Patrijarsi i proroci: Poglavlje 73

24. 12. 2016.

Davidove posljednje godine

Ovo se poglavlje zasniva na 2. Samuelovoj 24, 1. Kraljevi 1 te 1. Ljetopisa 21, 28 i 29.

 

Poraz Abšaloma nije odmah kraljevstvu donio mir. Velik dio naroda pridružio se pobuni i David ae nije želio vratiti u svoj glavni grad i ponovno preuzeti vlast bez poziva iz plemena. U pometnji koja je slijedila nakon Abšalomova poraza nije bilo trenutačnog i odlučnog nastojanja da se pozove kralj, a kad se Judino pleme na kraju zauzelo da vrate Davida, izazvali su ljubomoru ostalih plemena i uslijedila je pobuna. Međutim, ona je ubrzo ugušena i u Izrael se vratio mir.

Davidova povijest pruža jedno od najdojmljivijih svjedočanstava o opasnostima vlasti, bogatstva i svjetovne časti koji prijete duši; onoga za čim ljudi najviše čeznu. Malo je njih prošlo kroz neko ovakvo iskustvo spremnih da izdrže ovakvu provjeru. Davidov rani pastirski život, sa svojim poukama o poniznosti, strpljivog rada i nježne brige za stado, zajednica s prirodom u samoći brda, razvijanje glazbenih i pjesničkih talenata i usmjeravanje misli na Stvoritelja, duga disciplina života u divljini koja je zahtijevala hrabrost, duševnu snagu, strpljenje i vjeru u Boga, sve je to Gospodin odredio kao pripremu za izraelsko prijestolje. David je doživio dragocjena iskustva Božje ljubavi i bio je bogato obdaren Njegovim Duhom. On je u Šaulovoj povijesti vidio potpunu ništavnost puke ljudske mudrosti. Ipak, svjetovni uspjeh i čast toliko su oslabili Davidov karakter da ga je kušač stalno iznova pobjeđivao.

Druženje s neznabožačkim narodima dovelo je do želje da slijedi njihove nacionalne običaje i razgorjelo ambicije za svjetovnom veličinom. Izrael je imao čast biti Jahvin narod, ali dok su ponos i samouvjerenost rasli, Izraelci nisu bili zadovoljni s ovom prednošću. Oni su se više brinuli o svojem položaju među drugim narodima. Ovakav duh nije mogao a da ne izazove kušnje. Namjeravajući nastaviti s osvajanjima drugih naroda, David je odlučio povećati svoju vojsku zahtjevom da svi ljudi određene starosti služe vojsku. Da bi to izvršio, bilo je potrebno izvršiti popis cijelog naroda. Prebrojavanje je trebalo pokazati razliku između slabosti kraljevstva prilikom Davidovog dolaska na prijestolje i njegove snage i napretka pod njegovom vladavinom. To je također trebalo još više potaknuti pretjeranu samouvjerenost kralja i naroda. Sveto pismo kaže: “Tada Satan ustade na Izraela i potače Davida da izbroji Izraelce.” Napredak Izraela pod Davidom bio je posljedica Božjih blagoslova, a ne kraljeve sposobnosti ili snage njegove vojske. Međutim, povećanje vojne gotovosti kraljevstva okolnim je narodima ostavilo dojam da Izraelovo pouzdanje počiva na njegovoj vojsci, a ne na Jahvinoj sili.

