Izrael prima Zakon

Ovo se poglavlje zasniva na Izlasku 19 do 24.

Ubrzo nakon što su se utaborili kod Sinaja, Mojsije je bio pozvan na planinu da se susretne s Bogom. On se sâm penjao strmim, krševitim putem i približio se oblaku koji je označavao mjesto Jahvine prisutnosti. Izrael je sada trebao stupiti u blizak, poseban odnos sa Svevišnjim, da se sjedine kao crkva i narod pod Božjom upravom. Poruka je Mojsiju za narod bila:

“Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo. Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode — ta moj je sav svijet! — vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet.”

Mojsije se vratio u tabor, i nakon što je sazvao izraelske starješine, ponovio im je božansku poruku. Njihov je odgovor glasio: “Vršit ćemo sve što je Jahve naredio.” Tako su oni uspostavili svečan Savez s Bogom i obvezali se da će ga prihvatiti kao svojeg Vladara, čime su oni u posebnom smislu postali podložni Njegovom autoritetu.

Njihov se vođa ponovno popeo na planinu i Gospodin mu je rekao: “Ja ću, evo, doći k tebi u gustom oblaku, da narod čuje kad budem s tobom govorio, i da ti zauvijek vjeruju.” Kad su se na putu suočili s teškoćama, oni su bili skloni mrmljanju protiv Mojsija i Arona, optužujući ih da vode izraelski narod iz Egipta kako bi ga uništili. Gospodin je pred njima želio ukazati čast Mojsiju da bi vjerovali njegovim uputama.

Bog je namjeravao da objavljivanje svog Zakona učini veličanstvenim prizorom, u skladu sa svojim uzvišenim karakterom. Narod je trebao shvatiti da svemu što je povezano sa službom Bogu treba pristupati s velikim poštovanjem. Gospodin je rekao Mojsiju: “Pođi narodu… i posvećuj ga danas i sutra. Neka operu svoju odjeću; neka bude gotov prekosutra, jer će prekosutra sići Jahve na brdo Sinaj naočigled sveg puka.” Sljedećih dana svi su se trebali baviti svečanim pripremama za izlazak pred Boga. Njihovo tijelo i odjeća morali su biti očišćeni. A kad Mojsije bude upozorio na njihove grijehe, oni su se trebali poniziti, postiti i moliti da bi se njihova srca očistila od bezakonja.

Obavljene su pripreme u skladu sa zapovijeđu, a slušajući naknadnu uputu, Mojsije je naredio da se oko planine postave granice, tako da ni čovjek ni životinja nisu mogli stupiti na sveto područje. Ako ga se tko samo usudio dotaknuti, kazna je bila trenutačna smrt.

Ujutro trećeg dana, dok su pogledi naroda bili uprti u planinu, njezin vrh je bio pokriven gustim i mračnim oblakom koji je silazio niz planinu sve do podnožja, dok cijela planina nije bila obavijena tamom i strašnom tajanstvenošću. Onda se začuo zvuk trube koji je pozivao narod na susret s Bogom, i Mojsije ga je poveo do podnožja planine. Žive su munje sijevale iz guste tame, a udarci groma odjekivali su među okolnim vrhuncima. “Brdo Sinaj zavilo se u dim, jer je Jahve u oblaku ognja sišao na nj. Dizao se dim kao dim iz peći. Sve se brdo silno treslo.” U očima okupljenog mnoštva slava Gospodnja je bila poput vatre koja proždire, dok je “zvuk trube bivao sve jači. Mojsije je govorio, a Bog mu grmljavinom odgovarao.” Znak Jahvine prisutnosti je bio tako strašan da je izraelski narod drhtao od straha te su pali na koljena pred Gospodinom. Čak je i Mojsije uzviknuo: “Prestrašen sam i dršćem.” (Hebrejima 12,21)

