Šet i Henok
Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 4,25 do 6,2.
Adam je dobio drugog sina, da bude nasljednik božanskog obećanja, baštinik duhovnog prirođenog prava. Ime sina, Šet, značilo je “određeni” ili “naknada”, jer majka je rekla: “Bog mi dade drugo dijete mjesto Abela, koga ubi Kajin.” Šet je bio plemenitijeg izgleda od Kajina i Abela, a sličio je Adamu više od prva dva sina. Imao je uzoran karakter i hodio je Abelovim stopama. Ipak, on po naravi nije naslijedio više dobrote od Kajina. O Adamovu stvaranju stoji napisano: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka”, ali čovjek, nakon pada, “rodi sina njemu slična.” Dok je Adam stvoren bezgrešan, na sliku Božju, Šet je, poput Kajina, naslijedio palu narav svojih roditelja. Ali on je također primio spoznaju o Otkupitelju i pouke o opravdanju. On je božanskom milošću služio i štovao Boga, i radio je, kao i Abel dok je bio živ, da vrati umove grešnih ljudi poštovanju i poslušnosti njihovom Stvoritelju.
“Šetu se rodi sin, komu on nadjene ime Enoš. Tada se počelo zazivati ime Jahvino.” Vjerni su obožavali Boga i prije, ali kako su se ljudi množili, razlika između ovih dviju skupina je postajala sve izrazitija. Jedni su otvoreno izražavali svoju odanost Bogu, dok su drugi pokazivali prijezir i neposlušnost.
Naši su praroditelji prije pada držali subotu, koja je uspostavljena u Edenu, a nastavili su je svetkovati i nakon izgnanstva iz raja. Oni su okusili gorke plodove neposlušnosti i naučili da svi oni koji gaze Božje zapovijedi prije ili kasnije nauče da su božanske uredbe svete i nepromjenjive te da će kazna za prijestup sigurno biti izvršena. Subotu su svetkovala sva Adamova djeca koja su ostala vjerna Bogu. Ali Kajin i njegovi potomci nisu poštovali dan u koji se Bog odmarao. Oni su izabrali svoje vlastito vrijeme za rad i odmor usprkos Jahvinoj izričitoj zapovijedi.
Nakon što je čuo Božje prokletstvo, Kajin je otišao iz kuće svojega oca. On je prvo izabrao zanimanje poljodjelca, i sada je osnovao grad koji je nazvao imenom svojeg najstarijeg sina. On je napustio Božju prisutnost, odbacio obećanje o obnovljenom Edenu da bi potražio materijalna dobra i uživanje na zemlji pod prokletstvom grijeha, i time se stavio na čelo velike skupine ljudi koji obožavaju boga ovoga svijeta. Njegovi su potomci postali poznati po svemu što se odnosi na zemaljski i materijalni napredak. Oni se nisu obazirali na Boga i protivili su se Njegovim namjerama za čovjeka. Ubojstvu koje je započeo Kajin, Lamek, peti potomak, dodao je mnogoženstvo, a onda s hvalisavom razmetljivošću priznao Boga samo da bi svoju sigurnost temeljio na činjenici da je Kajin pošteđen osvete. Abel je živio pastirskim životom, živeći u šatorima ili kolibama, i Šetovi potomci pošli su istim putem smatrajući se “tuđincima i putnicima na zemlji”, “a sad, oni teže za boljom, to jest nebeskom [domovinom]” (Hebrejima 11,13.16).
