Davidova vladavina

Ovo se poglavlje zasniva na 2. Samuelovoj 5,6-25; 6, 7, 9 i 10.

Čim se David utvrdio na izraelskom prijestolju, počeo je tražiti prikladnije mjesto za glavni grad svojega kraljevstva. Tridesetak kilometara od Hebrona izabrano je mjesto za budući glavni grad njegovog kraljevstva. Prije nego što je Jošua poveo svoju vojsku preko Jordana, mjesto se zvalo Šalem. U blizini ovog mjesta Abraham je dokazao svoju odanost Bogu. Osam stotina godina prije Davidove krunidbe bio je to dom Melkisedeka, svećenika Boga Svevišnjega. Taj se grad nalazio u središnjem i uzvišenom mjestu u zemlji, a štitila ga je brdovita okolica. Budući da je bio na granici Jude i Benjamina, nalazio se u blizini Efrajima te je drugim plemenima bio olakšan pristup.

Da bi ovo mjesto učinili sigurnim, Hebreji su morali razvlastiti ostatak Kanaanaca koji su držali utvrđeni položaj na planinama Sion i Morija. Ova se utvrda zvala Jebus, a njeni su stanovnici bili poznati kao Jebusejci. Jebus se stoljećima smatrao neosvojivim, ali Izraelci su ga opkolili i osvojili pod zapovjedništvom Joaba koji je kao nagradu za svoje junaštvo imenovan glavnim zapovjednikom izraelske vojske. Jebus je sada postao glavni grad države, a njegovo je neznabožačko ime promijenjeno u Jeruzalem.

Hiram, kralj bogatog grada Tira na Sredozemnom moru, sada je zatražio savez s izraelskim kraljem te pomogao Davidu u podizanju palače u Jeruzalemu. Iz Tira su poslani izaslanici, u pratnji arhitekata i građevinara, kao i duge karavane natovarene skupocjenim drvetom, cedrom i drugim vrijednim građevinskim materijalima.

Sve veća snaga Izraela ujedinjenog pod Davidom, osvajanje utvrde Jebus i savez s Hiramom, tirskim kraljem, izazvali su neprijateljstvo Filistejaca i oni su ponovno velikom silom napali zemlju, zauzimajući svoje položaje u Refaimskoj dolini, nedaleko od Jeruzalema. David je sa svojim ratnicima sišao u utvrdu Sion, da čeka božansku uputu. “Tada David upita Jahvu: ‘Mogu li napasti Filistejce? Hoćeš li ih predati meni u ruke?’ Jahve odgovori Davidu: ‘Napadni! Predat ću Filistejce tebi u ruke!’”

David je odmah napao neprijatelja, porazio i uništio ih i uzeo im idole koje su donijeli da bi osigurali pobjedu. Iscrpljeni i poniženi zbog poraza, Filistejci su okupili još veće snage i vratili se u bitku. I oni “opet dođoše i raširiše se po Refaimskoj dolini”. David je ponovno pitao Gospodina, a veliki Ja sam opet je dao upute izraelskoj vojsci.

Bog je poučio Davida govoreći: “Ne idi pred njih, nego im zađi za leđa i navali na njih s protivne strane Bekaima. Kad začuješ topot koraka po bekaimskim vrhovima, onda se požuri, jer će tada Jahve ići pred tobom da pobije filistejsku vojsku.” Da je David, kao Šaul, izabrao svoj vlastiti put, ne bi ga pratio uspjeh. Ali on je učinio onako kako mu je zapovjedio Jahve i “pobili su filistejsku vojsku od Gibeona do Gezera. Davidovo se ime pročulo po svim zemljama, a Jahve uli strah od njega svim narodima.” (1. Ljetopisa 14,16.17)

Sada kad se David učvrstio na prijestolju i oslobodio napada stranih neprijatelja, on se okrenuo k ostvarenju svoje namjere — donošenju Božjeg kovčega u Jeruzalem. Kovčeg je godinama ostao u Kirjat-Jearimu, udaljenom petnaest kilometara, a bilo je prikladno da glavni grad nacije bude počašćen znakom božanske prisutnosti.