Onda je grmljavina prestala, trube se više nisu čule, a zemlja je bila mirna. Neko je vrijeme vladala tišina, a onda se začuo Božji glas. Govoreći iz guste tame koja Ga je okruživala dok je stajao na planini, okružen pratnjom anđela, Gospodin je obznanio svoj Zakon. Mojsije je, opisujući ovaj prizor, rekao: “Dođe Jahve sa Sinaja, sa Seira im se pokaza i s gore Parana zasja. Zbog njih dođe od kadeških zborova, sa svoga juga sve do Obronaka. Ipak ti ljubiš narode, svi sveti njihovi u tvojoj su ruci. Pred tvojim su ležali nogama, išli tobom predvođeni.” (Ponovljeni zakn 33,2.3)

Jahve se otkrio, ne samo u strašnom veličanstvu Suca i Zakonodavca, već i kao milostiv Čuvar svojega naroda: “Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.” Onaj koga su oni već poznavali kao svog Vodiča i Izbavitelja, koji ih je izveo iz Egipta, utirući im put kroz more, pobjeđujući faraona i njegovu vojsku, On koji je tako pokazao da je jači od svih egipatskih bogova, sada je izgovarao svoj Zakon.

Zakon tom prigodom nije objavljen isključivo zbog Izraelaca. Bog ih je počastio učinivši ih stražarima i čuvarima svog Zakona, ali oni su ga trebali smatrati svetim zalogom namijenjenim cijelom svijetu. Uredbe Dekaloga su prilagođene cijelom svijetu, a svima su dane za pouku i pokoravanje. Deset zapovijedi, sažete, sveobuhvatne i autoritativne, bave se čovjekovom dužnošću prema Bogu i bližnjima, a sve se zasniva na velikom temeljnom zakonu ljubavi. “Ljubi Gospodina Boga svoga — odgovori — svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom a svoga bližnjega kao samoga sebe!” (Luka 10,27; vidi također: Ponovljeni zakon 6,4.5, Levitski zakonik 19,18) Ova načela su podrobno izložena u Deset zapovijedi i primijenjena na čovjekovo stanje i okolnosti.

“Nemoj imati drugih bogova uz mene.”

Samo Jahvi, vječnom, samopostojećem, jedinstvenom, koji je sâm izvor svega i koji održava sve, pripada najveće poštovanje i obožavanje. Čovjeku je zabranjeno da svojom službom i naklonostima na prvo mjesto stavi nešto drugo. Mi stvaramo boga od svega što volimo, tako da ono umanjuje našu ljubav prema Bogu ili ometa našu službu Njemu.

“Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi.”

Druga zapovijed zabranjuje obožavanje kipova ili slika istinitog Boga. Mnoge neznabožački narodi tvrde da su njihovi kipovi samo slika ili simbol s pomoću kojeg oni obožavaju svoje božanstvo, ali Bog je takvo bogoslužje proglasio grijehom. Pokušaj da se Vječni prikaže nečim materijalnim umanjuje čovjekovu predodžbu o Bogu. Um bi se tako odvraćao od beskrajnog savršenstva Jahve i okretao stvorenjima, a ne Stvoritelju. A što je čovjekova predodžba o Bogu niža, On se više ponižava.

“Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran.” Blizak i svet odnos Boga s Njegovim narodom prikazan je slikom braka. Idolopoklonstvo je duhovni preljub, a Božje nezdovoljstvo njime prikladno je opisano kao ljubomora.

“Kažnjavam grijeh otaca — onih koji me mrze — na djeci do trećeg i četvrtog koljena…” Neizbježno je da djeca snose posljedice roditeljskih grijeha, ali njih se ne kažnjava zbog roditeljske krivnje, osim ako ona sudjeluju u njihovom grijehu. Međutim, djeca obično hode stopama svojih roditelja. Zbog naslijeđa i primjera sinovi postaju sudionici u očevim grijesima. Pogrešne sklonosti, izopačeni apetit i iskvaren moral, kao i fizičke bolesti i poremećaji, prenose se kao naslijeđe od oca na sina do trećeg i četvrtog naraštaja. Ova je zastrašujuća istina trebala biti svečana sila koja priječi ljude da hode putem grijeha.