Ove dvije skupine su neko vrijeme bile odvojene. Kajinovi potomci su, šireći se iz svog prvog naselja, naselili doline i ravnice gdje su prebivala Šetova djeca, a oni su se, da bi pobjegli od otrovnog utjecaja, povukli u planine i tamo načinili sebi dom. Sve dok je trajala odvojenost, oni su održavali čistoću službe Bogu. Ali kako je vrijeme prolazilo, oni su se malo-pomalo odvažili i pomiješali sa stanovnicima dolina. Ovo je druženje donijelo najgore posljedice. “Opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale.” Šetovi su sinovi, privučeni ljepotom kćeri Kajinovih potomaka, razgnjevili Boga uzimajući ih za žene. Mnogi su obožavatelji Boga podlegli grijehu zbog čari koje su sada stalno bile pred njima, i oni su izgubili svoj naročit, svet karakter. Miješanjem s grešnicima oni su im postali slični u duhu i djelima, zanemarili su ograničenja sedme zapovijedi i oni “ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli”. Šetova su djeca pošla “putem Kajinovim” (Juda 11), oni su usmjerili svoje umove na zemaljski napredak i uživanje te zanemarili Gospodnje zapovijedi. Jer iako su ljudi “upoznali Boga, nisu mu iskazali ni slavu ni zahvalnost”, već su “postali isprazni u mislima svojim i njihovo je nerazumno srce potamnjelo” (Rimljanima 1,21). Stoga ih je Bog “predao pokvarenom shvaćanju” (redak 28). Grijeh se raširio zemljom kao smrtonosna guba.
Adam je gotovo tisuću godina živio među ljudima, kao svjedok posljedica grijeha. On je vjerno pokušao zaustaviti plimu grijeha. Njemu je bilo zapovjeđeno da svoje potomke pouči Gospodnjim putovima, i on je pozorno čuvao ono što mu je Bog otkrio i ponavljao to novim naraštajima. Svojoj djeci i unucima, do devetog naraštaja, on je pričao o čovjekovom sretnom i svetom životu u Edenu te ponovio povijest svojeg pada govoreći im o patnji kojom ga je Bog učio nužnosti pomnog slijeđenja Njegovog Zakona i objasnio im milostivi plan za njihovo spasenje. Ipak, malo je bilo onih koji su obratili pozornost na njegove riječi. On se često suočavao s gorkim ukorima zbog grijeha koji je navukao toliko patnje na njegovo potomstvo.
Adamov je život bio život žalosti, poniženja i kajanja. Kad je napustio Eden, pomisao da mora umrijeti ispunjavala ga je strahom. On je prvi put upoznao stvarnost smrti u ljudskoj obitelji kad je Kajin, njegov prvorođeni sin, postao ubojica svojeg brata. Ispunjen snažnom grižnjom savjesti zbog vlastitog grijeha, dvostruko ožalošćen smrću Abela i Kajinovim odbacivanjem, Adama je slomila tjeskoba. On je bio svjedok sve veće pokvarenosti koja je na kraju dovela do uništenja svijeta potopom. I premda se smrtna presuda koju je izrekao njegov Stvoritelj u početku činila strašna, ipak je, nakon što je gotovo tisuću godina promatrao posljedice grijeha, on smatrao da je Bog bio milostiv što je okončao život patnje i jada.
Unatoč pokvarenosti pretpotopnog svijeta, to doba nije, kao što se često pretpostavlja, bilo doba neznanja i barbarizma. Ljudima je pružena mogućnost da dosegnu visoku mjeru moralnih i materijalnih postignuća. Oni su posjedovali veliku tjelesnu i duševnu snagu, i njihove sposobnosti vjerske i znanstvene spoznaje bile su nedostižne. Pogrešno je pretpostaviti da su njihovi umovi kasno sazrijevali samo zato što su doživljavali duboku starost; njihove su intelektualne spsobnosti bile razvijene u ranoj mladosti, a oni koji su gajili strah Božji i živjeli u skladu s Njegovom voljom nastavili su napredovati u znanju i mudrosti. Kad bi se glasovite znanstvenike našeg vremena usporedilo s ljudima iste dobi koji su živjeli prije potopa, oni bi duševno i tjelesno bili daleko slabiji. Kako se čovjekova duljina života skraćivala, smanjivala se i njegova tjelesna snaga i duševne sposobnosti. Danas postoje ljudi koji se od dvadesete do pedesetih godina posvećuju proučavanjima, i svijet im se divi zbog njihovih dostignuća. Ali kako su ova dostignuća ograničena u usporedbi s ljudima čije su se tjelesne i duševne snage razvijale stoljećima!