David je sazvao trideset tisuća vodećih izraelskih ljudi, jer je njegova namjera bila da ovu priliku učini prizorom velike radosti i sjaja. Narod je radosno odgovorio na poziv. Veliki svećenik, sa svojom braćom u svetoj dužnosti, knezovima i vodećim plemenskim ljudima, okupili su se u Kirjat-Jearimu. David je blistao od svete revnosti. Kovčeg je iznesen iz Abinadabove kuće i stavljen na nova kola koja su vukli volovi, a pratila su ga dva Abinadabova sina.

Izraelci su ga slijedili kličući i radosno pjevajući, mnoštvo glasova se udružilo u pjesmi sa zvukom glazbala: “David i sav dom Izraelov igrahu pred Jahvom … uza zvuke citara, harfa, bubnjeva, udaraljki i cimbala.” Prošlo je dugo vremena otkada Izrael nije bio svjedok ovakvog pobjedničkog prizora. Golema povorka se sa svečanom radošću kretala između brda i dolina prema svetom gradu.

Ali, “kad su došli do Nakonova gumna, posegnu Uza rukom za Kovčegom Božjim da ga pridrži, jer ga volovi umalo ne prevrnuše. Ali se Jahve razgnjevio na Uzu: Bog ga na mjestu udari za taj prijestup, tako da je umro ondje, kraj Kovčega Božjeg.” Iznenadan strah je ušao u radosno mnoštvo. David je bio zaprepašten i uznemiren te je u srcu dovodio u pitanje Božju pravednost. On je nastojao odati čast Kovčegu kao simbolu božanske prisutnosti. Zašto je onda poslana ova strašna kazna da trenutke radosti pretvori u priliku za žalost i oplakivanja? Smatrajući da nije sigurno i dalje imati Kovčeg pored sebe, David je odlučio da ostane tamo gdje jest. Mjesto se našlo u blizini, u kući Obeda Edomca u Gatu.

Sudbina Uze je bila božanski sud zbog kršenja najizričitije zapovijedi. Gospodin je preko Mojsija dao posebnu uputu u vezi s prenošenjem Kovčega. Nitko osim svećenika, Aronovih potomaka, nije ga smio dotaknuti ili pogledati dok je bio otkriven. Božanska je uputa glasila: “… Neka dođu potomci Kehatovi da to ponesu. No svetih se predmeta ne smiju doticati, da ne poginu.” (Brojevi 4,15) Svećenici su trebali pokrivati Kovčeg, a Kehatovci su ga trebali podignuti polugama koje su bile provučene kroz alke na svakoj strani i nikada nisu uklanjane. Mojsije je Geršonovcima i Merarijevcima, koji su bili odgovorni za zavjese, daske i stupove svetišta, dao kola i volove za prijevoz onoga što im je bilo povjereno. “Kehatovcima nije dao ništa, jer je njihova zadaća bila nositi posvećene predmete na ramenima.” (Brojevi 7,9) Tako se nošenjem Kovčega iz Kirjat-Jearima izravno i bezrazložno obeščastila Gospodnja uputa.

David i njegov narod okupili su se da obave sveto djelo, i oni su se upustili u to radosna srca i s voljom, ali Gospodin nije mogao prihvatiti njihovu službu jer nije bila obavljena u skladu s Njegovim uputama. Filistejci, koji nisu poznavali Božji Zakon, stavili su Kovčeg na kola kad su ga vraćali Izraelu, i Gospodin je prihvatio djelo koje su učinili. Ali Izraelci su u svojim rukama imali izjavu o Božjoj volji o svim ovim pitanjima, i njihovo je zanemarivanje ovih uputa bilo obeščašćivanje Boga. Na Uzi je počivala najveća krivnja zbog drskosti. Prekršaj Božjeg zakona je umanjio njegov osjećaj o Njegovoj svetosti, i s nepriznatim grijehom na sebi on se, usprkos božanskoj zabrani, drznuo i dodirnuo simbol Božje prisutnosti. Bog ne može prihvatiti djelomičnu poslušnost ili opušten način postupanja s Njegovim zapovijedima. Kaznom nad Uzom On je namjeravao u cijeli Izrael usaditi važnost strogog pridržavanja Njegovih zahtjeva. Tako je smrću jednog čovjeka narod potaknut na pokajanje i tako je spriječena potreba da se kazne tisuće.