Premda je izraelski narod bio ponosan na svoju nacionalnu veličinu, oni nisu blagonaklono gledali na Davidov plan za veliko produženje vojne službe. Predloženo novačenje prouzročilo je veliko nezadovoljstvo i stoga se smatralo nužnim upotrijebiti vojne časnike umjesto svećenika i sudaca koji su prije obavljali popis. Cilj njihovog pothvata izravno se suprotio načelima teokracije. Prigovarao je čak i Joab, koji se dotada pokazao bezobzirnim. On je rekao: “‘Neka Jahve dade svome narodu još sto puta ovoliko koliko ga je sada! Nisu li, moj gospodaru kralju, svi oni sluge mome gospodaru? Zašto traži to moj gospodar? Zašto da bude na krivicu Izraelu?’ Ali kraljeva riječ bijaše jača od Joabove. Tako je Joab otišao i počeo obilaziti sav Izrael, a onda se, najposlije, vratio u Jeruzalem.” Prebrojavanje još nije bilo ni okončano, a David se uvjerio u njegovu grešnost. Osuđujući sâm sebe, on “reče Bogu: Veoma sam sagriješio što sam to učinio. Ali oprosti krivicu svome sluzi, jer sam vrlo ludo radio!” Sljedećeg jutra prorok Gad je Davidu donio poruku: “Ovako veli Jahve: Troje stavljam preda te; izaberi sebi jedno od toga da ti učinim! … Biraj sebi ili glad za tri godine, ili da tri mjeseca bježiš pred neprijateljima, i mač tvojih neprijatelja da te stiže, ili da tri dana Jahvin mač i kuga bude na zemlji, i Jahvin anđeo da ubija po svim izraelskim krajevima. Sada promisli i gledaj što da odgovorim onome koji me poslao!”

Kraljev odgovor je glasio: “Na velikoj sam muci! Ah, neka padnem u Jahvine ruke, jer je veliko njegovo milosrđe, a u ljudske ruke da ne zapadnem.”

Zemlju je pogodila kuga koja je usmrtila sedamdeset tisuća ljudi u Izraelu. Kuga još nije dospjela u Jeruzalem, kad “David, podigavši oči, vidje Jahvina anđela kako stoji između zemlje i neba držeći u ruci isukani mač koji je podigao na Jeruzalem, i on pade ničice sa starješinama obučenim u kostrijet.” Kralj je molio Jahvu u korist Izraela: “Nisam li ja zapovjedio da se izbroji narod? Ja sam, dakle, onaj koji sam sagriješio i grdno zlo načinio, a što učiniše te ovce? Jahve, Bože moj, neka tvoja ruka dođe na me i na moju obitelj, a ne na taj narod da ga pomori!”

Prebrojavanje je izazvalo nezadovoljstvo među narodom, premda su i oni sami gajili iste grijehe koji su naveli Davida na ovaj postupak. Kao što je Gospodin preko Abšaloma kaznio Davida, On je zbog Davidove pogreške kaznio izraelske grijehe.

Anđeo koji je ubijao obavljao je svoje djelo izvan Jeruzalema. Stajao je na brdu Moriji, “kraj gumna Jebusejca Ornana”. David je pod vodstvom proroka pošao na brdo i tamo izgradio žrtvenik i “prinese paljenice i pričesnice; a kad je prizvao Jahvu, on ga usliša spustivši oganj s neba na žrtvenik za paljenice. … Tada se Jahve smilova zemlji, i presta pomor u Izraelu.”

Mjesto na kojem je podignut žrtvenik otada se trebalo uvijek smatrati svetim mjestom, a Ornan ga je darovao kralju. Međutim, kralj ga je odbio primiti. “Ne, nego hoću da kupim u tebe i da platim, jer neću da prinosim Jahvi što je tvoje, da prinosim paljenice koje su mi poklonjene. I David dade Ornanu za ono mjesto šest stotina zlatnih šekela na mjeru.” Ovo mjesto, zapamćeno kao i mjesto gdje je Abraham izgradio žrtvenik da prinese svojega sina, a sada posvećeno ovim velikim izbavljenjem, kasnije je izabrano kao mjesto na kojem je podignut Salomonov Hram.