Istina je da se ljudi u suvremeno doba koriste dostignućima svojih prethodnika. Veliki umovi, koji su planirali, proučavali i pisali, ostavljali su svoja djela onima koji su ih naslijedili. Ali čak i u ovom pogledu, i kad je u pitanju samo ljudsko znanje, kolika je bila prednost ljudi iz drevnih vremena! Oni su u svojoj sredini godinama imali onoga koji je bio stvoren na Božju sliku, nekoga koga je sam Stvoritelj proglasio “dobrim” — čovjeka kojeg je sâm Bog poučio u mudrosti vezanoj uz materijalni svijet. Adam je od Stvoritelja naučio povijest stvaranja, a sam je tijekom devet stoljeća bio svjedok mnogih događaja i svoje znanje prenosio na potomstvo. Pretpotopni ljudi nisu imali knjige, ni pisane izvještaje, ali s golemom tjelesnom i duševnom snagom oni su imali dobro pamćenje te su mogli razumjeti i zapamtiti ono što im je prenošeno, i zauzvrat to prenijeti neumanjeno na svoje potomstvo. Stotinama godina na Zemlji je istodobno živjelo sedam naraštaja s mogućnošću međusobnog savjetovanja, korištenja znanja i prijenosa iskustva.
Prednosti u stjecanju znanja o Bogu kroz Njegova djela, koje su imali ljudi onog vremena, nikada više nisu bile iste. To nije bilo doba vjerske tame, već razdoblje velike prosvjetljenosti. Cijeli svijet se mogao poučavati od Adama, a one koji su se bojali Gospodina poučavao je i Krist i Njegovi anđeli. Božji vrt je ljudima također bio tihi svjedok istine, jer je stoljećima nakon toga ostao među njima. Na vratima raja koja su čuvali kerubi otkrivala se Božja slava i na njih su dolazili prvi svetkovatelji. Tu su podizali svoje žrtvenike i prinosili svoje žrtve. Ovdje su Kajin i Abel donosili svoje žrtve i Bog se spustio da s njima razgovara.
Sumnja nije mogla osporiti postojanje Edena dok je, s ulazom na kojem su bili anđeli čuvari, stajao neposredno pred njihovim očima. Redoslijed stvaranja, svrha vrta, povijest dvaju drveta usko povezana s čovjekovom sudbinom bili su neporecive činjenice. Božje postojanje, Njegova vrhovna vlast i obvezatnost Njegovog Zakona bile su istine koje ljudi nisu dovodili u pitanje dok je Adam bio među njima.
Unatoč sveopćoj pokvarenosti, postojao je niz svetih ljudi, uzvišenih i oplemenjenih zajednicom s Bogom, koji su živjeli u skladu s Nebom. Bili su to ljudi velikog uma i prekrasnih osobina. Njihova je zadaća bila velika i sveta — da razviju karakter pravednosti, da iznose pouku o pobožnosti, ne samo ljudima svojega vremena, već i budućim naraštajima. U Svetom pismu spomenuto je samo nekoliko najpoznatijih ljudi, ali tijekom vjekova Bog je imao vjerne svjedoke i štovatelje iskrena srca.