“… A iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.” Zabranjujući obožavanje lažnih bogova, druga zapovijed otvoreno naređuje obožavanje istinitog Boga. Onima koji Mu vjerno služe obećana je milost, ne samo do trećeg i četvrtog naraštaja, kao u slučaju kazne kojom se prijeti onima koji ga mrze, već tisućamanaraštaja.

“Ne izgovaraj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.”

Ova zapovijed ne zabranjuje samo lažno zaklinjanje i ruženje, već i nepromišljeno korištenje Božjim imenom bez obzira na njegovo značenje. Mi Boga ne poštujemo nepromišljenim spominjanjem Njegovog imena u svakodnevnim razgovorima, prizivanjem u beznačajnim razgovorima, i čestim i nepromišljenim ponavljanjem Njegovog imena. “Sveto je i časno ime njegovo!” (Psalam 111,9) Svi trebaju razmišljati o Božjem veličanstvu, Njegovoj čistoći i svetosti, da srce shvati Njegov uzvišeni karakter, a Njegovo sveto ime treba izgovarati s poštovanjem i svečano.

“Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, ni došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.”

Subota nije uspostavljena kao neka nova ustanova, već kao ona koja je uspostavljena za stvaranja. Trebamo je se sjećati i svetkovati kao spomenik na Stvoriteljevo djelo. Upućujući na Boga kao Stvoritelja neba i Zemlje, ona razlučuje između istinitog Boga i lažnih bogova. Svi koji svetkuju sedmi dan tim činom govore da su obožavatelji Jahve. Tako je subota znak čovjekove odanosti Bogu sve dok god na Zemlji postoji netko tko Mu služi. Četvrta zapovijed je jedina od deset u kojoj se nalazi i ime i titula Zakonodavca. Ona jedina pokazuje čijim je autoritetom objavljen Zakon. Ona tako sadrži Božji pečat koji dokazuje autentičnost i obvezujuću silu Njegovog Zakona.

Bog je čovjeku dao šest dana za rad, i On zahtijeva da svoj posao obavi tijekom šest radnih dana. Subotom je dopušteno obavljati nužne poslove i činiti milost, za bolesne se treba brinuti sve vrijeme, ali posao koji nije nužan treba obvezno izbjegavati. “Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu, i u sveti dan ne obavljaš poslove; nazoveš li subotu milinom a časnim dan Jahvi posvećen; častiš li ga odustajuć od puta…” (Izaija 58,13) Međutim, zabrana tu ne prestaje: “… bavljenja poslom i pregovaranjem,” kaže prorok. Bog one koji razgovaraju o poslovnim pitanjima ili stvaraju planove u subotu smatra da se oni zapravo bave tim poslom. Da bi držali subotu svetom, mi čak ne trebamo dopustiti našim umovima da počivaju na predmetima svjetovne naravi. A ovo predanje obuhvaća sve unutar naših zidova. Ukućani trebaju odložiti svoje svjetovne poslove tijekom svetih trenutaka. Svi se trebaju ujediniti u poštovanju Boga dragovoljnom službom na Njegov sveti dan.

“Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti da Jahve, Bog tvoj.”

Roditeljima pripada određena mjera poštovanja i ljubavi koja ne pripada nijednoj drugoj osobi. Sâm Bog, koji je na njih stavio odgovornost za duše u njihovoj brizi, uredio je da tijekom ranih godina života roditelji zauzimaju mjesto Boga kod djece. I oni koji odbacuju autoritet svojih roditelja odbacuju Božji autoritet. Peta zapovijed od djece zahtijeva ne samo da poštuju svoje roditelje, pokoravaju im se i slušaju ih, već da im daju ljubav i nježnost, da olakšaju njihove brige, čuvaju njihov ugled, te im priteknu u pomoć i utješe ih u starosti. Ona također naređuje poštovanje prema propovjednicima i vladarima, i svima onima kojima je Bog dao autoritet.

“To je”, kaže apostol, “prva zapovijed popraćena obećanjem.” (Efežanima 6,2) Za Izrael, koji je uskoro očekivao da će ući u Kanaan, to je bilo jamstvo poslušnima o dugom životu u toj dobroj zemlji. Ali ona ima i šire značenje i uključuje sav Božji Izrael i obećava vječni život na Zemlji oslobođenoj od prokletstva grijeha.

