Mojsije se bojao da će ih Bog pohoditi svojim kaznama. I on je mjesto nazvao Masa, “kušnja”, i Meriba, “prepirka”, kao spomenik njihovog grijeha.

Onda im je zaprijetila nova opasnost. Zbog njihovog mrmljanja Gospodin je dopustio da ih napadnu njihovi neprijatelji. Amalečani, divlje, ratničko pleme koje je prebivalo u tom kraju, izašlo je na njih i pobilo one koji su, umorni i oslabljeni, zaostali. Znajući da je mnoštvo naroda nespremno za bitku, Mojsije je naredio Jošui da iz različitih plemena izabere vojnike i sutra ih povede protiv neprijatelja, dok je on sam trebao stajati na jednoj uzvišici u blizini s Božjim štapom u ruci. Jošua i njegova skupina je stoga napala neprijatelje, dok su Mojsije, Aron i Hur stajali na uzvišici s koje se moglo promatrati bojno polje. S rukama uzdignutim prema nebu, držeći Božji štap u ruci, Mojsije se molio za uspjeh izraelske vojske. Kako je bitka napredovala, primijetili su da je Izrael pobjeđivao sve dok su njegove ruke bile podignute, a kad bi ih spustio, pobjeđivao je neprijatelj. Kad se Mojsije iscrpio, Aron i Hur su držali njegove ruke sve do zalaska sunca kad je neprijatelj natjeran u bijeg.

Aron i Hur su podupiranjem Mojsijevih ruku pokazali narodu svoju dužnost da ga podrže u njegovom napornom poslu, dok je on trebao primati i iznositi riječ od Boga. Mojsijev čin je također bio značajan jer je time pokazao da Bog u svojoj ruci drži njihovu sudbinu. Dok su mu oni ukazivali svoje povjerenje, On se borio za njih i pokoravao njihove neprijatelje, ali kad se oni nisu držali Njega i vjerovali u svoju vlastitu snagu, oni bi postali slabiji od onih koji nisu poznavali Boga i njihovi bi ih neprijatelji pobjeđivali.

Kao što su Izraelci pobjeđivali dok je Mojsije pružao svoje ruke prema nebu i posredovao za njih, tako je Božji Izrael pobjeđivao kad se vjerom držao sile svog moćnog Pomoćnika. Ipak, božanska snaga se treba udružiti s čovječjom. Mojsije nije vjerovao da će Bog pobijediti njihove neprijatelje ako Izrael ostane neaktivan. Dok je njihov veliki vođa vapio Gospodinu, Jošua i njegovi hrabri sljedbenici ulagali su najveće napore da poraze Božje i izraelske neprijatelje.

Nakon poraza Amalečana Bog je zapovjedio Mojsiju: “Zapiši ovo u knjigu na sjećanje, i utuvi u uši Jošui da ću ja spomen na Amalečane sasvim izbrisati pod nebom!” Neposredno pred svoju smrt veliki vođa je svom narodu dao svečanu naredbu: “Sjećaj se onoga što ti je učinio Amalek dok ste bili na putu pošto ste izašli iz Egipta; kako te dočeka na putu i pobi u tvom zaleđu sve nemoćne kad si bio umoran i iscrpljen, jer se nije Boga bojao… izbriši pod nebom spomen na Amaleka. Ne zaboravi!” (Ponovljeni zakon 25,17-19) Gospodin je o ovim bezbožnim ljudima rekao: “Jahvin je boj protiv Amalečana od naraštaja do naraštaja!” (Izlazak 17,16)

Amalečani nisu bili neupućeni u pogledu na Božji karakter ili Njegovu vlast, ali umjesto da Ga se boje, oni su se odlučili usprotiviti Njegovoj sili. Čuda što ih je Mojsije učinio pred Egipćanima, Amalečanima su bila predmet izrugivanja, a ismijavali su se i strahu okolnih naroda. Oni su se zakleli svojim bogovima da će uništiti Izraelce tako da nijedan ne pobjegne, a hvalisali su se da je izraelski Bog nemoćan da im se suprotstavi. Izraelci im nisu nanijeli uvredu niti im prijetili. Njihov napad nije bio ničim izazvan. Oni su htjeli pokazati svoju mržnju i prkos prema Bogu tako što su nastojali uništiti Njegov narod. Amalečani su dugo bili bahati grešnici, njihovi su zločini vikali Bogu za osvetu, a ipak ih je Njegova milost pozivala na pokajanje. Ali kad su amalečki vojnici napali iscrpljene i nezaštićene izraelske redove, oni su zapečatili sudbinu svojeg naroda. Božja briga počiva nad Njegovom najslabijom djecom. Nebu ne promakne nijedan čin surovosti i tlačenja. Njegova se ruka pruža nad svima onima koji Ga se boje i koje ljubi jer On drži mač pravde.