O Henoku je zapisano da je nakon šezdeset pet godina života dobio sina. Nakon toga on je tri stotine godina hodio s Bogom. Tijekom svojih ranih godina Henok je ljubio Boga, štovao Ga i vršio Njegove Zapovijedi. On je bio jedan od onih u svetom nizu, čuvar istinske vjere, praotac obećanog Potomka. On je s Adamovih usana naučio žalosnu priču o padu, te radosnu vijest o Božjoj milosti i obećanju. On se oslanjao na Otkupitelja koji je trebao doći. Ali nakon rođenja svojeg prvog sina Henok je doživio još dublje iskustvo jer je produbio svoj odnos s Bogom. On je potpunije shvatio svoje vlastite obveze i odgovornosti kao Božjeg sina. Dok je gledao dječju ljubav prema ocu, njegovo jednostavno povjerenje u očevu zaštitu, dok je osjećao duboku, čeznutljivu nježnost svojeg srca prema svojem prvorođencu, on je naučio dragocjenu pouku o prekrasnoj Božjoj ljubavi prema ljudima kroz dar Njegovog Sina, i o povjerenju što ga Božja djeca mogu imati u svojeg nebeskog Oca. Neograničena, neshvatljiva Božja ljubav kroz Krista postala je predmetom njegovog razmišljanja danju i noću, i on je sa žarom u duši nastojao otkriti tu ljubav ljudima među kojima je prebivao.
Henok nije hodao s Bogom u transu ili viđenju, već u dužnostima svakodnevnog života. On nije postao pustinjak koji se u cijelosti izdvojio od svijeta, jer je u svijetu morao obaviti posao za Boga. U obitelji i osobnom ophođenju prema ljudima, kao otac, suprug, prijatelj i građanin, on je bio postojan i nepokolebljiv Gospodnji sluga.
Njegovo je srce bilo u skladu s Božjom voljom, jer: “Idu li dvojica zajedno da se ne dogovore?” (Amos 3,3) I ovaj je sveti hod trajao tri stotine godina. Ima malo kršćana koji ne bi bili daleko revniji ili posvećeniji kad bi znali da je život kratak ili da Krist samo što nije došao. Ali kako su vjekovi prolazili, Henokova je vjera postajala snažnija, a njegova ljubav vatrenija.
Henok je bio čovjek snažnog i vrlo kultiviranog uma i velikog znanja. Bog ga je počastio posebnim otkrivenjima, a ipak je on — u neprekidnoj zajednici s Nebom i s neprestanim osjećajem Božje veličine i savršenstva — bio jedan od najponiznijih ljudi. Što je veza s Bogom bila bliskija, njegov je osjećaj vlastite slabosti i nesavršenstva bio dublji.
Uznemiren porastom pokvarenosti neznabožaca, i strahujući da će njihova nevjernost umanjiti njegovo poštovanje prema Bogu, Henok se neprekidno izbjegavao družiti s njima, te je provodio velik dio vremena u samoći, moleći se i razmišljajući. Tako je on izlazio pred Gospodina, tražeći jasnije poznavanje Njegove volje da bi je mogao vršiti. Za njega je molitva bila disanje duše, on je živio u ozračju samog Neba.
Bog je preko svetih anđela Henoku otkrio svoju nakanu da svijet uništi potopom, a potpunije mu je prikazao i plan otkupljenja. Duhom proroštva On ga je vodio kroz naraštaje koji su trebali živjeti nakon potopa, i pokazao mu velike događaje povezane s drugim Kristovim dolaskom i krajem svijeta.
Henoka je uznemiravala smrt. Činilo mu se da se i pravedni i bezbožni zajedno vraćaju u prah te da je to njihov kraj. On nije vidio život pravednika nakon groba. Njemu je u proročkom viđenju objašnjena Kristova smrt, pokazan mu je Njegov dolazak u slavi, u pratnji svetih anđela, da otkupi svoj narod iz groba. On je također vidio pokvareno stanje svijeta za drugog Kristovog dolaska, da će postojati hvalisav, drzak, samovoljan naraštaj koji će se odricati Boga i Gospodina Isusa Krista, gaziti po Zakonu i prezreti pomirenje. Vidio je pravedne kako su okrunjeni slavom i čašću, a bezbožni udaljeni iz Gospodnje prisutnosti i uništeni vatrom.