Ali još se jedna sjena trebala nadviti nad Davidovim poznim godinama. Doživio je već sedamdeset godina. Poteškoće i patnje u njegovim ranim godinama, mnogi ratovi, brige i muke kasnijih godina iscrpili su njegovu životnu snagu. Premda je njegov um zadržao bistrinu i snagu, slabost i starost i želja za samoćom sprečavali su ga da brzo razumije sve što se događalo u kraljevstvu te je ponovno izbila pobuna u samoj sjeni prijestolja. Opet su se pokazali plodovi Davidovog roditeljskog popuštanja. Sada je Adonija bio taj koji je težio k prijestolju, “stasit i lijep” po izgledu i stasu, ali nenačelan i neobuzdan. On u svojoj mladosti nije bio obuzdavan, jer “njegov ga otac za svoga života nikad nije ukorio niti ga je kad upitao: ‘Zašto tako činiš?’” On se sada pobunio protiv Božjeg autoriteta koji je Salomona postavio na prijestolje. Zbog svoje prirodne obdarenosti i vjernosti Salomon je bio bolje osposobljen od svojega brata da bude izraelski vladar, i premda je Bog jasno obznanio svoj izbor, Adonija je našao pristaše. Iako je Joab počinio mnogo zločina, dotad je bio vjeran prijestolju; ali se sada, kao i svećenik Ebjatar, pridružio uroti protiv Salomona.

Pobuna je sazrela i urotnici su se okupili na veliku gozbu izvan grada da Adoniju proglase kraljem, ali je brzo djelovanje nekoliko vjernih osoba osujetilo njihov plan, među kojima su bili veliki svećenik Sadok, prorok Natan i Bat-Šeba, Salomonova majka. Oni su kralju iznijeli stanje u kraljevstvu podsjećajući ga da prema božanskoj naredbi Salomon treba naslijediti prijestolje. David je odmah odstupio u korist Salomona, koji je zatim pomazan i proglašen kraljem. Urota je bila ugušena, a njezini su ključni ljudi kažnjeni smrću. Ebjatarov život je pošteđen, iz poštovanja prema njegovoj dužnosti i prijašnjoj vjernosti Davidu, ali je uklonjen s položaja velikog svećenika, a te je služba prešla na Sadokovu obitelj. Joab i Adonija su bili pošteđeni za neko vrijeme, ali nakon Davidove smrti oni su za svoj zločin kažnjeni smrću. Izvršenjem presude nad Davidovim sinom ispunila se četverostruka kazna koja je svjedočila o Božjem negodovanju prema očevim grijesima.

Od samog početka Davidove vladavine jedan je od njegovih najomiljenijih planova bio podizanje Hrama Gospodinu. Premda mu nije bilo dopušteno da ostvari svoju namjeru, on nije pokazao manje revnosti i želje u tom poslu. Nabavio je obilje najskuplje građe, zlata, srebra, oniksa, kamenja u raznovrsnim bojama, mramora i najskuplje vrste drveta. A onda je ovo vrijedno blago što ga je sakupio morao predati drugima, jer su druge ruke trebale izgraditi dom za Kovčeg, simbol Božje prisutnosti.

Uvidjevši da mu je kraj blizu, kralj je sazvao izraelske knezove i predstavnike svih dijelova kraljevstva da to prime u nasljedstvo. Čeznuo je da im na samrti preda zadaću i osigura njihovu suradnju i potporu u velikom djelu što ga je trebalo ostvariti. Zbog svoje tjelesne slabosti od njega se nije očekivalo da osobno prisustvuje ovoj predaji, ali Bog ga je nadahnuo i on se po posljednji put obratio narodu s neobičnom gorljivošću i silom. Govorio im je o svojoj želji da izgradi Hram, i o Gospodnjoj zapovijedi da to djelo treba povjeriti svojem sinu Salomonu. Božansko je obećanje glasilo: “Tvoj sin Salomon sagradit će meni Dom i moja predvorja; jer sam njega izabrao sebi za sina, i ja ću mu biti otac. Utvrdit ću njegovo kraljevstvo zauvijek ako bude postojano vršio moje zapovijedi i moje zakone kao danas.” “Sada, dakle,” dodao je David, “pred očima sveg Izraela, Jahvina zbora, i pred svojim Bogom, koji nas sluša, velim: držite i tražite sve zapovijedi Jahve, svoga Boga, da biste zadržali u posjedu ovu dobru zemlju i ostavili je u baštinu sinovima nakon sebe dovijeka.”

