Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Patrijarsi i proroci: Poglavlje 7

Potop

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 6 i 7.

 

U Noino vrijeme nad Zemljom je počivalo dvostruko prokletstvo kao posljedica Adamova prijestupa i Kajinova ubojstva. Ipak, to nije u velikoj mjeri promijenilo vanjski izgled prirode. Bilo je očitih znakova propadanja, ali Zemlja je još uvijek bila lijepa i bogata darovima Božje providnosti. Brda su bila okrunjena veličanstvenim stablima po kojima su se penjale vinove loze koje su se savijale pod teretom plodova. Prostrane ravnice, slične vrtovima, bile su prekrivene zelenilom i ispunjene mirisom tisuća cvjetova. Plodovi zemlje su bili raznovrsni i gotovo bezbrojni. Drveta su po veličini, ljepoti i savršenim mjerama daleko nadmašivala ona koja danas poznajemo, njihovo je drvo bilo osobite građe, tvrdo, vrlo slično kamenu i samo malo mekše. Zlata, srebra i dragog kamenja bilo je u obilju.

Ljudski je rod ipak zadržao veći dio svoje prvobitne snage. Prošlo je svega nekoliko naraštaja otkad je Adam mogao pristupiti drvetu koje je produljivalo život, a dužina se čovjekova života još uvijek mjerila stoljećima. Da su se ti dugovječni ljudi, sa svojim jedinstvenim sposobnostima planiranja i djelovanja, posvetili službi Bogu, oni bi proslavili ime svojeg Stvoritelja po cijelom svijetu i ispunili svrhu zbog koje im je On dao život. Međutim, oni su propustili da to učine. Bilo je mnogo divova, ljudi visoka rasta i velike snage, poznatih po svojoj mudrosti, vještih izumitelja prekrasnih i umješnih djela, ali njihova krivnja zbog popuštanja uzdama pokvarenosti bila je srazmjerna njihovoj vještini i umnim sposobnostima.

Bog je ove pretpotopne ljude obasuo bogatim darovima, ali oni su iskoristili Njegovu darežljivost da proslave sebe i pretvorili je u prokletstvo usmjeravajući svoju ljubav na darove umjesto na Darovatelja. Oni su upotrebljavali zlato i srebro, dragocjeno kamenje i probrano drveće za gradnju svojih domova, nastojeći nadmašiti jedan drugog, uljepšavajući svoje domove najumješnijim djelima. Nastojali su zadovoljiti ponos vlastitih srca i uživati u prizorima zadovoljstva i bezbožnosti. Budući da nisu željeli spoznavati Boga, oni su ubrzo počeli poricati Njegovo postojanje. Divili su se prirodi, umjesto Bogu prirode. Veličali su ljudski genij, obožavali djela vlastitih ruku i svoju djecu učili da se klanjaju rezanim kipovima.

U zelenim poljima i u sjeni krasnih drveta oni su svojim kipovima podizali žrtvenike. Prostrane zimzelene lugove posvećivali su obožavanju lažnih bogova. S ovim su lugovima bili povezani i prekrasni vrtovi, a njihova duga šetališta bila su zasađena plodonosnim drvećem svih vrsta i ukrašena kipovima i svime što je moglo zadovoljiti osjećaje i služiti osjetilnim prohtjevima te tako mamiti na sudjelovanje u idolopokloničkom bogoslužju.

Ljudi su zanemarili znanje o Bogu i obožavali djela svog uma, a posljedica je bila da su postajali sve pokvareniji. Psalmist opisuje utjecaj idolopokloničkog bogoslužja na obožavatelje: “Takvi su i oni koji ih napraviše i svi koji se u njih uzdaju.” (Psalam 115,8) Zakon ljudskog uma je da se gledanjem mijenja. Ljudi se neće uzdići više od svojeg poimanja istine, čistoće i svetosti. Ako se um nikada ne uzdigne iznad razine čovječanstva, ako ga vjera ne uzdigne da razmišlja o beskonačnoj mudrosti i ljubavi, čovjek će neprekidno tonuti sve dublje. Obožavatelji lažnih bogova pridavali su svojim božanstvima ljudske osobine i strasti, i tako je mjerilo njihovog karaktera srozano do obličja grešnog čovječanstva. Posljedica je bila njihova pokvarenost. “Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njihovoj pameti uvijek samo zloća. … U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila.” Bog je ljudima dao svoje Zapovijedi kao pravilo života, ali oni su prestupili Njegov Zakon, a posljedice su pojava svih vrsta grijeha. Ljudska pokvarenost bila je otvorena i smjela, pravda je gažena, a vika potlačenih podizala se do neba.