“Ne ubij!”

Sva djela nepravde koja skraćuju život; duh mržnje i osvete, ili popuštanja strastima koji navode na štetna djela drugima ili nas potiče da im želimo zlo (jer “tko se ljuti na svoga brata, bit će odgovoran sudu”); sebično zanemarivanje brige prema napaćenima i onima kojima je ona potrebna; svako ugađanje sebi ili nepotrebno uskraćivanje, ili pretjerani rad koji šteti zdravlju, sve je to — u većoj ili manjoj mjeri — kršenje šeste zapovijedi.

“Ne učini preljuba!”

Ova zapovijed zabranjuje ne samo nečista djela, već i tjelesne misli i želje, ili svako djelo koje ih potiče. Ne zahtijeva se samo čistoća u vanjskom životu, već i čistoća tajnih namjera i osjećaja. Krist, koji je učio sveobuhvatnu obvezu Božjeg zakona, izjavio je da su zle misli ili pogled grijeh kao i nezakonito djelo.

“Ne ukradi!”

Ova zabrana obuhvaća i javne i osobne grijehe. Osma zapovijed osuđuje krađu ljudi, trgovanje robovima, a zabranjuje i osvajačke ratove. Ona osuđuje krađu i pljačku i zahtijeva strogo poštenje u najmanjim pojedinostima poslovanja. Ona zabranjuje prekomjernu zaradu u trgovini i zahtijeva poštenu isplatu dugova i plaća. Ona kaže da se prema nebeskim knjigama svaki pokušaj da se netko okoristi tuđim neznanjem, slabošću ili nesrećom smatra prijevarom.

“Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!”

Ovim je obuhvaćen svaki oblik lažnog svjedočenja, svaki pokušaj ili namjera da se bližnji prevari. Namjera da se prevari jest ono što svjedočanstvo čini lažnim. Pogledom očiju, pokretom ruke, izrazom lica može se svjedočiti lažno jednako učinkovito kao i riječima. Svako svjesno pretjerivanje, svaki nagovještaj ili ulagivanje s namjerom da se ostavi pogrešan ili pretjeran dojam, čak i činjenična izjava izrečena na takav način da ostavlja pogrešan dojam, lažno je svjedočenje. Ova naredba zabranjuje sve napore da se naudi dobrom glasu bližnjeg pogrešnim prikazivanjem ili zlim sumnjama, klevetanjem ili pričama. Čak i namjerno prikrivanje istine, čime se može nanijeti šteta drugima, kršenje je devete zapovijedi.

“Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvojega.”

Deseta zapovijed udara u sam korijen svih grijeha, zabranjujući sebične želje iz kojih izvire grešan čin. Onaj tko se iz poslušnosti Božjem zakonu uzdržava od popuštanja grešnoj želji za onim što pripada drugima neće biti kriv za neko zlo djelo prema svojim bližnjima.

To su bile svete uredbe Dekaloga, izrečene usred grmljavine i plamena, prekrasnog prikaza sile i veličanstva velikog Zakonodavca. Bog je objavljivanje svojeg Zakona popratio prikazom svoje sile i slave da Njegov narod nikada ne zaboravi taj prizor te da ih dojmi duboko štovanje prema Piscu Zakona, Stvoritelju neba i Zemlje. On je svim ljudima želio pokazati svetost, važnost i postojanost svojega Zakona.

Izraelski je narod svladao strah. Strašna moć Gospodnjih uredbi njima se činila jačom od onoga što su njihova dršćuća srca mogla podnijeti. Kad im je izneseno Božje veliko mjerilo pravednosti, oni su kao nikada ranije shvatili uvredljivu narav grijeha i svoju vlastitu krivnju u očima svetoga Boga. Ustuknuli su u strahu i s dubokim poštovanjem. Mnoštvo je povikalo Mojsiju: “Ti nam govori, a mi ćemo slušati. Neka nam Bog ne govori, da ne pomremo!” Odgovor je glasio: “Ne bojte se… Bog je došao da vas samo iskuša; da strah pred njim ostane s vama te da ne griješite.” Međutim, narod je ostao podalje promatrajući prizor sa strahom, dok Mojsije “pristupi gustom oblaku gdje se Bog nalazio”.