David je na vlastitom iskustvu naučio kako je težak put onoga koji se odvoji od Boga. Osjećao je osudu zbog kršenja zakona, te je požnjeo plodove prijestupa, a cijela je njegova duša bila obuzeta brigom da izraelske vođe ostanu vjerne Bogu, a da Salomon vrši Božji zakon, kloneći se grijeha koji su oslabili autoritet njegova oca, zagorčali njegov život i obeščastili Boga. David je znao da će to zahtijevati poniznost srca, neprekidno povjerenje u Boga, budnost da izdrži kušnje kojima će Salomon sigurno biti izložen na svojem uzvišenom položaju, jer su takvi osobiti karakteri posebna meta Sotoninih otrovnih strijela. Okrećući se svojem sinu, koji je već bio priznat kao njegov prestolonasljednik, David je rekao: “A ti, sine moj Salomone, poznaj Boga, svoga oca, i služi mu čitavim srcem i spremnom dušom, jer Jahve ispituje sva srca i zna sve misli i namjere; ako ga budeš tražio, dat će ti se da ga nađeš; ako li ga ostaviš, odbacit će te zauvijek. Uvidi sada da te Jahve izabrao da gradiš Dom za Svetište, budi junak i radi!”

David je Salomonu dao podrobne upute za izgradnju Hrama, s uzorcima za svaki njegov dio i za sve predmete za službu, kao što mu je bilo otkriveno božanskim nadahnućem. Salomon je još bio mlad i klonio se teških odgovornosti koje će počivati na njemu tijekom podizanja Hrama i vladavine nad Božjim narodom. David je rekao svojem sinu: “Budi junak i hrabar, i radi! Ne boj se i ne plaši se, jer će Jahve, Bog, moj Bog, biti s tobom! Neće te napustiti niti te ostaviti.”

David je ponovno uputio poziv zajednici: “Bog je izabrao moga sina Salomona, mlado i nježno momče, a ovo je velik posao, jer neće biti za čovjeka dvor, nego za Boga Jahvu.” Zatim je rekao: “Pripremio sam, koliko sam mogao, za Dom svoga Boga…” i onda nastavio nabrajati građu koju je skupio. Štoviše, rekao je on: “Iz ljubavi prema Bogu dajem još i svoga zlata i srebra za Dom svoga Boga, osim svega što sam pripravio za sveti Dom. Tri tisuće zlatnih talenata ofirskoga zlata i sedam tisuća talenata čistoga srebra da se oblože zidovi prostorija.” “Bi li danas još tko”, upitao je okupljeno mnoštvo koje je donijelo svoje dragovoljne darove, “htio dragovoljno što priložiti svojom rukom Jahvi?”

Zajednica je spremno odgovorila: “Tada su dragovoljno priložili knezovi obitelji i knezovi izraelskih plemena, tisućnici, stotnici i nadstojnici nad kraljevskim poslovima. Dali su za službu u Božjem Domu zlata pet tisuća talenata i deset tisuća zlatnih darika, srebra deset tisuća talenata, tuča osamnaest tisuća talenata, željeza sto tisuća talenata. U koga se god našlo dragulja, svi su darivali u riznicu Jahvina Doma. … Narod se veselio što su dragovoljno prilagali, jer su prilagali iskrena srca Jahvi; i kralj David radovao se od srca.”

“Potom David blagoslovi Jahvu pred svim zborom. I reče David: ‘Blagoslovljen da si, Jahve, Bože našeg oca Izraela, od vijeka do vijeka! Tvoja je, Jahve, veličina, sila, slava, sjaj i veličanstvo, jer je tvoje sve što je na nebu i na zemlji; tvoje je, Jahve, kraljevstvo, i ti si uzvišen povrh svega, Poglavar svega! Od tebe je bogatstvo i slava, ti vladaš nad svim, u tvojoj je ruci sila i moć, u tvojoj je vlasti da učiniš velikim i jakim sve. I slavimo te, Bože naš, i hvalimo tvoje dično ime. Tko sam ja, i što je moj narod, da bismo imali snage ovoliko prinijeti tebi dragovoljno? Od tebe je sve, i iz tvojih ruku primivši, dali smo tebi! Pridošlice smo pred tobom, naseljenici kao svi naši očevi; naši dani na zemlji prolaze kao sjena, i nema nade. Jahve, Bože naš, sve ovo mnogo blago koje smo pripravili za gradnju Doma tebi, tvome svetom imenu, iz tvoje je ruke i sve je tvoje! Ali znam, o Bože moj, da ti iskušavaš srca i da ljubiš iskrenost.’”