Protivno prvobitnoj božanskoj uredbi, mnogoženstvo je uvedeno vrlo rano. Gospodin je Adamu dao jednu ženu i time pokazao svoju volju u tom pogledu. Ali ljudi su nakon pada odlučili slijediti svoje grješne želje, a kao posljedice toga, brzo su se širili zločin i bijeda. Nisu se poštovali ni bračni odnosi ni vlasnička prava. Tko god je žudio za ženom ili posjedom svojeg bližnjeg, uzimao ih je silom, i ljudi su likovali u svojim nasilnim djelima. Uživali su u ubijanju životinja, a korištenje mesa u prehrani činilo ih je još surovijima i krvožednijima, sve dok se i prema ljudskom životu nisu počeli odnositi sa zapanjujućom ravnodušnošću.

Svijet je još bio u povojima, a pokvarenost je postala tako duboka i sveopća da Bog to više nije mogao podnositi, te je rekao: “Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje.” On je obznanio da Njegov duh neće dovijeka ostati u grešnom čovjeku. Ako svojim grijesima ne prestanu obeščašćivati svijet i njegova bogata blaga, On će ih izbrisati sa stvorenog svijeta i uništiti sve s čime ih je uživao blagoslivljati. On će uništiti životinje u polju i zelenilo koje je pružalo tako bogate količine hrane, pretvoriti prekrasnu zemlju u golemi prizor pustoši i uništenja.

Usred sveopće pokvarenosti Metušalah, Noa i mnogi drugi nastojali su sačuvati znanje o istinskom Bogu i zadržati plimu moralne pokvarenosti. Sto dvadeset godina prije potopa Gospodin je uz pomoć svetih anđela Noi objavio svoju namjeru i naredio mu da izgradi lađu. Dok je gradio lađu, trebao je propovijedati da će Bog vodom poplaviti Zemlju i uništiti bezbožnike. Oni koji povjeruju toj vijesti i pripreme se za taj događaj pokajanjem i promjenom života, trebali su primiti oprost i izbavljenje. Henok je ponovio svojoj djeci ono što mu je Bog pokazao u vezi s potopom, a Metušalah i njegovi sinovi, koji su čuli Nou kako propovijeda, pomagali su u gradnji lađe.

Bog je Noi dao točne mjere lađe i jasne, podrobne upute u vezi s njezinom gradnjom. Ljudska mudrost nije mogla izmisliti lađu tako velike čvrstoće i trajnosti. Bog je bio njezin dizajner, a Noa glavni graditelj. Sagrađena je tako da je izgledala više kao trup broda, koji može ploviti, ali je u nekim pojedinostima bila sličnija kući. Imala je tri kata, ali samo jedna vrata na boku. Svjetlost je dolazila odozgo, a različite prostorije su bile tako raspoređene da su sve bile osvijetljene. Za gradnju lađe korišten je čempres, drvo koje se moglo stotinama godina oduprijeti truljenju. Gradnja ovakve goleme lađe zahtijevala je dug i naporan rad. S obzirom na veličinu i ostale osobine drveta, trebalo je mnogo više rada da se pripremi građa, iako su ondašnji ljudi bili snažniji. Ljudi su učinili sve da lađa bude savršena, a ipak ona sama ne bi odoljela oluji koja je trebala zadesiti Zemlju. Samo je Bog mogao sačuvati svoje sluge na razbješnjelim valovima.