Umovi naroda, zaslijepljeni i poniženi poganstvom i ropstvom, nisu bili spremni da u cijelosti cijene dalekosežna načela Božjih Deset zapovijedi. Da bi potpunije razumjeli i vršili Deset zapovijedi, dane su dodatne uredbe koje su objašnjavale primjenu načela Deset zapovijedi. Ove su se uredbe zvale zakoni jer su zasnovani na beskonačnoj mudrosti i jednakosti, a suci su ih koristili da bi na temelju njih izricali presude. Za razliku od Deset zapovijedi, Mojsije ih je osobno primio, a zatim ih je on trebao obznaniti narodu.

Prvi se od ovih zakona odnosio na sluge. U drevna vremena suci su zločince prodavali u ropstvo, u nekim slučajevima kreditori su prodavali svoje dužnike, a siromaštvo je navelo neke osobe da sebe i svoju djecu prodaju u ropstvo. Međutim, Izraelca se nije moglo prodati na doživotno robovanje. Dužina njegove službe bila je ograničena na šest godina, a sedme je trebao biti pušten na slobodu. Krađa ljudi, ubojstvo s predumišljajem i pobuna protiv roditeljskog autoriteta, kažnjavali su se smrću. Dopuštalo se držanje robova koji nisu bili rođeni Hebreji, ali njihov život i osobnost bili su strogo zaštićeni. Kažnjavalo se ubojstvo robova, a povrede koje bi gospodar nanio, možda samo gubitak zuba, omogućavale su mu slobodu.

Izraelci su i sami nedavno bili sluge, a sad kad su oni trebali imati sluge, trebali su se čuvati popuštanja duhu surovosti i iskorištavanja zbog kojeg su patili pod egipatskim nadzornicima. Sjećanje na gorčinu njihovog vlastitog robovanja trebalo ih je osposobiti da se stave na mjesto sluge te da ih to navede da budu ljubazni i sažaljivi, da prema drugima postupaju onako kako bi željeli da se postupa prema njima.

Posebno su štićena prava udovica i siročadi, a naređen je i nježan obzir prema njihovom bespomoćnom stanju. “Ako ih ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati. Moj će se gnjev raspaliti, i mačem ću vas pogubiti. Tako će vam žene ostati udovice a djeca siročad.” Pridošlice koji se pridruže Izraelu trebali su biti zaštićeni od zla i tlačenja. “Ne tlači pridošlicu niti mu nanosi nepravde, jer ste sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj.”

Uzimanje kamate od siromaha bilo je zabranjeno. Odjeća ili pokrivač siromaha, koji su se uzimali kao jamstvo, morali su se vratiti prije noći. Kradljivac je ukradeno morao vratiti dvostruko. Naređeno je i poštovanje prema sucima i upraviteljima, a suci su upozoreni protiv izvrtanja pravde, prihvaćanja lažnih dokaza i primanja mita. Zabranjeno je bilo lažno optuživanje i klevetanje, a naređena su djela ljubaznosti, čak i prema osobnim neprijateljima.

Narod je još jednom opomenut na svetu obvezu u pogledu na subotu. Određeni su godišnji blagdani, na kojima su se svi muškarci iz naroda okupljali pred Gospodinom donoseći Mu svoje žrtve zahvalnosti i prve plodove njegovog obilja. Obznanjen je i cilj ovih uredbi. One nisu proistekle iz puke, samovoljne suverenosti, već su dane za dobro Izraela. Gospodin je rekao: “Budite narod meni posvećen!”, dostojni da vas sveti Bog prizna.

Mojsije je trebao zapisati ove zakone i pozorno ih čuvati kao temelje nacionalnog Zakona, i oni su zajedno s Deset zapovijedi koje su ilustrirali bili uvjet ispunjenja Božjih obećanja Izraelu.