Henok je postao propovjednik pravednosti obznanjujući ljudima što mu je Bog otkrio. Oni koji su se bojali Boga tražili su ovog svetog čovjeka, da čuju njegove pouke i molitve. On je i javno radio, noseći Božju poruku svima koji su htjeli čuti riječi upozorenja. Njegov rad nije bio ograničen na Šetove potomke. U zemlji u koju je Kajin pobjegao od božanske prisutnosti, Božji je prorok objavljivao prekrasne prizore što ih je primio u viđenju. “Pazite! Dolazi Gospodin sa svojim svetim Desettisućama da sudi svima i da kazni sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela koja bezbožno počiniše.” (Juda 14.15)
On je neustrašivo ukoravao grijeh. Dok je ljudima svojeg vremena propovijedao Božju ljubav u Kristu i molio ih da odbace svoje grešne putove, on je ukoravao sveopću pokvarenost i upozoravao ljude svojeg naraštaja da će na prijestupnike sigurno doći Sud. Kristov je Duh govorio kroz Henoka, a taj se Duh ne prikazuje samo u izrazima ljubavi, sažaljenja i moljenja; sveti ljudi ne govore uvijek samo ugodne stvari. U srca i usta svojih vjesnika Bog stavlja istine koje su bespoštedne i oštre kao dvosjekli mač.
Oni koji su slušali osjećali su Božju silu koja je djelovala kroz njegovog slugu. Neki su obratili pozornost na upozorenje i odrekli se svojih grijeha, ali mnoštvo se rugalo svečanoj vijesti i još smjelije nastavilo hoditi svojim bezbožnim putovima. Božje sluge nosit će sličnu vijest svijetu u posljednjim danima, i ona će također biti primljena s nevjerovanjem i porugom. Pretpotopni je svijet odbacio riječi upozorenja onoga koji je hodio s Bogom. Tako će i posljednji naraštaj olako shvatiti upozorenja Božjih vjesnika.
U životu neumornog rada Henok je ustrajno održavao zajednicu s Bogom. Što je veći i teži bio njegov posao, njegove su molitve bile žarkije i postojanije. On se s vremena na vrijeme izdvajao iz društva. Nakon što je neko vrijeme boravio među ljudima, djelujući među njima primjerom i poučavanjem, on bi se povlačio da provede neko vrijeme u samoći, gladan i žedan božanskog znanja koje samo Bog može dati. Boraveći u zajednici s Bogom, Henok je sve više odražavao božanski lik. Njegovo je lice zrcalilo svetu svjetlost, svjetlost koja je sjala s Kristovog lica. Kad se nakon susreta s Bogom vraćao među ljude, čak su i bezbožnici sa strahopoštovanjem promatrali otisak Neba na njegovom licu.
Ljudska bezbožnost je dosegla takve razmjere da je na njima izrečena osuda. Kako su prolazile godine, plima ljudske krivice postajala je sve dublja, a oblaci božanskog suda sve tamniji i tamniji. Henok, svjedok vjere, ipak se održao na svojem putu — upozoravajući, moleći, preklinjući, nastojeći preokrenuti plimu krivice i spriječiti osvetu. Premda su grešnici, ljudi koji vole tjelesna zadovoljstva, zanemarili njegova upozorenja, on je imao svjedočanstvo što ga je Bog odobrio i vjerno se nastavio boriti protiv sveopćeg zla, dok ga Bog nije prenio iz svijeta zla u čistu radost Neba.
Ljudi tog naraštaja rugali su se njegovoj nerazumnosti jer nije nastojao sakupljati zlato i srebro ili kupovati posjede. Ali Henokovo je srce težilo za nebeskim blagom. On je gledao nebeski grad. On je vidio Kralja u Njegovoj slavi nasred Siona. Njegov um, njegovo srce, njegov razgovor bili su na Nebu. Što je pokvarenost bila veća, njegova težnja za Božjim domom bila je sve snažnija. On je već na Zemlji vjerom prebivao u kraljevstvu svjetlosti.
“Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati.” (Matej 5,8) Henok je tri stotine godina težio očistiti svoju dušu da bi bio u skladu s Nebom. Tijekom tri stoljeća on je hodio s Bogom. Stajao je na pragu svijeta vječnosti, i samo ga je korak dijelio od zemlje blagoslova, a sada su se vrata otvorila i hod s Bogom, koji je tako dugo trajao na Zemlji, nastavio se kad je prošao kroz vrata Svetoga grada, kao prvi čovjek koji je tamo ušao.
Njegov se odlazak osjećao na Zemlji. Nedostajao je glas svakodnevnog upozorenja i poučavanja. Neki pravednici i bezbožnici su bili svjedoci njegovog odlaska i, nadajući se da je on prenesen na jedno od njegovih mjesta odmora, oni koji su ga voljeli marljivo su ga tražili kao što su kasnije proročki sinovi tražili Iliju, ali uzalud. Donijeli su izvještaj da je nestao jer ga je uzeo Bog.
Henokovim uzašašćem Gospodin je želio pružiti jednu važnu pouku. Postoji opasnost da ljudi popuste obeshrabrenju zbog zastrašujućih rezultata Adamovog grijeha. Mnogi su bili spremni uzviknuti: “Kakva je korist što smo se bojali Boga i držali Njegove Zapovijedi kad na ljudskom rodu počiva veliko prokletstvo, a smrt je udio svih nas?” Ali upute što ih je Bog dao Adamu, koje je Šet ponovio, a Henok pokazao primjerom, uklonile su tamu i sjetu i čovjeku dale nadu da će, kao što je kroz Adama došla smrt, preko obećanog Otkupitelja doći život i besmrtnost. Sotona je ljudima nametao vjerovanje da nema nagrade za pravednike ili kazne za bezbožne, te da je ljudima nemoguće slušati božanske uredbe. Ali Henokovim slučajem Bog objavljuje: “Jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže.” (Hebrejima 11,6) On pokazuje što će učiniti za one koji drže Njegove Zapovijedi. Ljudi su učeni da je moguće slušati Božji zakon i da se milošću Božjom mogu, dok žive usred grešne i pokvarene Zemlje, oduprijeti kušnjama i postati čisti i sveti. Oni su na njegovom primjeru mogli vidjeti blagoslovljenost takvog života, a njegovo je uzašašće bilo dokaz u prilog istinitosti njegovog proročanstva o budućnosti, s nagradama radosti, slave i besmrtnosti za poslušne, i osudom, jadom i smrću za prijestupnike.
Henok je vjerom bio “prenesen tako da nije vidio smrti; … Prije, naime, nego bijaše prenesen, primi svjedočanstvo da je ugodio Bogu.” (Hebrejima 11,5) Usred svijeta koji je zbog svoje pokvarenosti bio osuđen na uništenje Henok je živio životom bliske zajednice Bogom te mu nije bilo dopušteno doći pod vlast smrti. Pobožan karakter ovog proroka predstavlja stanje svetosti što ga moraju imati oni koji će biti “otkupljeni sa zemlje” (Otkrivenje 14,3) u vrijeme drugog Kristovog dolaska. I tada će, kao i svijet prije potopa, prevladavati pokvarenost. Slijedeći porive svojih pokvarenih srca i učenja prijevarnih filozofija, ljudi će se pobuniti protiv autoriteta Neba. Ali Božji će narod, poput Henoka, težiti k čistoći srca i pokornosti Božjoj volji sve dok ne bude odražavao Kristov lik. Oni će kao i Henok upozoravati svijet na Kristov drugi dolazak i sud koji će doći na prijestupnike, te svojim svetim razgovorom i primjerom osuđivati grijehe bezbožnika. Kao što je Henok bio uznesen na Nebo prije uništenja svijeta potopom, tako će živi pravednici biti uzeti sa Zemlje prije njezinog uništenja vatrom. Apostol kaže: “Svi nećemo umrijeti, ali ćemo se svi preobraziti, u jedan hip, u tren oka, na glas posljednje trube. … Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njim odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom. Stoga, tješite jedan drugoga tim riječima.” (1. Solunjanima 4,16-18)