“Vjerom Noa, obaviješten od Boga o još neviđenim stvarima, s pobožnim poštovanjem sagradi lađu da spasi svoju obitelj. Vjerom osudi svijet i postade baštinikom pravednosti koja pripada vjeri.” (Hebrejima 11,7) Dok je Noa propovijedao svijetu vijest upozorenja, njegovo je djelo svjedočilo o njegovoj iskrenosti. Tako je on usavršavao i obznanjivao svoju vjeru. On je svijetu dao primjer vjere u ono što Bog kaže. Sve što je posjedovao uložio je u lađu. Kad je na suhom tlu počinjao graditi golemu korablju, mnoštvo je dolazilo sa svih strana da vidi čudan prizor i čuje žarke, gorljive riječi usamljenog propovjednika. Svaki udarac na lađi bio je svjedočanstvo ljudima.

Činilo se da su u početku mnogi prihvatili upozorenje, a ipak se nisu obratili Bogu i istinski se pokajali. Oni se nisu bili voljni odreći svojih grijeha. Tijekom vremena koje je prethodilo dolasku potopa njihova je vjera bila iskušana i oni nisu izdržali kušnju. Svladani sveopćom nevjerom, oni su se naposljetku pridružili svojim bivšim istomišljenicima u odbacivanju Božje svečane poruke. Neki su bili duboko osvjedočeni i obratili su pozornost na opomene, ali poruga i ismijavanje su bili tako snažni da su i oni podlegli istom duhu, odbili poziv milosti i uskoro se našli među najsmjelijim i najprkosnijim rugačima, jer nitko nije tako bezobziran i ne ide tako daleko u grijeh kao oni koji su nekada imali svjetlost ali su odbacili uvjeravanja Božjeg Duha.

Nisu svi ljudi tog naraštaja bili idolopoklonici u punom smislu riječi. Mnogi su tvrdili da obožavaju Boga. Tvrdili su da su njihovi kipovi predodžbe božanstva, te da kroz njih ljudi mogu dobiti jasniju predodžbu o božanskom biću. Ova je skupina ljudi prednjačila u odbacivanju Noina propovijedanja. Dok su nastojali Boga prikazati materijalnim sredstvima, njihovi su umovi bili slijepi za Njegovo veličanstvo i silu te su prestali shvaćati svetost Njegovog karaktera, ili svetu i nepromjenjivu narav Njegovih zahtjeva. Kako se grijeh sve više širio, on se sve manje činio zlim i ljudi su naposljetku ustvrdili da božanski Zakon više nije na snazi, da je kažnjavanje prijestupnika protivno Božjem karakteru i poricali dolazak Njegovog Suda na Zemlju. Da su ljudi tog naraštaja poslušali božanski Zakon, oni bi u upozorenjima Božjeg sluge prepoznali Božji glas, ali njihovi su umovi bili tako zaslijepljeni odbacivanjem svjetlosti da su povjerovali kako je Noina vijest obmana.

Mnoštvo, ili većina, nije bila na strani pravde. Svijet se svrstao u bojne redove protiv Božje pravednosti i Zakona, a Nou su smatrali fanatikom. Kad je nagovarao Evu da se usprotivi Bogu, Sotona je rekao: “Ne, nećete umrijeti!” (Postanak 3,4) Isto su ponovili i veliki, poštovani i mudri ljudi onoga svijeta. “Svrha Božje prijetnje je zastrašivanje”, govorili su oni. “Ona se nikada neće obistiniti. Ne trebate se uznemiravati. Događaj kao što je Božje uništenje svijeta i kažnjavanje bića koja ja stvorio nikada se neće obistiniti. Budite mirni, ne bojte se. Noa je fanatik.” Svijet se ismijavao zbog ludosti “obmanutog starca”. Umjesto da ponize svoje srce pred Bogom, oni su nastavili s neposlušnošću i bezbožnošću, kao da im Bog nije progovorio kroz svojega slugu.

Ali Noa je stajao kao stijena usred oluje. Okružen prijezirom i ismijavanjem on se razlikovao svojom svetom neporočnošću i nepokolebljivom vjernošću. Njegove su riječi imale silu, jer je Božji glas govorio ljudima kroz Njegovog slugu. Povezanost s beskonačno silnim Bogom davala je snagu i Noi dok je tijekom stotinu dvadeset godina njegov svečani glas punio uši tog naraštaja u vezi s događajima koji se, prema ljudskoj mudrosti, nisu mogli dogoditi.