Smatrajući da njegovo srce nije u cijelosti pravo pred Gospodinom, David se, videći Uzinu smrt, uplašio Kovčega, da neki grijeh ne bi na njega navukao kaznu. Ali Obed-Edom, premda se radovao s drhtanjem, dobrodošlicom je prihvatio sveti simbol kao obećanje Božje naklonosti poslušnima. Pozornost je cijelog Izraela bila na njemu i njegovoj kući. Svi su promatrali da vide kako će mu biti. “… I Jahve blagoslovi Obed-Edoma i svu njegovu obitelj.”

Božanski je ukor djelovao na Davida. On je potaknut da kao nikada ranije shvati svetost Božjeg zakona i nužnost stroge poslušnosti. Naklonost pokazana prema domu Obed-Edoma navela je Davida da se ponovno nada da će Kovčeg donijeti blagoslove njemu i njegovom narodu.

Nakon tri mjeseca odlučio je još jednom pokušati donijeti Kovčeg, ali sada je revno pazio da u svakoj pojedinosti izvrši svaku Gospodnju uredbu. Ponovno su sazvani glavari naroda, a veliko se mnoštvo okupilo oko Obed-Edomova doma. Kovčeg je sa strahopoštovanjem i brigom stavljen na ramena božanski imenovanih ljudi, a mnoštvo je stajalo u redu i ustreptalih srca duga je povorka krenula. Nakon što su načinili šest koraka odjeknula je truba. Prema Davidovoj naredbi trebalo je žrtvovati vola i tovna ovna. Drhtanje i strah sada je zamijenila radost. Kralj je odložio svoje kraljevske odore i obukao se u običnu lanenu odjeću, kakvu su nosili svećenici. On ovim činom nije želio reći da preuzima svećeničke dužnosti, jer su efod ponekad nosili i drugi osim svećenika. Ali u ovoj svetoj službi on je želio zauzeti mjesto pred Bogom kao onaj koji je jednak svojim podanicima. Tog se dana trebalo diviti Jahvi. On je trebao biti jedini predmet poštovanja.

Duga povorka je ponovno krenula, a glazba harfi, truba, cimbala i psaltira lebdjela je prema Nebu stapajući se sa zvukom mnogih glasova. “David je”, uz ritam pjesme, “igrao iz sve snage pred Jahvom.”

Davidovo igranje pred Bogom kao izraz radosna strahopoštovanja citiraju zaljubljenici u zadovoljstva kao opravdanje za suvremeni ples. Međutim, za takvu tvrdnju nema osnove. Plesanje je u današnje vrijeme povezano s ludošću i ponoćnim orgijama. Zbog zadovoljstva se žrtvuju zdravlje i moralnost. Onima koji odlaze u plesne dvorane Bog nije predmet razmišljanja i poštovanja, a molitva i pjesme hvale bi se smatrale suvišnima na njihovim skupovima. Odlučujuća je sljedeća provjera: kršćani ne trebaju tražiti zabave koje imaju sklonost da slabe ljubav prema svetim predmetima i umanjuju radost službe Bogu. Glazba i ples u radosnoj hvali Bogu prilikom nošenja Kovčega nemaju nikakve sličnosti sa suvremenim razuzdanim plesom. Prvo podsjeća na Boga i uzdiže Njegovo sveto ime, a drugo je Sotonino oruđe koje navodi ljude da zaborave Boga i obeščaste Njegovo ime.

Pobjednička povorka se približila glavnom gradu, slijedeći sveti simbol svojeg nevidljivog Kralja. Prolomila se pjesma kojom se od stražara na zidovima zahtijevalo da otvore vrata svetog grada:

“Podignite, vrata, nadvratnike svoje,

dižite se, dveri vječne,

da uniđe Kralj slave!”

Skupina pjevača i glazbenika je uzvratila:

“Tko je taj kralj slave?”

Odgovor je dolazio od druge skupine:

“Jahve silan i junačan,

Jahve silan u boju!”

Onda su se stotine glasova ujedinile u pobjedonosnom zboru:

“Podignite, vrata, nadvratnike svoje,

dižite se, dveri vječne,

da uniđe Kralj slave!”

Zatim se ponovno začulo radosno pitanje:

“Tko je taj Kralj slave?”