“‘… Ja sam iskrena srca dragovoljno prinio sve ovo, i s radošću sam gledao tvoj narod koji je ovdje kako ti dragovoljno prinosi. Jahve, Bože naših otaca Abrahama, Izaka i Jakova, sačuvaj dovijeka u srcu svoga naroda tu misao i namjeru, i upravi njegovo srce k sebi! A mome sinu Salomonu daj pošteno srce da bi se držao tvojih zapovijedi, tvojih odredaba i tvojih uredaba, da bi vršio sve i da bi sagradio dvor za koji sam sve spremio.’ Tada David reče svemu zboru: ‘Blagoslovite sada Jahvu, svoga Boga!’ I sav je zbor blagoslovio Jahvu, Boga svojih otaca, i, pavši ničice, poklonio se Jahvi i kralju.”

Kralj je s velikim zanimanjem sakupljao skupocjene materijale za gradnju i uljepšavanje Hrama. Skladao je divne himne koje su u kasnijim godinama trebale odjekivati njegovim dvoranama. Njegovo se srce sada radovalo u Gospodinu jer su izraelski oci i knezovi tako plemenito odgovorili na njegov poziv i žrtvovali se za ovo važno djelo što je bilo pred njima. I dok su služili, pokazivali su želju da daju još više. Uvećali su prinose dajući u raznicu od vlastitih sredstava. David se osjećao nedostojan dok je sakupljao građu za Božji dom, a vjernost izražena spremnošću plemenitih ljudi u njegovu kraljevstvu da dragovoljnih srca daju svoja blaga Jahvi i predaju se u njegovu službu, ispunjavalo ga je radošću. Ali sâm je Bog usadio ovu sklonost u svoj narod. On se trebao proslaviti, a ne čovjek. On je dao narodu zemaljska bogatstva, a njegov Duh ih je učinio voljnim da donesu svoje dragocjenosti za Hram. Sve je bilo Gospodnje, i da Njegova ljubav nije pokrenula srca naroda, kraljevi bi napori bili uzaludni, a Hram nikada ne bi bio podignut.

Sve što čovjek prima od Božjeg obilja i dalje pripada Bogu. Sve dragocjeno i lijepo što je Bog dao na Zemlji predao je u ruke ljudi da ih ispita, da ispita dubinu njihove ljubavi prema Njemu i njihovog vrednovanja Njegove naklonosti. Bilo da su to blaga ili razum, njih treba položiti kao dragovoljan prinos pred Isusove noge, a darovatelj treba zajedno s Davidom reći: “Od tebe je sve, i iz tvojih ruku primivši, dali smo tebi!”

Kad je osjetio da se bliži smrt, David se još uvijek svim srcem brinuo za Salomona i izraelsko kraljevstvo, čiji je napredak u velikoj mjeri ovisio o vjernosti kralja. “… Zapovjedi David svome sinu Salomonu: ‘Sada polazim na put sviju smrtnika. Ti budi hrabar i pokaži se čovjekom! Slušaj naredbe Jahve, Boga svoga, idi njegovim stazama, drži se njegovih zakona, zapovijedi, naredaba i njegovih pouka, … da bi uspio u svemu što poduzmeš i svagdje kamo se okreneš; da bi Jahve ispunio svoje obećanje koje mi je dao: Ako sinovi tvoji budu pazili na svome putu, vjerno hodeći preda mnom, svim srcem svojim i svom dušom svojom, uvijek će jedan od njih sjediti na prijestolju Izraelovu.’” (1. Kraljevima 2,1-4)

Davidove su posljednje zapisane riječi bile psalam, psalam povjerenja, uzvišenih načela i neprolazne vjere:

“Riječ Davida, sina Jišajeva,

riječ čovjeka koji je bio visoko uzdignut,

pomazanika Boga Jakovljeva,

pjevača pjesama Izraelovih:

Jahvin duh govori po meni,

njegova je riječ na mom jeziku.