Svijet je prije potopa smatrao da su zakoni prirode stoljećima bili nepromijenjeni. Promjena godišnjih doba se odvijala svojim redoslijedom. Kiša dotad nikada nije padala, a zemlju je natapala rosa ili magla. Rijeke se nikada dotad nisu izlile iz svojih korita, već su sigurno svoje vode odvodile u mora. Nepromjenjivi zakoni priječili su vode da preplave zemlju. Ali ovi mudraci nisu prepoznali ruku Onoga koji je zadržavao vode govoreći: “Dotle, ne dalje…” (Job 38,11)

Kako je vrijeme prolazilo, bez očite promjene u prirodi, ljudi čija su srca ponekad drhtala od straha postali su samouvjereni. Oni su razmišljali, kao što i danas mnogi razmišljaju, da je priroda iznad Boga prirode, da su njezini zakoni tako postojani da ih ni sâm Bog ne može promijeniti. Shvaćajući da bi priroda, ako je Noina poruka točna, promijenila svoj tijek, oni su ovu poruku, u umovima ljudi u svijetu, prikazali kao obmanu i veliku prijevaru. Oni su pokazali svoj prijezir prema Božjim upozorenjima živeći kao što su živjeli prije iznošenja upozorenja. Nastavili su sa svojim proslavama i pohlepnim gozbama, oni su jeli i pili, sadili i gradili, te planirali držeći na umu dobit koju su se nadali ostvariti u budućnosti. U svojoj bezbožnosti i prkosnom omalovažavanju Božjih zahtjeva oni su pošli i korak dalje, pokazujući da se ne boje Beskonačnog. Kad bi bilo istine u onome što Noa govori, tvrdili su, poznati, mudri, razboriti i veliki ljudi shvatili bi problem.

Da su pretpotopni ljudi vjerovali upozorenju i pokajali se zbog svojih zlih djela, Gospodin bi zaustavio svoj gnjev, kao što je kasnije učinio s Ninivom. Ali ovaj naraštaj je svojim tvrdoglavim odupiranjem ukorima savjesti i upozorenjima Božjeg proroka navršio mjeru svoje pokvarenosti i sazreo za uništenje.

Razdoblje njihove kušnje samo što nije isteklo. Noa je vjerno slijedio upute što ih je primio od Boga. Svaki dio korablje bio je izrađen onako kako je Gospodin naredio, i ona je bila napunjena hranom za ljude i životinje. Onda je Božji sluga ljudima uputio svoj posljednji, svečani poziv. Sa žarkom čežnjom koju riječi ne mogu izraziti on ih je preklinjao da potraže zaklon dok ga mogu naći. Ali oni su ponovno odbacili njegove riječi i podigli svoj glas ruganja i podsmijeha. Onda je među rugačima iznenada zavladala tišina. Sve vrste životinja, najgoropadnije kao i one najpitomije, dolazile su s planina i iz šuma i tiho prilazile lađi. Začula se buka poput dolazećeg vjetra i ptice su doletjele iz svih pravaca prekrivši nebo, i u savršenom redoslijedu prišle su lađi. Životinje su poslušale Božju zapovijed, a ljudi su ostali neposlušni. Vođene su svetim anđelima “po dvoje od svega neka uđe k tebi da preživi”, a od čistih životinja po sedam parova. Svijet ih je promatrao u čudu, a neki i sa strahom. Pozvani su mudraci da objasne ovaj jedinstveni događaj, ali uzalud. To je bila tajna koju oni nisu mogli shvatiti. Ljudi su tako otvrdnuli zbog svojeg upornog odbacivanja svjetlosti da je i ovaj prizor ostavio samo trenutačan dojam. Dok je osuđeni rod promatrao sunce što je sjalo u svojoj slavi, a zemlja bila odjevena u edensku ljepotu, zatomili su svoj strah bučnom zabavom, a svojim nasilnim djelima na sebe navukli Božji gnjev.