A glas se velikog mnoštva kao “šum velikih voda” začuo kako ushićeno odgovara:

“Jahve nad Vojskama — on je Kralj slave!” (Psalam 24,7-10)

Tada su se vrata otvorila širom, povorka je ušla, a Kovčeg je sa strahopoštovanjem položen u Šator koji je pripremljen za njegov smještaj. Pred svetim prostorom podignuti su žrtvenici za žrtve. Dim žrtve pomirnice i žrtvi paljenica, oblak tamjana, slava i molitve Izraela dizali su se u nebo. Služba se završila, a kralj je izrekao blagoslov nad svojim narodom. Onda je s kraljevskim obiljem dopustio da se narodu za osvježenje podijele darovi u hrani i vinu.

U službi proslavljanja ovog dotad najsvetijeg događaja koji je obilježio Davidovu vladavinu bila su nazočna sva plemena. Duh božanskog nadahnuća je počivao na kralju i dok su zrake zalazećeg sunca kupale Šator svetom svjetlošću, njegovo se srce podiglo u zahvalnosti Bogu jer je blagoslovljeni simbol Njegove prisutnosti sada bio tako blizu izraelskog prijestolja.

Obuzet zadovoljstvom, David se okrenuo prema svojoj palači “da blagoslovi svoju obitelj”. Ali netko je promatrao ovaj prizor radosti sa sasvim različitim duhom od onoga koji je pokretao Davidovo srce. “A kad je Kovčeg Jahvin ulazio u Davidov grad, Šaulova je kći Mikala gledala kroz prozor i vidjela kralja Davida kako skače i vrti se pred Jahvom, i prezre ga ona u svom srcu.” Ogorčena, ona nije mogla čekati Davidov povratak u palaču, već je izašla da ga presretne, i na njegov je ljubazan pozdrav izgovorila bujicu gorkih riječi. Njezine su riječi bile oštre i uvredljive:

“Kako se časno danas ponio Izraelov kralj kad se otkrio pred očima sluškinja slugu svojih kao što se otkriva prost čovjek!”

David je smatrao da je Mikala prezrela i obeščastila Božju službu te je oštro uzvratio: “Pred Jahvom ja igram! Tako mi živoga Jahve, koji me izabrao mjesto tvog oca i mjesto svega njegova doma da me postavi za kneza nad Izraelom, narodom Jahvinim: pred Jahvom ću igrati! I još ću se dublje poniziti. Bit ću neznatan u tvojim očima, ali pred sluškinjama o kojima govoriš, pred njima ću biti u časti.” Zbog njezinog ponosa i drskosti Gospodin je Davidovom ukoru dodao i svoj, te Mikala “ne imade poroda do dana svoje smrti”.

Svečani su obredi kojima je popraćeno premještanje Kovčega ostavili trajan dojam na izraelski narod, te pobudili najdublje zanimanje za službu u Svetištu i iznova zapalili njihovu revnost za Jahvu. David je svim sredstvima što ih je imao na raspolaganju nastojao produbiti te dojmove. Služba pjevanja je postala redoviti dio vjerskog bogoslužja, a David je skladao psalme ne samo za svećeničku upotrebu u službi u Svetištu, već i za narod da ih pjeva na svojim putovanjima do nacionalnog žrtvenika prigodom godišnjih blagdana. Utjecaj koji se tako širio bio je dalekosežan i učinio je da se narod oslobodio od idolopoklonstva. Mnogi okolni narodi, promatrajući Izraelov napredak, povoljno su počeli misliti o izraelskom Bogu koji je učinio tako velika djela za svoj narod.

Šator što ga je Mojsije izgradio, i sve što je pripadalo službi u Svetištu, osim Kovčega, još uvijek se nalazilo u Gibei. Davidova je namjera bila da Jeruzalem učini vjerskim središtem naroda. Budući da je sebi sagradio palaču, smatrao je da nije prikladno da Božji kovčeg počiva u Šatoru. Odlučio je izgraditi veličanstven Hram koji bi izrazio Izraelovo poštovanje za čast koja je dana narodu stalnom prisutnošću Jahve, njihovog Kralja. Kad je svoju namjeru iznio proroku Natanu, dobio je ohrabrujući odgovor: “Idi i čini sve što ti je na srcu, jer je Jahve s tobom.”