Onda im je Jahve poslao poruku: “Šaljem, evo, svog anđela pred tobom, da te čuva na putu i dovede te u mjesto koje sam priredio. Poštuj ga i slušaj! Ne buni se protiv njega, jer vam neće opraštati prekršaje: ta moje je ime u njemu. Ako mu se budeš vjerno pokoravao i budeš vršio sve što sam naredio, ja ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima i protivnik tvojim protivnicima.” Tijekom svih izraelskih lutanja Krist je, u stupu od oblaka i ognja, bio njihov Vođa. Premda su postojale predslike koje su upućivale na dolazak Spasitelja, On je također bio prisutni Spasitelj, koji je Mojsiju davao upute za narod i stajao pred njima kao jedini izvor blagoslova.

Nakon silaska s planine: “Dođe Mojsije i kaza narodu sve riječi Jahvine i sve odredbe. A sav puk odgovori u jedan glas: ‘Sve riječi što ih Jahve reče, vršit ćemo.’” Mojsije je ovo jamstvo, zajedno s Gospodinovim riječima koje su ih obvezivale da ih poslušaju, zapisao u knjigu.

Onda je slijedilo potpisivanje Saveza. U podnožju planine izgrađen je žrtvenik, a pored njega je podignuto dvanaest stupova “za dvanaest plemena Izraelovih”, kao svjedočanstvo njihovog prihvaćanja Saveza. Tada su mladi Izraelci izabrani za ovu službu prinijeli žrtve.

Nakon što je Mojsije poškropio žrtvenik krvlju, “prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita”. Tako su svečano ponovljeni uvjeti Saveza i svi su bili slobodni da izaberu hoće li im se pokoriti. Oni su prvo obećali da će slušati Božji glas, ali sada im je pročitan Njegov Zakon, a njegova su načela podrobno iznesena tako da znaju što sve ovaj Savez obuhvaća. Narod je ponovno jednoglasno uzvratio: “‘Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo.’ … Kad je Mojsije saopćio svemu narodu svaku zapovijed, kako je pisalo u Zakonu, uze krvi… te poškropi i samu knjigu i sav narod govoreći: ‘Ovo je krv saveza koji vam je Bog propisao.’” (Hebrejima 9,19.20)

Tada je trebalo izvršiti pripreme za potpuno organiziranje izabranog naroda pod Jahvom kao njihovim Kraljem. Mojsije je primio zapovijed: “Uzađi k Jahvi — ti, Aron, Nadab i Abihu i sedamdeset izraelskih starješina. Poklonite se izdaljega! Neka se sam Mojsije primakne k Jahvi!” Dok je narod bogoslužbovao u podnožju, ovi izabrani ljudi su bili pozvani da se popnu na planinu. Pozvano je sedamdeset starješina da pomognu Mojsiju u upravljanju Izraelom, a Gospodin im je dao Duh i počastio ih prikazom svoje slave i veličine. “Oni vidješe Boga Izraelova: podnožje njegovim nogama kao da je bilo od dragoga kamena safira, sjajem nalik na samo nebo.” Oni nisu vidjeli Boga, već su vidjeli slavu Njegove prisutnosti. Ranije oni ne bi mogli podnijeti ovaj prizor, ali prikaz Božje slave je izazvao strahopoštovanje i naveo ih na pokajanje. Oni su razmišljali o Njegovoj slavi, čistoći i milosti sve dok se nisu mogli približiti Onome koji je bio predmet njihovog razmišljanja.