Bog je zapovjedio Noi: “Uđi ti i sva tvoja obitelj u korablju, jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom vremenu.” Svijet je čuo Noino upozorenje, ali njegov utjecaj i primjer donijeli su blagoslov samo njegovoj obitelji. Kao nagrada za njegovu vjernost i postojanost Bog je zajedno s njim spasio sve članove njegove obitelji. Kakvo je to ohrabrenje roditeljskoj vjernosti!

Milost je prestala moliti grešni ljudski rod. Poljske životinje i ptice ušle su u zaklon. Noa i njegova obitelj su bili unutar korablje. “Onda Jahve zatvori za njim vrata.” Vidio je bljesak zasljepljujuće svjetlosti i oblak slave vidljiviji od munje sišao je s neba i lebdio iznad ulaza u korablju. Velika vrata, koja oni unutra nisu mogli zatvoriti, polako su zatvorile nevidljive ruke. Noa je bio zatvoren, a oni koji su odbacili Božju milost ostali su vani. Na vratima je bio Božji pečat, Bog ih je zatvorio i samo ih je On mogao otvoriti. Isto će se tako zatvoriti vrata milosti kad Krist, prije svojega dolaska na nebeskim oblacima, okonča svoje posredovanje za ljude. Tada božanska milost više neće zadržavati bezbožnike, a Sotona će imati potpuni nadzor nad onima koji su odbacili milost. Oni će nastojati uništiti Božji narod, ali kao što je Noa bio zatvoren u korablji, tako će božanska sila štititi pravednike.

Sedam dana nakon što su Noa i njegova obitelj ušli u lađu, nije bilo znaka dolazeće oluje. To je bilo vrijeme ispita njihove vjere. Za vanjski je svijet to bilo vrijeme pobjede. Očito odlaganje potvrdilo je njihovo vjerovanje da je Noina vijest bila obmana te da potop nikada neće doći. Unatoč tome što su bili svjedoci svečanim prizorima — ulasku životinja i ptica u lađu i anđelovu zatvaranju vrata — oni su nastavili sa svojim zabavama i bučnim pijankama, rugajući se čak i jasnim prikazima Božje sile. Mnoštvo se okupilo oko lađe, ismijavajući one unutra s drskostima koje se nikada ranije nisu usudili činiti.

Ali osmog dana nebo su prekrili mračni oblaci. Zatim su slijedili udarci groma i bljesci munja. Uskoro su počele padati velike kapi kiše. Svijet nikada nije vidio nešto slično, i ljudska je srca preplavio strah. Svi su se potajno pitali: “Zar je moguće da je Noa ipak bio u pravu te da je svijet osuđen na uništenje?” Nebo je postajalo sve mračnije, a kiša je padala sve obilnije. Životinje su lutale u divljem strahu, a njihovi neujednačeni krikovi kao da su oplakivali vlastitu sudbinu i sudbinu čovjeka. Onda “navale svi izvori bezdana, rastvore se ustave nebeske”. Činilo se da se golemi slapovi vode sručuju iz oblaka. Rijeke su izašle iz svojih korita i preplavile doline. Mlazovi vode izbijali su iz zemlje neopisivom silinom, bacajući goleme stijene više od trideset metara u zrak, koje su se u padu zabijale duboko u zemlju.

Ljudi su najprije promatrali uništenje djela vlastitih ruku. Munje s neba uništavale su sjajne građevine, prekrasne vrtove i lugove u kojima su oni držali svoje kipove, a ruševine su bile razbacane nadaleko. Raskomadani su žrtvenici na kojima su se prinosile ljudske žrtve, a obožavatelji su drhtali od straha pred silom živoga Boga, znajući da je njihova pokvarenost i idolopoklonstvo uzrok njihovog uništenja.