Ali iste noći Natanu je došla Gospodnja riječ s porukom za kralja. David je trebao biti lišen prednosti da izgradi dom za Boga, ali mu je darovano obećanje o božanskoj naklonosti prema njegovim potomcima i izraelskom kraljevstvu: “Ovako govori Jahve nad vojskama: Ja sam te doveo s pašnjaka, od ovaca i koza, da budeš knez nad mojim izraelskim narodom. Bio sam s tobom kuda si god išao, iskorijenio sam sve tvoje neprijatelje pred tobom. Ja ću ti pribaviti veliko ime, kao što je velikaško ime na zemlji. Odredit ću prebivalište svojem izraelskom narodu, posadit ću ga da živi na svojem mjestu i da ne luta više naokolo, niti da ga zlikovci muče kao prije.”

Budući da je David čeznuo da izgradi Božji dom, dano mu je obećanje: “Jahve će ti podići dom, … podići ću tvoga potomka nakon tebe. … On će sagraditi dom imenu mojemu, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek.”

Objavljen je i razlog zašto David nije trebao izgraditi hram: “Mnogo si krvi prolio i velike si ratove vodio; nećeš ti graditi Doma mome imenu. … Gle, rodit će ti se sin; on će biti miroljubac, i dat ću mu mir od svih njegovih neprijatelja odasvud unaokolo; ime će mu biti Salomon. Mir i pokoj dat ću Izraelu za njegova vremena. On će sagraditi Dom mome imenu.” (1. Ljetopisa 22,8-10)

Premda mu je uskraćena najdraža želja njegovog srca, David je poruku primio sa zahvalnošću: “Tko sam ja, Gospode Jahve, i što je moj dom te si me doveo dovde? Pa i to je još premalo u tvojim očima, Gospode Jahve, te daješ svoja obećanja kući svoga sluge za daleku budućnost.” Tada je on obnovio svoj savez s Bogom.

David je znao da bi njegovom imenu pripala čast, a njegovoj vladavini slava kad bi izvršio djelo što ga je naumio u svojem srcu, ali on je bio spreman pokoriti svoju volju Bogu. Zahvalan pristanak koji je tada pokazao rijetko se viđa, čak i među kršćanima. Oni čija životna snaga opada često se nadaju da će ostvariti neko veliko djelo koje su zamislili u svojem srcu, djelo koje oni nisu sposobni učiniti! Božja im providnost može govoriti, kao što je Njegov prorok govorio Davidu, objavljujući da djelo za kojim toliko čeznu nije povjereno njima. Njihovo je da pripreme put drugome koji će to ostvariti. Ali umjesto da se sa zahvalnošću pokore božanskoj naredbi, mnogi se povlače kao da su odbačeni i prezreni, smatrajući da ako ne mogu učiniti ono što žele, oni neće činiti ništa. Mnogi se s očajničkim naporima drže odgovornosti koje nisu sposobni nositi i uzalud nastoje ostvariti djelo za koje nisu sposobni, dok ono koje mogu ostvariti ostaje zapostavljeno. Zbog nedostatka njihove suradnje ometeno je ili sprijećeno veće djelo.

David je, u svojem zavjetu s Jonatanom, obećao da će čim počine od svojih neprijatelja pokazati milost prema Šaulovom domu. Svjestan tog zavjeta, kralj se u dobrim vremenima raspitao: “Ima li još koji preživjeli od Šaulove kuće, da mu učinim milost zbog Jonatana?” Rečeno mu je za Jonatanova sina Meribaala, koji je bio hrom od rođenja. U vrijeme kad su Filistejci kod Jizreela porazili Šaula, djetetova ga je dadilja, pokušavajući pobjeći, ispustila i tako od njega učinila doživotnog bogalja. David je sada dozvao mladića na dvor i primio ga s velikom ljubaznošću. Vraćeni su mu Šaulovi privatni posjedi za uzdržavanje njegovog doma, a sâm Jonatanov sin je trebao postati stalan kraljev gost koji je svakodnevno sjedio za kraljevim stolom. Meribaal je na temelju izvještaja Davidovih neprijatelja bio potican da gaji snažne predrasude protiv njega kao otimača, ali vladarovov dobrostiv i susretljiv prijam i neprekidna ljubaznost osvojila je srce ovog mladića i on je, kao i njegov otac Jonatan, smatrao da su njegovi interesi istovjetni s interesima kralja koga je Bog izabrao.