Nedaleko od mjesta na kojem su se Izraelci utaborili nalazio se dom Jitra, Mojsijevog tasta. Jitro je čuo o izbavljenju Izraelaca i uputio se da ih posjeti i vrati Mojsiju njegovu ženu i dva sina. Vjesnici su obavijestili velikog vođu o njihovom dolasku te je on s radošću izašao da ih susretne i nakon pozdrava uveo ih u svoj šator. On je poslao natrag svoju obitelj kad se na putu u Egipat suočio s opasnostima u vezi s oslobođenjem Izraela, ali sada je ponovno mogao uživati u udobnosti i utjehi njihovog društva. On je Jitru ispričao o prekrasnom Božjem postupanju s Izraelom i patrijarh se radovao i blagoslovio Gospodina te se pridružio Mojsiju i straješinama u prinošenju žrtava i svečanom blagdanu u sjećanje na Božju milost.

Dok je Jitro boravio u taboru, uvidio je da na Mojsiju počiva veliki teret. Održavanje discipline i reda među velikim, neobrazovanim i nepodučenim mnoštvom bio je doista težak zadatak. Mojsija su prihvaćali kao vođu i suca te su pred njega iznosili ne samo predmete od općeg interesa, kao i dužnosti naroda, već i nesporazume među ljudima. On je to dopuštao jer mu je to pružalo priliku da ih poduči, kao što je rekao: “Ja onda rasudim između jednoga i drugoga; izložim im Božje zakone i odredbe.” Međutim Jitro se tome usprotivio riječima: “Taj posao je za te pretežak; sam ga ne možeš obavljati. … I ti i taj narod s tobom potpuno ćete se iscrpsti.” I on je posavjetovao Mojsija da imenuje tisućnike, stotnike, pedesetnike i desetnike. To su trebali biti “ljudi sposobni, bogobojazni i pouzdani, koji mrze mito”. Oni su trebali suditi u lakšim slučajevima, dok su najvažnije i najteže slučajeve trebali i dalje iznositi pred Mojsija koji je, prema Jitrovim riječima, trebao činiti sljedeće: “Poučavaj ih o zakonima i odredbama; svraćaj ih na put kojim moraju ići, upućuj ih na djela koja moraju vršiti.” Prihvaćen je savjet koji nije samo Mojsiju donio olakšanje, već je doveo do uspostavljanja savršenijeg ustroja među narodom.

Gospodin je posebno cijenio Mojsija i njegovom rukom učinio mnoga čudesa, ali činjenica da je on bio izabran da druge uči nije ga navela na zaključak da njemu samom nije bila potrebna poduka. Izabrani izraelski vođa je rado poslušao prijedlog pobožnog midjanskog svećenika i usvojio njegov plan kao mudru uredbu.

Narod je od Refidima nastavio svoje putovanje slijedeći kretanje stupa od oblaka. Put ih je vodio preko neplodnih ravnica, strmih uspona i stjenovitih klisura. Često su putujući preko pješčanih pustoši promatrali pred sobom goleme planine, poput velikih prepreka, koje su se uzdizale na njihovom putu i naizgled sprečavale daljnje napredovanje. Ali kad su se približili, u planinskim su se stijenama otvarali prolazi, a pred njihovim se pogledom pružala sljedeća ravnica. Prošli su kroz jednu duboku, prijeteću klisuru. Bio je to veličanstven, dojmljiv prizor. Između stjenovitih uzvisina koje su se uzdizale stotinama stopa s obje strane, dokle je oko moglo doseći, tekla je živa rijeka izraelskog naroda sa svojim stadima. A onda se pred njima u svečanom veličanstvu uzdizala planina Sinaj. Stup od oblaka je stao na njezinom vrhu, a narod je raširio svoje šatore u ravnici. To je trebao biti njihov dom u sljedećih godinu dana. Stup od vatre noću je osiguravao božansku zaštitu, a dok su oni bili svladani snom, kruh s neba je polako padao na tabor.

Svanuće je pozlaćivalo tamne planinske rubove, sunčeve zlatne zrake su probijale duboke klisure, a iscrpljenim putnicima one su se činile kao zrake milosti s Božjeg prijestolja. Izgledalo je da goleme, krševite hridi svojim veličanstvom govore o vječnoj strpljivosti i veličanstvu. Čovjek se osjećao neznatan i slab u prisutnosti Onoga koji je “mjericom izmjerio zemlju, i planine na mjerila, a tezuljom bregove” (Izaija 40,12). Ovdje je Izrael trebao primiti najljepšu objavu koju je Bog ikada dao čovjeku. Bog je ovdje sakupio svoj narod da u njihove umove utisne svetost svojih zahtjeva objavljujući vlastitim glasom svoj sveti Zakon. U njima su se trebale dogoditi velike i svete promjene, jer je ponižujući utjecaj ropstva i dugoročno promatranje idolopoklonstva ostavilo traga na njihovim navikama i karakteru. Obznanjujući im sebe, Bog ih je nastojao uzdići na veću moralnu razinu.