Kako je oluja postajala sve snažnija, drveće, zgrade, stijene i zemlja letjeli su u svim smjerovima. Strah ljudi i životinja bio je neopisiv. Jauk ljudi koji su prezreli Božju vlast nadjačavao je urlanje oluje. Sâm Sotona, koji je bio prisiljen ostati usred uskomešanih elemenata prirode, strahovao je za svoj vlastiti život. On je uživao u vladanju moćnim ljudskim rodom i želio je da žive kako bi i dalje činili svoja gnusna djela i nastavili s pobunom protiv nebeskog Vladara. On je sada izgovorio kletve protiv Boga optužujući Ga za nepravdu i surovost. Mnogi ljudi su, poput Sotone, hulili na Boga i, da su mogli, skinuli bi Ga s prijestolja. Drugi su, izbezumljeni od straha, pružali ruke prema lađi moleći da ih puste unutra. Ali njihova su preklinjanja bila uzaludna. Savjest se napokon probudila i oni su spoznali da postoji Bog koji vlada Nebom. Oni su Ga revno prizivali, ali On nije slušao njihove povike. U tom strašnom trenutku oni su uvidjeli da je prijestup Božjeg zakona prouzročio njihovu propast. Ipak, premda su zbog straha od kazne priznali svoj grijeh, nisu osjećali istinsko pokajanje ili gađenje prema zlu. Da je kazna bila uklonjena, oni bi ponovno prkosili Nebu. Kad Božji sudovi zadese Zemlju, nepokajani će prije vatrene stihije znati kada i što je bio njihov grijeh — prijezir prema Njegovom svetom Zakonu. Ipak, oni se neće istinski pokajati, kao ni grešnici drevnog svijeta.

Neki su iz očaja pokušali silom prodrijeti u lađu, ali čvrsto sagrađena konstrukcija odoljela je njihovim pokušajima. Neki su se držali lađe sve dok ih nije odnijela nadolazeća voda, ili su popustili u sudaru sa stijenjem ili drvećem. Svi su sastavi masivne lađe podrhtavali pod udarcima nemilostivog vjetra i bacanjem od vala do vala. Krici životinja u brodu izražavali su njihovu bol i strah. Međutim, usred ovih prijetećih prirodnih nepogoda, lađa je nastavila sigurno ploviti. Anđeli iznimne snage bili su zaduženi da je sačuvaju.

Izložene oluji, životinje su potrčale prema čovjeku kao da su od njega očekivale pomoć. Neki su ljudi zavezali sebe i svoju djecu za snažne životinje znajući da su one izdržljive u borbi za život te da će se penjati na najviše vrhove kako bi pobjegle od nadolazeće vode. Neki su se privezali na golema drveta na vrhovima brda ili planina, ali drveta su iščupana iz korijena i zajedno sa živim teretom bačena u uzburkane valove. Jedno za drugim napuštana su mjesta koja su obećavala sigurnost. Dok je voda rasla sve više, ljudi su tražili zaklon na najvišim planinama. Često su se životinja i čovjek borili zajedno za uporište dok ih valovi ne bi oboje odnijeli.

S najviših vrhova ljudi su gledali na ocean bez obala. Svečana upozorenja Božjeg sluge više se nisu činila predmetom ruganja i prijezira. Kako su ovi osuđeni grešnici čeznuli za prilikama koje su zanemarili! Kako su molili za vrijeme probe, još jedan trenutak milosti, još jedan poziv s Noinih usana! Ali oni više nisu čuli slatki glas milosti. Ljubav, kao i pravda, zahtijevale su da Božji sudovi zaustave grijeh. Osvetničke vode preplavile su i posljednje utočište, i oni koji su prezirali Boga nestali su u mračnim dubinama.

“Oni hotimično zaboravljaju da su davno postala nebesa skupa sa zemljom, koja je iz vode i među vodama iskrsla na riječ Božju. Njima je ondašnji svijet, potopljen vodom, uništen. A sadašnja nebesa i sadašnju zemlju ista je riječ pohranila za oganj i čuva ih za dan Suda i propasti bezbožnika.” (2. Petrova 3,5-7) Dolazi još jedna oluja. Zemlja će ponovno biti preplavljena Božjim gnjevom koji pustoši, i grijeh i grešnici će biti uništeni.