Reče mi Jakovljev Bog,

reče mi Izraelova hrid:

Tko vlada ljudima pravedno,

i tko vlada u strahu Božjemu,

taj je kao jutarnja svjetlost kad ograne sunce,

jutro bez oblaka,

na kojem se svjetluca zemaljska trava poslije kiše.

Da, moja kuća stoji čvrsto pred Bogom:

on je učinio vječan Savez sa mnom,

u svemu dobro uređen i utvrđen.

Da, on će dati da napreduje sve moje spasenje

i svaka moja želja.” (2. Samuelova 23,1-5)

Davidov pad je bio velik, ali njegovo pokajanje je bilo duboko, njegova ljubav vatrena, a vjera snažna. Njemu je bilo mnogo oprošteno i stoga je on mnogo ljubio (Luka 7,48).

U Davidovim psalmima se ogleda čitav niz iskustava, od najdublje svijesti o krivnji i osuđivanja samog sebe do najplemenitije vjere i najuzvišenijeg odnosa s Bogom. Zapis o njegovom životu govori da grijeh može donijeti samo sramotu i jad, da Božja ljubav i milost može dosegnuti do najvećih dubina, da vjera može podignuti pokajanu dušu da bude usvojena među Božje sinove. Od svih obećanja koja Njegova Riječ sadrži, to je jedno od najsnažnijih svjedočanstava o Božjoj vjernosti, pravednosti i zavjetnoj milosti.

Čovjek “vene već, poput sjene bježi ne zastajuć”, “ali riječ Boga našega ostaje dovijeka”. “Al’ ljubav Jahvina vječna je nad onima što ga se boje, i njegova pravda nad sinovima sinova, nad onima što njegov Savez čuvaju i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.” (Job 14,2; Izaija 40,8; Psalam 103,17.18)

“I znam da sve što Bog čini, čini za stalno.” (Propovjednik 3,14)

Veličanstvena su obećanja dana Davidu i njegovom domu, obećanja koja usmjeravaju pogled na vječnost i nalaze potpuno ispunjenje u Kristu. Gospodin je objavio:

“Savez sklopih s izabranikom svojim, zakleh se Davidu, sluzi svome: … da ruka moja svagda ostane s njime i moja mišica da ga krijepi. … Vjernost moja i dobrota bit će s njime, i u mome imenu rast će mu snaga. Pružit ću njegovu ruku nad more, do Rijeke desnicu njegovu. On će me zvati: Oče moj! Bože moj i hridi spasa mojega. A ja ću ga prvorođencem učiniti, najvišim među kraljevima svijeta. Njemu ću sačuvati dovijeka naklonost svoju i Savez svoj vjeran.” (Psalam 89,4-29)

“Njegovo ću potomstvo učiniti vječnim

i prijestolje mu kao dan nebeski.” (Psalam 89,30)

 

“Sudit će pravo ubogim pučanima,

djeci siromaha donijet će spasenje,

a tlačitelja on će smrviti.

I živjet će dugo kao sunce

i kao mjesec u sva pokoljenja …

U danima njegovim cvjetat će pravda

i mir velik — sve dok bude mjeseca.

I vladat će od mora do mora,

i od Rijeke do granica svijeta.

Bilo ime njegovo blagoslovljeno dovijeka!

Dok je sunca, živjelo mu ime!

Njim se blagoslivljala sva plemena zemlje,

svi narodi nazivali blaženima!” (Psalam 72,4-8.17)

“Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mirnosni.” “On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka. I kraljevstvo njegovo neće imati svršetka.” (Izaija 9,6; Luka 1,32.33)