Mojsije i “njegov pomoćnik Jošua” su onda pozvani da se susretnu s Bogom. Budući da su neko vrijeme trebali biti odsutni, vođa je imenovao Arona i Hura, da ga uz pomoć starješina zamijene. “Zatim Mojsije uzađe na brdo, a onda oblak prekri brdo. Slava se Jahvina nastani na Sinajskom brdu.” Oblak je šest dana prekrivao planinu kao znak posebne Božje prisutnosti, a On se nije otkrio ili objavio svoju volju. Mojsije je sve to vrijeme čekao da bude pozvan u prisutnost Svevišnjega. Njemu je naređeno: “Popni se k meni na brdo i pričekaj ondje”, i premda su njegovo strpljenje i poslušnost bili kušani, čekanje ga nije iscrpilo i nije napustio svoje mjesto. Razdoblje čekanja je za njega bilo vrijeme pripreme, temeljitog samoispitivanja. Čak ni Božji omiljeni sluga nije odmah mogao stupiti u Njegovu prisutnost i izdržati prikaz Njegove slave. Njemu je trebalo šest dana da bi sebe posvetio Bogu ispitujući svoje srce, razmišljajući i moleći se prije nego što je bio spreman za izravnu komunikaciju sa svojim Stvoriteljem.

Sedmog dana, u subotu, Mojsije je pozvan u oblak. Gusti oblak se otvorio pred očima cijelog Izraela i Gospodinova slava se pokazala kao vatra koja sažiže. “Četrdeset dana i četrdeset noći boravio je Mojsije na brdu.” Četrdeset dana boravka na brdu nije obuhvatilo šest dana pripreme. Jošua je tijekom šest dana bio s Mojsijem, te su zajedno jeli manu i pili iz potoka koji je tekao s planine. Ali Jošua nije ušao s Mojsijem u oblak. On je ostao vani i nastavio jesti i piti očekujući Mojsijev povratak, ali Mojsije je postio tijekom svih četrdeset dana.

Mojsije je tijekom svojeg boravka na gori primio upute za izgradnju Svetišta u kojem će se posebno prikazati božanska prisutnost. “Neka mi sagrade Svetište da mogu boraviti među njima,” (Izlazak 25,8) bila je Božja zapovijed. Svetkovanje subote je zapovjeđeno po treći put. “Neka je ona znak, zauvijek, između mene i Izraelaca,” priopćio je Jahve, “da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem. Držite, dakle, subotu, jer je ona za vas sveta… tko bude u njoj radio ikakav posao, neka se odstrani iz svoga naroda.” (Izlazak 31,17.13.14) Budući da su upravo tada dane i upute za trenutno podizanje Svetišta za službu Bogu, narod je mogao zaključiti da je, zbog toga što je cilj koji su imali pred sobom bio Božja slava, i zbog velike potrebe za mjestom bogoslužja opravdano raditi na gradnji subotom. Da bi ih sačuvao od takve pogreške, oni su primili upozorenje. Ni svetost i hitnost ovog posebnog djela za Boga nije ih smjela navesti da pogaze Njegov sveti dan odmora.

Narod je otada trebao biti počašćen stalnom prisutnošću svog Kralja. “Ja ću prebivati među Izraelcima i biti njihov Bog … Ja ću posvetiti Šator sastanka …” (Izl 29,45.43) bilo je obećanje dano Mojsiju. Kao simbol Božjeg autoriteta i utjelovljenje Njegove volje Mojsije je primio primjerak Deset zapovijedi što ih je Božji prst urezao na dvije kamene ploče (Ponovljeni zakon 9,10; Izlazak 32,15.16), da budu čuvane u Svetištu koje je, kad se načini, trebalo biti vidljivo središte narodnog bogoštovlja.

Izrael je od ropskog naroda uzvišen iznad svih ostalih naroda da bude posebno blago Kralja nad kraljevima. Bog ih je odvojio od svijeta da bi im dao svetu zadaću. On ih je učinio mjestom pohrane Njegovog Zakona i kroz njih je namjeravao sačuvati znanje o Njemu. Tako je svjetlost s Neba trebala blistati u svijetu okruženom tamom, i trebao se čuti glas koji poziva sve narode da ostave idolopoklonstvo i služe živom Bogu. Ako Izraelci opravdaju povjerenje, oni će postati svjetska sila. Bog će biti njihova obrana i On će ih uzdići iznad svih naroda. Kroz njih će se otkrivati Njegova svjetlost i istina i oni će živjeti pod Njegovom svetom i mudrom vlašću kao primjer nadmoći Njegovog bogoštovlja nad svim drugim oblicima idolopoklonstva.