Grijesi koji su zahtijevali osvetu nad pretpotopnim svijetom i danas postoje. Božji strah je iščezao iz srca ljudi, a s Njegovim se Zakonom postupa s ravnodušnošću i prijezirom. Izrazita svjetovnost ljudi onog vremena jednaka je svjetovnosti naraštaja koji danas živi. Krist je rekao: “Kao što su ljudi jeli i pili, ženili se i udavali u vrijeme što je prethodilo potopu, i to sve do dana kad Noa uđe u lađu, da ništa nisu naslućivali dok ne dođe potop i sve ih odnese, tako će biti i za dolaska Sina Čovječjega.” (Matej 24,38.39) Bog nije osudio pretpotopne ljude zbog jedenja i pijenja, On im je dao plodove zemlje u velikom obilju da bi zadovoljio njihove tjelesne potrebe. Njihov se grijeh sastojao u uzimanju tih darova bez zahvalnosti prema Darivatelju i obeščašćivanju samih sebe neograničenim popuštanjem apetitu. Ženidba je bila zakonita. Brak je bio Božja uredba, bila je to jedna od prvih ustanova što ih je On uspostavio. On je dao posebne uredbe u vezi s ovim obredom, odijevajući ga u svetost i ljepotu; ali ove su uredbe zaboravljene, brak je izopačen te se koristi kao sluga strastima.

Slično je stanje i danas. Ono što je samo po sebi zakonito pretvara se u razuzdanost. Apetitu se popušta bez ikakva ograničenja. Navodni Kristovi sljedbenici danas jedu i piju s pijancima, dok su njihova imena zapisana u počasnim crkvenim izvještajima. Neumjerenost umrtvljuje moralne i duhovne snage i priprema put popuštanju niskim strastima. Mnoštvo ne osjeća moralnu obvezu da obuzdava svoje tjelesne strasti i oni postaju robovi požude. Ljudi žive za zadovoljstva, samo za ovaj svijet i ovaj život. Pretjerivanje prožima sve slojeve društva. Poštenje se žrtvuje za raskoš i isticanje. Oni koji žure da se obogate izvrću pravdu i tlače siromašne, a “tijela i duše ljudi” još se uvijek kupuju i prodaju. Prijevara, potkupljivanje i krađa prolaze bez opomene u višim i nižim društvenim krugovima. Tisak je prepun izvješća o ubojstvima — zločinima tako hladnokrvnim i bezrazložnim da se čini kako je iščeznuo svaki osjećaj čovječnosti. I ovi zločini su postali tako uobičajena pojava da gotovo i ne izazivaju prigovore ili iznenađenje. Duh bezvlašća prožima sve narode, a neredi koji s vremena na vrijeme izazovu zgražanje svijeta samo su pokazatelji nagomilane vatre strasti i bezakonja koji će, jednom kad izmaknu nadzoru, ispuniti Zemlju jadom i pustoši. Slika o pretpotopnom svijetu koju daje nadahnuće pokazuje istinsko stanje ka kojem ide suvremeno društvo. Čak i sada, u ovom stoljeću, zločini koji se danas čine u kršćanskim zemljama jednako su mračni i strašni kao oni zbog kojih su uništeni grešnici drevnog svijeta.

Prije potopa Bog je poslao Nou da upozori svijet, da povede ljude putem pokajanja, kako bi izbjegli prijetnji uništenja. Kako se vrijeme drugog Kristovog dolaska bliži, Gospodin svijetu šalje svoje sluge s upozorenjem da se pripreme za ovaj veliki događaj. Mnoštvo živi prestupajući Božji zakon i On ga sada milostivo poziva da posluša Njegove svete uredbe. Svima koji vjerom u Krista ostave svoje grijehe i pokaju se pred Bogom, nudi se oprost. Ali mnogi smatraju da ostavljanje grijeha zahtijeva preveliku žrtvu. Budući da se njihov život ne slaže s čistim načelima Božje moralne vladavine, oni odbacuju Njegova upozorenja i poriču autoritet Njegovog Zakona.