Nakon što se David utvrdio na izraelskom prijestolju, narod je uživao u dugom razdoblju mira. Okolni narodi, gledajući snagu i jedinstvo kraljevstva, uskoro su smatrali razboritim da se klone otvorenog neprijateljstva, a David, zaokupljen organizacijom i podizanjem svojeg kraljevstva, uzdržavao se od napadačkih ratova. Međutim, on je naposljetku ipak zaratio s Filistejcima, starim izraelskim neprijateljima, i s Moapcima, te ih uspio pobijediti i prisiliti na plaćanje danka.

Tada su okolni narodi protiv Davida stvorili veliki savez koji je prouzročio najveće ratove i pobjede u njegovoj vladavini i rast njegove moći. Neprijateljski savez, koji je nastao zbog ljubomore na sve veću Davidovu moć, on ničim nije izazvao. Okolnosti koje su dovele do njegovog stvaranja su bile ove:

U Jeruzalemu su primili vijest da je umro Nahaš, kralj Amonaca, monarh koji je bio ljubazan prema Davidu dok je on bježao od Šaulovog bijesa. Sada, želeći izraziti svoju zahvalnost i poštovanje zbog naklonosti koja mu je bila ukazana u nevolji, David je Hanunu, sinu i nasljedniku amorejskog kralja, poslao izaslanike s izrazima sućuti. “A David reče u sebi: ‘Želio bih iskazati ljubav Nahaševu sinu Hanunu, kao što je njegov otac iskazao meni.’”

Ali ovaj ljubazan čin je bio pogrešno protumačen. Amonci su mrzili istinitog Boga i bili su ogorčeni Izraelovi neprijatelji. Nahaševa je ljubaznost prema Davidu bila u cijelosti potaknuta neprijateljstvom prema Šaulu, izraelskom kralju. Hanunovi savjetnici su pogrešno prikazali Davidovu poruku. “… Rekoše knezovi Amonaca svome gospodaru Hanunu: ‘Zar misliš da je David poslao ljude da ti izraze sućut zato što je htio iskazati čast tvome ocu? Nije li možda zato David poslao svoje ljude k tebi da razvide grad, da bi doznao njegovu obranu i potom ga oborio?’” Po savjetu svojih savjetnika Nahaš je prije pola stoljeća stanovnicima Jabeš-Gileada, koji su zatražili primirje, postavio surove uvjete kad su ga opkolili Amonci. Nahaš je tražio priliku da svima iskopa desno oko. Amonci su se još uvijek živo sjećali kako je izraelski kralj spriječio njihovu surovu namjeru i izbavio ljude koje su oni željeli poniziti i osakatiti. Njih je još uvijek poticala ista mržnja prema Izraelu. Oni nisu mogli pojmiti dobrotu duha koji je nadahnuo Davidovu poruku. Kad Sotona nadzire umove ljudi, on će izazvati zavist i sumnju koja će i najbolje namjere prikazati pogrešno. Slušajući svoje savjetnike, Hanun je Davidove poslanike proglasio uhodama i obasuo ih prijezirom i uvredama.

Amoncima je bilo dopušteno da nesmetano izvrše zle namjere svojega srca da bi se Davidu otkrila njihova stvarna narav. Božja volja nije bila da Izrael sklopi savez s ovim izdajničkim neznabožačkim narodom.

Danas se, kao i u drevna vremena, djelo veleposlanika smatra svetim. Sveopćim zakonom svih naroda oni su bili zaštićeni od osobnog nasilja ili uvreda. Veleposlanik je stajao kao predstavnik svojeg vrhovnika i svaki je nedostojan postupak zahtijevao trenutačnu osvetu. Amonci su se, znajući da će uvreda Izraelaca odmah biti osvećena, pripremali za rat. “Kad su Amonovi sinovi vidjeli da su se omrazili s Davidom, poslao je Hanun s Amonovim sinovima tisuću srebrnih talenata da za plaću najme bojnih kola i konjanika iz Aram Naharajima, iz Aram Maake i iz Soba. Najmili su za plaću trideset i dvije tisuće bojnih kola. … Amonovi su se sinovi skupili iz svojih gradova i došli u boj.” (1. Ljetopisa 19,6.7)

Bio je to doista moćan savez. Stanovnici područja između rijeke Eufrat i Sredozemnog mora udružili su se s Amoncima. Sjever i istok Kanaana bio je okružen oružanim snagama, udruženima u namjeri da slome Izraelsko kraljevstvo.