Od velikog broja stanovnika na Zemlji prije potopa preživjelo je samo osmero ljudi, oni koji su povjerovali i poslušali Božju riječ upućenu kroz Nou. Stotinu i dvadeset godina ovaj je propovjednik pravednosti upozoravao svijet o skorašnjem uništenju, ali njegova je vijest bila odbačena i prezrena. Tako će biti i danas. Prije nego što dođe Zakonodavac da kazni neposlušne, prijestupnici su upozoreni da se pokaju i vrate prvobitnoj odanosti, ali će za većinu ova upozorenja biti uzaludna. Apostol Petar kaže: “Na koncu vremena pojavit će se izrugivači, koji će živjeti prema vlastitim požudama i pitati: ‘Gdje je njegov obećavani dolazak? Otkada su umrli naši očevi, i dalje sve ostaje kako je bilo od početka stvorenja.’” (2. Petrova 3,3.4) Zar mi ne čujemo kako ove riječi ponavljaju ne samo bezbožnici, već i mnogi koji stoje iza propovjedaonica u našoj zemlji? “Nema razloga za uznemiravanje”, uzvikuju oni. “Prije nego što Krist dođe, cijeli će svijet biti obraćen, a pravednost će vladati tisuću godina. Mir! Mir! Sve ostaje isto kao što je bilo od početka. Neka nikoga ne uznemiruje uzbudljiva vijest ovih vjesnika nesreće.” Međutim, ovaj nauk o mileniju nije u skladu s učenjem Krista i Njegovih apostola. Isus je postavio značajno pitanje: “Ali, hoće li Sin Čovječji, kada dođe, naći pouzdanja na zemlji?” (Luka 18,8) Kao što smo već vidjeli, On kaže da će stanje svijeta biti kao u Noine dane. Pavao nas upozorava da će bezbožnost rasti kako se bude bližio kraj: “Duh izričito veli da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i pristati uz prijevarne duhove i đavolske nauke.” (1. Timoteju 4,1) Apostol kaže da će u “posljednje doba nastati teška vremena” (2. Timoteju 3,1). I on daje zapanjujući popis grijeha što će ih činiti oni koji imaju “obličje pobožnosti”.

Kako se bližio kraj kušnje, pretpotopni su se ljudi predali uzbudljivim zabavama i bučnim proslavama. Oni koji su imali utjecaj i vlast nastojali su zaokupiti umove ljudi zadovoljstvima i smijehom, da posljednje svečano upozorenje ne bi utjecalo na njih. Zar mi ne vidimo da se isto ponavlja i danas? Dok Božje sluge iznose vijest da se svemu približio kraj, svijet je zaokupljen zabavom i traženjem zadovoljstava. Neprekidan niz uzbuđenja koji dovodi do ravnodušnosti prema Bogu priječi da na ljude utječu istine koje ih jedino mogu spasiti od budućeg uništenja.

U Noino vrijeme mudraci su tvrdili da je uništenje svijeta vodom nemoguće, a tako i sada postoje znanstvenici koji nastoje dokazati da se svijet ne može uništiti vatrom i da to nije u skladu sa zakonima prirode. Ali Bog prirode, Stvoritelj i Vladar njezinih zakona, može upotrijebiti djela svojih ruku za ispunjenje svojeg cilja.

Kad su veliki i mudri ljudi onog vremena dokazali da je uništenje svijeta vodom nemoguće, kad su stišali strah ljudi, kad su svi smatrali da su Noina proročanstva obmana a on fanatik, tada je došao Božji trenutak. “Navale svi izvori bezdana, rastvore se ustave nebeske”, a rugače je progutao potop. Ljudi su prekasno shvatili da je njihova mudrost, zajedno s njihovom hvalisavom filozofijom, ludost, da je Zakonodavac veći od zakona prirode, te da Svemogućem ne nedostaje načina da ostvari svoj cilj. “U vrijeme kad dođe Sin Čovječji bit će kao što je bilo u Noino doba.” (Luka 17,26.30) “Ali će doći dan Gospodnji kao lopov; u taj će dan nebesa iščeznuti s velikom lomljavom, počéla će se u ognju rastopiti, a zemlja se sa svojim ostvarenjima neće više naći.” (2. Petrova 3,10) Kad mišljenja filozofa odagnaju strah od Božjeg suda, kad vjerski učitelji budu stavljali naglasak na dugo razdoblje mira i napretka, i kad svijet bude zaokupljen poslom i zadovoljstvima, sađenjem i građenjem, zabavama i veseljem, odbacujući Božja upozorenja i vrijeđajući njegove vjesnike, tada će ih iznenada sustići uništenje i oni neće umaknuti (1. Solunjanima 5,3).


Komentiraj