Izraelci nisu čekali napad na svoju zemlju. Njihove su snage pod Joabovim zapovjedništvom prešle Jordan i pošle prema amonskom glavnom gradu. Dok je izraelski zapovjednik vodio svoju vojsku do bojnog polja, on ih je nastojao nadahnuti za sukob, govoreći: “Budi hrabar i junački se držimo radi naroda i radi gradova svoga Boga; a Jahve neka učini što je dobro u njegovim očima.” (1. Ljetopisa 19,13) Udružene savezničke snage poražene su u prvoj bitci. Ali one nisu bile spremne odustati od borbe, te su sljedeće godine obnovile rat. Sirijski kralj je sakupio sve svoje snage prijeteći Izraelu golemom vojskom. Shvaćajući koliko mnogo ovisi o ishodu ovog sukoba, David je osobno je došao na bojišnicu i s Božjim blagoslovom nanio saveznicima tako strahovit poraz da Sirijci, od Eufrata do Libanona, nisu samo odustali od rata, već su Izraelu plaćali i danak. David je odlučno nastavio ratovati protiv Amonaca sve dok njihove utvrde nisu pale, a cijelo područje došlo pod izraelsku vlast.

Opasnosti koje su prijetile narodu potpunim uništenjem pokazale su se kao Božja providnost, sredstvo s pomoću kojeg se nacija uzdigla do neviđenog veličanstva. Obilježavajući ovaj značajan događaj, David pjeva:

“Živio Jahve! Blagoslovljena hridina moja!

Neka se uzvisi Bog, spasenje moje!

Bog koji mi daje osvetu

i narode meni pokorava.

Od dušmana me mojih izbavljaš

i nad protivnike me moje izdižeš,

ti mene od čovjeka silnika spasavaš.

Zato te slavim, Jahve, među pucima

i psalam pjevam tvome Imenu:

umnožio si pobjede kralju svojemu,

pomazaniku svome milost si iskazao,

Davidu i potomstvu njegovu navijeke.”

(Psalam 18,47-51)

Kroz Davidove pjesme u narod je usađivana misao da je Jahve njihova sila i Izbavitelj:

“Ne spasava kralja vojska mnogobrojna,

ne spasava velika sila junaka.

Isprazno se od konja nadati spasenju,

jačina njegova ne izbavlja.” (Psalam 33,16.17)

“Ti, o moj Kralju i Bože moj,

ti si dao pobjede Jakovu.

Po tebi dušmane svoje odbismo,

u tvome imenu zgazismo one

koji se na nas digoše.

U svoj se luk nisam pouzdavao,

nit me mač moj spasavao.

Nego ti, ti si nas spasio od dušmana,

ti si postidio one koji nas mrze.” (Psalam 44,5-8)

“Jedni se hvale kolima bojnim, drugi konjima,

mi imenom Jahve, Boga našega!” (Psalam 20,8)

Tako je Izraelsko kraljevstvo doseglo veličinu koja je bila obećana Abrahamu, i kasnije ponovljena Mojsiju: “Potomstvu tvojemu dajem zemlju ovu od Rijeke u Egiptu, do Velike rijeke, rijeke Eufrata.” (Postanak 15,18) Izrael je postao moćna nacija koje su se okolni narodi bojali i koju su poštovali. Davidova je moć u njegovom vlastitom kraljevstvu bila vrlo velika. On je kao malo koji vladar uspio zadobiti osjećaje i odanost svojeg naroda. On je poštovao Boga, a Bog je sada poštovao njega.

Međutim, usred blagostanja vrebala je opasnost. David se u trenucima svojih najvećih pobjeda nalazio u najvećoj opasnosti i sučelio se sa svojim najvećim porazom.